Američka autorka Rebecca Solnit 2003. godine je s prijateljicom otišla na kućnu zabavu koju je u svojoj luksuznoj kući u poznatom skijalištu Aspen organizirao jedan bogati i moćni muškarac.

Tokom večeri je upoznala i domaćina, koji joj je rekao kako je čuo da je ona autorica te je pitao šta je objavila.

Solnit je u tom trenutku već objavila nekoliko knjiga te je svom sagovorniku odlučila spomenuti najnoviju, njenu studiju o pioniru američke fotografije Eadwaerdu Muybridgeu, koja je tog ljeta izašla pod naslovom “River of Shadows: Eadweard Muybridge and the Technological Wild West”.

Domaćin je odmah prekinuo Solnit, prvo je pitajući je li čula da je o Muybridgeu te godine izašla jedna “jako važna knjiga”, da bi onda nastavio objašnjavati zašto je ta važna knjiga važna. Ali, 2003. o Muybridgeu nije izašla nijedna druga knjiga osim one koju je napisala Solnit te je bogati muškarac u Aspenu autorici knjige objašnjavao kako je njena knjiga važna, ali pritom uopšte nije imao strpljenja ili interesa saslušati šta ona o tome ima reći ili uopšte shvatiti da je baš Solnit napisala knjigu koju on njoj sada velevažno tumači.

Kako je nastao izraz “mansplaining”

Solnit je o tom događaju pisala u svom popularnom eseju “Men Explain Things to Me: Facts Didn’t Get in Their Way” (otprilike “Muškarci mi objašnjavaju: činjenice im se nisu ispriječile”) iz 2008. godine, koji se smatra i prvim detaljnijim opisom onoga što je uskoro postalo poznato pod nazivom “mansplaining”. Iako Solnit taj izraz nije upotrijebila u svom eseju, nego je on izronio na internetu inspirisan njenim tekstom, već je 2010. godine od strane New York Timesa proglašen jednom od riječi godine.

Naravno, Hrvatska kasni za savremenošću pa koncept mansplaininga – koju definišemo kao situaciju u kojoj muškarac ženi nešto objašnjava na patronizirajući, pretjerano samouvjeren i često netačan i pojednostavljen način – još nije svima razumljiv u hrvatskoj javnosti, što ne znači da nije prisutan. Baš obratno, u patrijarhalnom hrvatskom društvu itekako je raširena pojava muškaraca koji ženama drže pridike o tome šta bi one trebale raditi, primjer više rađati da nacija ne izumre, ili činiti, primjerice ne hodati u mini suknji ako žele izbjeći silovanje.

Stanković o Salmi Hayek: Školski primjer mansplaininga

Školski primjer mansplaininga je u svojoj jučerašnjoj emisiji ponudio voditelj Aleksandar Stanković, raspravljajući s gošćom Jelenom Veljačom o glumici Salmi Hayek i producentu Harveyju Weinsteinu, u međuvremenu javno prokazanim serijskim seksualnim zlostavljačem i osumnjičenim silovateljem.

“Spomenuli ste Salmu Hayek, koja je te 2002. kad je “Frida” snimljena bila već afirmirana, poznata i bogata glumica. Zašto  je afirmirana, poznata i bogata glumica dozvolila da ju zlostavlja jedan producent, te da o tome šuti 14 godina i, na kraju krajeva, glumi u tom filmu? Meni to ne zvuči uvjerljivo. Da je anonimna glumica, u redu. Ja ne kažem da je to neistina, nego mi ne zvuči uvjerljivo činjenica što je ona prešla preko toga”, započeo je Stanković svoja pitanja o ovoj temi.

Već tu je bilo jasno da svjedočimo eksploziji mansplaininga, koji se nastavio u sljedećih desetak minuta “Nedjeljom u 2”. Stanković je Veljaču neprestano prekidao – što doduše radi i većini drugih gostiju – ali još više je upadalo u oči kako on uopšte nije u stanju shvatiti da ne može svoju ličnu (i mušku, ne zaboravimo) perspektivu automatski preslikati na slučaj seksualnog zlostavljanja jedne žene, bila ona poznata glumica ili ne.

Nezainteresiranost za mišljenje stručnjaka

“Meni to nije jasno”, “ja ne bih snimao taj film” – izjavljivao je Stanković, kojem se u ovom slučaju pola ne oprašta jer je priznao da nije u stanju razumjeti poziciju seksualno zlostavljane žene, ponajviše zato jer odbija razumjeti.

Veljača je Stankoviću replicirala da on takvim izjavama “sekundarno viktimizira Salmu Hayek” i da bi mu “to rekla svaka stručnjakinja”, na što je on odgovorio: “Neka mi kaže šta god hoće. Ja pokušavam zdravorazumski razgovarati o tome.”

“To nije zdravorazumski”, rekla je Veljača, ali Stanković ju je prekinuo i iznio svoj ključni argument: “Ja da mene neko zlostavlja, ja bih iz tog zlostavljanja pokušao izaći.”

Stanković je vrlo samouvjereno i patronizirajuće otkantao mišljenje stručnjakinja o seksualnom nasilju na koje se pozivala Veljača, koja je pritom koristila i stručni izraz “sekundarna viktimizacija”, jer što će njemu saznanja stručnjaka kad on ima svoj (muški?) zdravi razum. Zapravo, i proglašavanje vlastite pozicije “zdravorazumskom” je služilo tome da se diskreditira Hayek, Veljaču i stručnjake, jer Stanković je – svjesno ili ne – zastupao stav kako je on sam mjerilo stvari prema kojemu se trebaju ravnati žene žrtve seksualnog nasilja.

Potraga za idealnom žrtvom

Popularni voditelj se nije mogao prestati snebivati nad time što je “bogata i moćna” Salma Hayek šutjela 14 godina o golgoti koju je preživjela snimajući film “Frida” s Weinsteinom, ponavljajući: “Ja to ne mogu razumjeti.”

“Ako vas neko ucjenjuje seksualno da snimite film za njega, ja bih se okrenuo i izašao van, možda čak ne bih ni prijavljivao, ali ne bih učestvovao u snimanju filma. Ne bih. Makar mi karijera bila ugrožena. Eto”, zaključio je Stanković u pravedničkom zanosu.

Kao što smo već naveli, mansplaining odlikuje “patronizirajući, pretjerano samouvjeren i često netačan i pojednostavljen način” objašnjavanja, a Stanković je u samo nekoliko minuta uspio biti i patronizirajući i pretjerano samouvjeren i netačan i pojednostavljivati.

Veljača je izvrsno primijetila da se u hrvatskom društvu traži od žrtve seksualnog nasilje da bude “idealna žrtva”, ali Stanković nije bio zainteresiran nešto naučiti, nego je ostao fiksiran na to zašto se Salma Hayek 2002. nije ponašala onako kako Stanković u 2019. misli da se trebala ponašati.

Veljača je imala tek jedan veći propust u raspravi sa Stankovićem

Preuzeto: Svađa Veljače i Stankovića

Izvor vijesti: Redakcija / lolamagazin.com