Pišu: Zlatko Šarić i Jasmin Tajić

 

Prvog maja ujutro, u 10 sati, u Grazu je preminuo Ivica Osim – legenda Željezničara, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Austrije, Japana – cijelog svijeta. Ivica Osim bit će sahranjen ove subote na gradskom groblju Bare, a bit će održana i komemoracija. Termin sahrane je u 14 sati, a komemoracija je tri sata ranije u Narodnom pozorištu.

Priča o Ivici Osimu počinje u sarajevskom naselju Hrasno. Odrastao je u radničkoj porodici. Otac Mihail, čiji su roditelji bili Slovenac i Njemica, radio je kao bravar i u slobodno vrijeme svirao harmoniku, dok je majka Karolina, potomak Poljaka i Čehinje, bila domaćica i volontirala je u Crvenom krstu. Ivica je od malih nogu pokazivao talenat za fudbal, ali i matematiku. Zbog uspjeha u ovom predmetu, bio je oslobođen polaganja mature u gimnaziji, a kasnije je upisao matematički fakultet.

Fudbal je počeo da trenira u omladinskom pogonu Željezničara 1954. godine i vrlo brzo je pokazao talent i tehničke sposobnosti. Za prvi tim je debitovao 1959. kao 18-godišnjak u utakmici s Proleterom iz Osijeka. Ipak, mršavi momak visok 189 centimetara nije dobijao previše prilika kod tadašnjeg trenera plavih Branka Stankovića. Pravu šansu dobio je dolaskom na klupu Vlatka Konjevoda, koji mu je, kao i ostalim fudbalerima ovog kluba, dao slobodu u igri.

Novi šef stručnog štaba spario je popularnog Švabu s Mišom Smajlovićem, pa su ova dvojica ofanzivnih fudbalera gotovo u svakom susretu tresla protivničke mreže. Željezničar se u sezoni 1961/62. vratio u Prvu saveznu ligu, a Ivica je u narednom prvenstvu odigrao 26 utakmica i postigao osam golova. Navijači su ga zavoljeli i ubrzo mu dali nadimak Štraus. Mladić iz Hrasnog je 1964. ne samo debitovao za reprezentaciju Jugoslavije već i nastupio u plavom dresu na Olimpijskim igrama u Tokiju, pa se činilo da njegova karijera ide nezaustavljivom uzlaznom linijom. A onda je tadašnju Jugoslaviju u ljeto 1965. potresla afera Planinić, nazvana po golmanu Željezničara. Disciplinski organi FSJ su nakon istrage došli do zaključka da su rukovodioci i igrači kluba s Grbavice za novac namjestili prvenstvene utakmice s Hajdukom i Trešnjevkom. Osim je, baš kao i Mišo Smajlović, najprije sankcionisan jednogodišnjom zabranom igranja, da bi mu ta kazna kasnije bila smanjena, dok je njegovom klubu (kao i Trešnjevki i Hajduku) prvobitna odluka o izbacivanju u niži rang takmičenja preinačena u kaznu oduzimanja šest bodova.

– Rekli su mi da će mi skinuti kaznu. Onda sam se, igrajući fudbal s rajom, prehladio, pa završio u bolnici. Više mi nije ni bilo potrebno skidati kaznu. Imam utisak da je to bila jedna fina režija da se prelomi preko nečijih leđa. Činjenica je da je Hajduk dao pare, ali te pare nisu otišle nikome privatno, nego mislim da su otišle u troškove, u putovanja, jer smo bili u situaciji da ništa nismo imali. Znam da ja nisam ništa dobio, a mene su kaznili. Znam i da Mišo Smajlović nije ništa dobio, govorio je kasnije Osim.

Budući posljednji selektor reprezentacije Jugoslavije se vratio na teren u sezoni u kojoj je osam puta (u prvenstvu) matirao protivničke golmane, a njegov tim zauzeo šesto mjesto u šampionatu. Naredne sezone (1967/68) bio je za jedan pogodak efikasniji, dok je u dresu reprezentacije zaigrao na završnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji. Pružio je odličnu partiju u ubjedljivoj pobjedi izabranika Rajka Mitića nad selekcijom Francuza (5:1) u revanšu četvrtfinala, a onda je 5. juna 1968. u Firenzi kao jedan od jugoslavenskih reprezentativaca započeo polufinalnu utakmicu sa svjetskim šampionima Englezima. Već poslije dva-tri minuta zadobio je povredu zbog koje je bio prisiljen da preostali dio susreta – koji je Jugoslavija dobila pogotkom Džajića u 87. minutu – faktički statira. Nije bilo nikakvih izgleda da se oporavi do finalne utakmice s Italijanima, pa je ovaj (kao i ponovljeni) meč za trofej posmatrao s tribina rimskog Olimpijskog stadiona. Posljednji, 16. nastup u dresu sa šest buktinja imao je 30. aprila 1969. u Barceloni na utakmici u kojoj je selekcija s Balkana porazom od Španije (1:2) izgubila sve šanse da se kvalifikuje na Mundijal u Meksiku.

