Cazinjanin Suad Okanović već godinama živi i radi u Bratislavi. Do sada je objavio dvije knjige. Prva, pod nazivom “Pjesme za djecu” štampana je i objavljena 2014. godine. Njegova druga knjiga, zbirka priča, “Oteto od zaborava”, objavljena je krajem prošle godine. U 27 priča, koliko ih je u knjizi, pisac je uspio oteti od zaborava neke ljude i događaje. Ovaj put portal Cazin.NET donosi Vam nešto novo iz pera gospodina Okanovića, njegovu najnoviju priču, “Prostitutka u mom autu”, koju možete pročitati u nastavku.

Toga dana išao sam poslovno u Senec. To je mali gradić u blizini Bratislave, smjerom na istok. Udaljen je od nje nekih dvadesetak kilometara. Može se tamo i autocestom, ali ja sam taj dan išao lokalnim putevima, od sela do sela, što bi se reklo. U njima ima mnogo manjih i osrednjih firmi kojima sam nudio svoje službe. Službe produkt menadžera. Tako sam toga dana krenuo u Senec preko Mosta pri Bratislavi, pa onda preko Ivanke i Bernolakova. Na izlasku iz Bernolakova pripojio sam se na staru cestu koja vodi od Bratislave do Senca i prolazi pored njih. I samo poslije nekih pedesetak metara vožnje primijetih mladu i lijepu tinejdžerku.

Stajala je odmah pored ceste, oskudno odjevena, a bilo je pohladno vrijeme. Jesen je vladala punim mahom. Zima bila na pragu. Držala je u jednoj ruci neku omanju torbu, a u drugoj malog psića. Oboje su djelovali tako jadno i bijedno, promrzli i šćućureni jedno uz drugo. Ta slika je u sekundi djelovala na mene. Zaustavio sam auto. I tim postupkom iznenadio samog sebe. Postupkom bez razmišljanja. Na njega me naveo onaj žig u želucu, koji se pojavi kad si u nevolji. Ili kad je neko drugi u nevolji. A ta djevojka je bila u nevolji. Auto se zaustavilo nekih par metara iza nje. Vidjevši to, pritrčala mu je. Pazeći da joj psić ne ispadne iz ruku, nekako je s jednom od njih otvorila suvozačeva vrata.

Provirila je sa svojom ljepuškastom glavom unutra i upitala:
– Mogu li s Vama do Senca?
– Naravno da možeš. Zato sam ti i stao.

Ušla je pažljivo i sjela. U krilo je nekako stavila onu svoju torbu i malog psića, obgrlivši ih oboje rukama. Bila je mlada. Isuviše mlada. Još djevojčica. Punoljetna nije garant, pomislih. Obratila mi se na češkom jeziku. Česi i Slovaci se uglavnom razumiju kad međusobno razgovaraju svako na svom jeziku. Ni meni, koji sam već godinama u Slovačkoj, to nije bio problem.
Upitah je:
– Ti si Čehinja, zar ne?
– Da. Ja sam Čehinja – odgovori mi potvrdno, što sam i očekivao.
– I šta radi tako mlada Čehinja ovdje u Bratislavi? – upitah, ne mogavši da ne zadovoljim svoju znatiželju.
– Sad više ništa.
– A šta si radila?
–  Hm – šta sam radila? Ništa lijepo i dobro. Šta mislite šta u jednom velikom gradu može da radi jedna djevojka kao ja? Mlada i lijepa?

