Svjedočenje Alije Izetbegovića o masakru na Markalama i dramatičnim trenucima za deblokadu Sarajeva

vijesti.ba

U Sarajevu je danas obilježena 23. godišnjica masakra na Markalama. Na današnji dan 1995. godine, s agresorskih položaja iz pravca Trebevića ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 milimetara, koja je pala na ovo mjesto i ubila 43, a teže i lakše ranila 84 građana Sarajeva.
Nakon genocida u Srebrenici 1995. godine u toku je bila živa diplomatska aktivnost bosanske strane, zapisao je u svojoj knjizi “Sjećanja“ prvi predsjednik R BIH Alija Izetbegović i opisao momenat kada se desio masakr na Markalama.

Vijest o nesreći na Markalama, 28.augusta, zatekla ga je u Mostaru na putu za Jablanicu, odakle je helikopterom trebao ići za Split pa potom u Pariz. Na put za francusku prijestolnicu išao je na poziv predsjednika Chiraca.

U nastaku prenosimo dio iz knjige “Sjećanja“ Alije Izetbegovića:

– Imao sam poziv francuskog predsjednika Chiraca da 29. augusta 1995. zvanično posjetim Francusku. Krenuli smo iz Sarajeva 27. augusta kasno popodne i zanoćili u Mostaru, gdje nam se trebao pridružiti Safet Oručević, gradonačelnik Mostara. Sutradan, 28. augusta, osvanuo je izrazito lijep i vedar dan kasnog ljeta i ništa nije slutilo na zlo. Bilo je predviđeno da u 11 sati krenemo iz baze u Mostaru prema helikopteru koji nas je čekao u Jablanici.

Moj sin Bakir u isto vrijeme trebao je krenuti kolima prema jednom vojnom aerodromu kod Pule u Hrvatskoj, odakle će poletjeti za Iran, transportnim avionom koji je dopremao oružje za Bosnu. Pošto smo kasnili, spremao sam se užurbano – kada mi je rečeno da me hitno treba Sarajevo. Glas sa one strane telefona javljao je da je prije desetak minuta pala granata na tržnicu Markale i da ima veliki broj ubijenih i ranjenih. Uz tuzlansku, 25. maja 1995., bila je to najveća tragedija izazvana granatom nakon one od 5. februara 1994. godine, kada je, svega stotinjak metara od ovog mjesta, istom takvom granatom ubijeno 67 ljudi i žena i ranjeno 142. Nastala je opća pometnja – mogu reći – na nebu i na zemlji. Za kratko vrijeme nebo se naoblačilo i počela je oluja. Odlučio sam da otkažem putovanje u Francusku. Bolje je – mislio sam – da idem u Sarajevo i prisustvujem dženazi ubijenih, nego da uzaludno obijam pragove evropskih vlada koje ostaju ravnodušne na zločine u srcu Evrope.

Safet Oručević je razmišljao sasvim obrnuto: upravo je sada trenutak da se Evropa i Amerika izjasne. Treba ići i postaviti im jasno pitanje jesu li spremne da konačno kazne zločin i aktivno podupru mirovne pregovore koji su već petnaest dana bili u toku. Treba ih to pitati sutra u Parizu. Argumenti su bili očigledni. Ovo je uistinu prilika. Krenuli smo u Jablanicu, gdje nas je čekao helikopter, koji bi nas prebacio do Splita. Ali, kako smo se udaljavali iz Mostara prema unutrašnjosti, vrijeme je bilo sve lošije. Na momente se od niskih oblaka i pljuska više ništa nije vidjelo. Voda je navirala iz neba i zemlje. Stigli smo u Jablanicu, ali o polijetanju helikoptera nije mogo biti govora. Preko Sarajeva, dogovorili smo da se pripremi drugi helikopter sa uzletišta Polog, južno od Mostara. Prije polijetanja, preko novinara koji nas je pratio, uputio sam poruku građanima Sarajeva.

Sutradan, u 10 sati Izetbegovića je primio francuski predsjednik.

Chirac i Izetbegović, Elizejska palača 28. august 1995.

– Bio je kratak: „Mi smo spremni, Amerikanci oklijevaju“, rekao je misleći na zračne udare.

Istu večer u Parizu, pod dramatičnim okolnostima u domovini, Izetbegović se u američkoj ambasadi posredstvom ambasadorice SAD-a u Francuskoj Pamele Harriman, sreo sa Richardom Holbrookeom.

– „Gospođa Harriman nas je srdačno dočekala i uvela u veliko predsoblje. Odmah sam u uglu za telefonom primijetio Richarda Holbrookea. Klimnuo sam mu u znak pozdrava, na šta mi je on, na moje iznenađenje, dao znak rukom da dođem, pokazujući mi telefonsku slušalicu. Sve je bilo očito dobro sinhronizovano i sigurno sam samo ja, a niko od Amerikanaca, bio iznenađen. Sa druge strane javio se Strobe Talbott, zamjenik tadašnjeg državnog sekretara SAD Warrena Christophera. On mi je približno rekao sljedeće: ‘Molim vas da nastavite sarađivati sa ambasadorom Holbrookeom na traženju uslova za mir u Bosni. Znam Vaše dileme i razumijem ih. Uvjeravam Vas da jučerašnji zločin nad građanima Sarajeva neće ostati nekažnjen. Izvršit ćemo zračne udare na Karadžićeve položaje!’

Zvučao je vrlo odlučno i ubjedljivo, i pozdravljao se, očito, u želji da što prije završi razgovor. Ja sam ipak stigao da ga upitam: „ To je dobra vijest, g. Talbott, ali niste mi rekli kada će to biti“. Odgovorio je: „To Vam ne bih mogao reći jer ni sam ne znam tačno. Jedino što znam je da će to uslijediti brzo, vrlo brzo“. Spustio sam slušalicu, još pokušavajući da shvatim pravo značenje ove dramatične poruke.

Otišli smo tada na večeru i na razgovore koji su trajali do poslije ponoći. Sutradan rano ujutro, 30. augusta, probudilo me snažno kucanje na vrata moje hotelske sobe. Moj pratilac Osman uzbuđeno mi je javljao da su izvršeni napadi na četničke položaje i da je nebo nad Gradom crveno od udara po okolnim brdima. Kasnije smo saznali da su gađani i drugi ciljevi širom Bosne. Tako je počela nova faza rata u Bosni koji će se 21. novembra završiti parafiranjem mirovnog sporazuma u Daytonu.



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...