Tada sam se ugrizao za jezik. Bilo mi je jasno šta je ova djevojka po zanimanju, ako se to zanimanjem može nazvati. Prokleo sam svoju radoznalost. Možda je nisam trebao pitati to što sam je pitao. Ali opet htio sam povesti sasvim normalan razgovor. Bilo je to sasvim normalno pitanje. Otkuda sam mogao znati čime se bavi? Previše prekoravam sebe, pomislio sam. Jer ni njoj nije bilo teško govoriti o tome. Riječi koje su mi otkrile prirodu njenog zanimanja prešle su lahko i jednostavno preko njenih usana. Što bi onda meni bilo teško o tome slušati? Ponovo je proradila moja znatiželja. Tim više što je krenula stranputicom tako mlada. Upitao sam je:
– Nisi li prilično mlada da bi se bavila s tim poslom? Mislim da nisi ni punoljetna.
– Upravu ste. I nisam. Imam sedamnaest godina.
– Tako sam i mislio – rekoh joj.
– Ali zar ti ne bi u tim godinama trebala sjediti negdje u nekoj školskoj klupi?
– Trebala bih. Ali život je htio drugačije.
– Ne vjerujem da je tvoj život krivac za to. Već neko u tvom životu.
– Da. Upravu ste opet. Krivi su moji roditelji. Razveli su se, a ja sam ostala s mamom. Ona poslije toga nije uspjela izaći na kraj sama sa sobom, a kamoli još i sa mnom. Bila sam u pubertetu. Nemirna i svojeglava. Njen tadašnji prijatelj je neke moje postupke shvatio pogrešno. Isuviše pogrešno. Jednog dana uzeo me na silu. Učinio je to još nekoliko puta prije nego što je to mama saznala. Ja joj to nisam imala snage reći. Ali jednom se vratila kući prije sa posla i našla ga u mojoj sobi. Na meni. Uzalud sam joj objašnjavala i govorila da to nije bila moja krivica. Da sam se bojala reći joj. Da sam se bojala i njega. Prijetio mi je. Istjerala ga je iz stana. Naravno, razišla se s njim. Ali razišla se i sa mnom. Tim prije što sam ostala trudna. Sa njenim frajerom. Poslije mog poroda izbacila me s djetetom iz stana. Nije savladala situaciju. Potražila je spas u alkoholu. I još dublje pala na dno.
– A ti? Šta je bilo s tobom? – nisam mogao biti da ne upitam, mada sam znao da bi i to rekla bez mog upadanja u njen monolog. Odjednom se u toj djevojci nešto otvorilo. Iz nje je potekla njena priča. Ona životna, sudbonosna. Jedna od onih priči s kojima život i sudbina nekog označe odmah na njegovom početku. Oštro i surovo.
– Ja sam tada bila prinuđena početi sa ovim poslom. Mlada sam i lijepa. Takve djevojke su uvijek tražene i na cijeni. Sa petnaest sam ostala trudna. Sa šesnaest počela brinuti za sebe i svoje dijete zarađujući sa svojim tijelom. Sad mi je sedamnaest. Znači godinu dana se već nekako snalazim tako. Prije par mjeseci došla sam ovdje u Bratislavu. Velik je to grad i velike su mi mogućnosti za zaradu. Bar tako sam mislila. Ali došlo je do nekih problema. Sad upravo idem u Senec kod jedne prijateljice. Naravno, i ona se bavi istim poslom kao i ja. Treba mi njena pomoć.

Bože moj, ovo je prava filmska priča, pomislio sam. Zar je moguće da neko u tim godinama kao ova djevojka doživi tolike strahote. Zašto to dozvoljavaš? Je li to bilo njoj neophodno? Potrebno? Zašto i s kojim ciljem? Tako mlada da dobije dijete? I još na takav način? Pomislivši na to njeno dijete, odmah je i upitah:
– Kažeš da imaš dijete. Gdje ti je?
– U Češkoj. Čuva mi ga jedna mamina prijateljica. Dok se ovdje ne snađem bolje. Ali kako je počelo, biće to teško.
– Zbog tih problema koje si spomenula i zbog kojih ideš sada kod te prijateljice u Senec?
– Da. Zbog toga.
–  O čemu se radi, ako nije tajna – upitao sam opet znatiželjno znajući da bi mi to rekla i bez ove moje upadice.
– Hm – radi se o tome da sam po dolasku u Bratislavu upoznala jednog mladića. Bio je jedan od mojih klijenata. Onih prvih. Kad je saznao da sam nova u Bratislavi i da faktički nemam ni smještaj, ponudio mi je da se preselim kod njega. Tu nedaleko. U Bernolakovo. Brzo me je ubijedio. Nisam imala izbora. Mislila sam: bolje išta nego ništa. A za stan, znala sam, plaćat ću mu mojim uslugama. Ali da je bilo samo to… Ubrzo se pokazalo da nije. Imao je druge planove sa mnom. I on i njegova mati. Živio je s njom. Ubrzo sam morala zarađivati svojim tijelom i za njih dvoje. Po dolasku u stan obavezno sam im morala davati sav novac koji sam prethodno zaradila. Tražila sam sebi sama klijente. Ali nalazili su ih i oni. A ja sam radila i trpjela. Nisam znala šta bih i kuda bih. A i prijetili su mi. Onda je jučer taj mladić bio ljut što sam donijela kući malo novca. U toj ljutnji zgrabio je moju Mimi (mali psić), koja mu se motala oko nogu, i bacio je o zid. Jadnica Mimi. Skiknula je bolno i pala na pod. Ležala je tu neko vrijeme omamljena. Nisam je smjela ni dodirnuti, niti joj pomoći bilo kako, jer bi u tom svom bijesu skočio sigurno i na mene. Poslije se smirio i otišao nekud. Čitavu noć ga nije bilo. To je bila posljednja kap u prepunoj čaši. Jutros sam umjesto da idem tražiti klijente, uzela moju Mimi, spakovala moje stvari u ovu torbu i otišla od njih. Pazila sam da mu mater ne probudim, jer mi to sigurno ne bi dozvolila. Sva sreća da svaki dan spava do podne.
– I tako si izašla na cestu za Senec – dodao sam.
– Da. Pješačila sam nekih par stotina metara. U žurbi sam zaboravila uzeti jaknu. Sreća da ste ubrzo po mom dolasku naišli Vi sa autom i stali mi.
– Stao sam ti, a da toga nisam bio ni svjestan. Onako promrznuta sa tom tvojom Mimi u naručju probudila si u meni dobročinitelja.
– Hvala Vam što ste mi stali. Mnogo ste mi pomogli.
– Nema na čemu. Drago mi je ako je to tako.
– I jeste. Želim se što prije vratiti u Češku i biti sa mojim djetetom. Naći sebi neki normalan posao i živjeti od njega.
– To ti je pametna odluka. Želim ti da uspiješ u tome. Od sveg srca.

Oboje smo naš razgovor tako priveli kraju, jer smo već ulazili u Senec. Onda će ona odjednom:
– Molim Vas, da li bi ste mi mogli pomoći još u jednoj stvari?
– O čemu se radi? – upitao sam.
– Trebala bih pet eura da napunim telefon. Inače neću moći nazvati prijateljicu. Telefon mi je prazan. A ne znam gdje stanuje.
– I baš danas ti prazan telefon kad ti je najpotrebniji – rekoh joj, pomalo u šali, a pomalo i ozbiljno.
– Prazan je već par dana. Mladić kod kojeg sam bila nije mi ostavljao ništa novca. Sve je uzimao sebi. Tek ponekad bi mi dao za telefon. Ili za šminku. Ja ću… Ja ću tih pet eura odraditi – reče potiše, zamuckujući par puta.

Kad sam čuo ove njene riječi, opet mi se stegnuo želudac. Opet sam osjetio onaj žig u njemu, žig nevolje, kao i prije petnaestak minuta kad sam je onako šćućurenu i promrzlu vidio na cesti zajedno sa njenom Mimi. Za pet eura mi je ponudila sebe! Kako je ponekad niska ljudska vrijednost. Stravično niska. Ali kako je ponekad i veliko ljudsko poštenje u svom njegovom „nepoštenju“. Jadno dijete nije mi htjelo ostati dužno. I jedino što je imala ponudila mi je kao protuvrijednost. Sebe. I to u puno većem omjeru nego što bi zauzvrat dobila. Bila je to samo potvrda da je zaista u nevolji. I da stvarno treba pomoć. Tih pet eura. Za telefon. I da joj ne treba onaj ostatak do one njene protuvrijednosti koju je tražila od drugih muškaraca za iste usluge. Ako je ta protuvrijednost ikad i mogla biti jednaka njenoj vrijednosti. Jer čovjek i njegovo dostojanstvo nemaju cijenu.

Uzdahnuvši duboko, s primjesom tuge i žalosti, rekoh joj:
– Daću ti tih pet eura. Napuni telefon. Nazovi tu svoju prijateljicu. I gledaj da što prije odeš u Češku. Tvoje dijete te treba.

Već smo bili ušli u Senec. Vozio sam polahko. Na prvom pogodnom mjestu skrenuo sam autom u stranu. Iz novčanika sam uzeo pet eura i dao joj.
– I ne moraš ih odrađivati. To ti je poklon od mene. Zar nisi maloprije rekla kako želiš prestati s tim tvojim poslom? Drži se rečenog i nastoj u tome uspjeti.
– Da. Da. Još jednom ste u pravu. Hvala Vam puno – rekla je tiho i strpala novac u džep. Uzela je sa svog krila u ruke onu svoju torbu i malu Mimi, otvorila vrata i izašla iz auta.

Bila je to prva prostitutka u mom autu. I posljednja.

Suad Okanović, Bratislava-SK, 28.12.2015.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.