Ivica Osim Jugoslavija/OsloboĐenje Arhiva

OsloboĐenje Arhiva/OSLOBOĐENJE ARHIVA

— Proveo je 1968. kratko vrijeme u nizozemskom klubu Zwolleu, da bi po povratku u grad na Miljacki odigrao posljednju sezonu (1969/70) u dresu Željezničara. Po drugi put je otišao u inostranstvo, ali ovaj put u francuski klub Strasbourg, za koji je u naredne dvije sezone sakupio 50 nastupa i postigao 16 pogodaka. Uslijedili su prelasci u Sedan (za koji je igrao tri sezone), pa u Valenciennes (sezona), poslije čega se vratio u Strasbourg, u kojem je 1978. stavio tačku na gotovo dvije decenije dugu igračku karijeru.

Ponovo se obreo u rodnom gradu gdje su mu čelnici Željezničara dali šansu da sjedne na klupu ekipe koja se nakon jednogodišnjeg boravka u nižem rangu vratila u elitno društvo jugoslavenskog fudbala. Mladi stručnjak je, forsirajući talentovane igrače iz Željinog omladinskog pogona, uz dovođenje neafirmisanih fudbalera iz manjih sredina, počeo da stvara novi tim kome je trebalo nekoliko sezona da sazri i pokaže stvarne mogućnosti. Već u sezoni 1980/81. Švabini izabranici su zablistali u Kupu Jugoslavije, stigavši do završnog meča ovog takmičenja. Nažalost, u finalu odigranom 24. maja 1981. u Beogradu plavi momci s Grbavice (Njeguš, Berjan, Komšić, Lušić, Saračević, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević, Nikić) pokleknuli su pred mostarskim Veležom (3:2).

U šampionatu SFRJ održanom u sezoni 1983/84. Osimov sastav je jedno vrijeme bio na čelu tabele, ali je, nakon poraza u 26. kolu od Crvene zvezde (1:3) u Sarajevu, prepustio vodeću poziciju beogradskim crveno-bijelima. Na kraju je Željezničar prvenstvenu trku okončao na trećem mjestu s dva boda zaostatka za novim šampionom s Marakane.

Uslijedila je blistava sezona tima iz sarajevske Doline ćupova u Kupu UEFA. Pod udarcima sastava koji je s klupe vodio Štraus s Grbavice redom su padali Sliven, Sion, Univerzitatea Krajova i Dinamo Minsk, a posljednja prepreka na putu ka finalu bio je mađarski Videoton. Nakon poraza u prvom meču u Šekešfehervaru (3:1), Željezničar je u revanšu odigranom 24. aprila 1985. poveo golovima Bahtića i Ćurića s 2:0. Od historijskog finala s madridskim kraljevskim klubom dijelila su ga samo tri minuta, a onda je lopta koju je prema golu domaćina uputio defanzivac Videotona Ćuhai pronašla put ka mreži golmana Škrbe. Na Grbavici, na kojoj se te večeri okupilo oko 25.000 ljudi, zavladao je muk, dok se potreseni Osim uhvatio za glavu.

Nakon osam sezona provedenih na klupi Željezničara, tada već 45-godišnji stručnjak iz Sarajeva je 1986. izabran za selektora reprezentacije Jugoslavije. Reprezentativci SFRJ su u nadmetanju s Francuzima zauzeli prvo mjesto u grupi, poslije čega su pod vodstvom selektora iz Sarajeva otišli u junu 1990. na svoje posljednje veliko takmičenje kao predstavnici ove države. Osim je na turniru na Apeninima imao problema s igračima koji su, poput Dejana Savićevića, bili nezadovoljni dobijenom minutažom. Nakon ubjedljivog poraza od SR Njemačke (4:1) selektor je bio izložen još većim pritiscima, a posebno su ga pogodile tvrdnje da previše vremena u Italiji provodi družeći se sa čašicom.

– Nije da ne mogu popiti, mogu i volim, ali to je već previše. A i nije lijepo dobiti etiketu pijanca na Svjetskom prvenstvu, istakao je Osim.

Uslijedile su pobjede nad Kolumbijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a onda i nezaboravni duel sa Špancima u Veroni, na kojem je Piksi Stojković s dva pogotka zakazao susret s Argentincima u četvrtfinalu. Iako su tog 30. juna 1990. u Firenzi veći dio susreta igrali bez isključenog Šabanadžovića, Jugoslaveni su bili bolji rival od branilaca titule. Kada je i nakon produžetaka utakmica okončana bez pobjednika, Osim je otišao u svlačionicu ne želeći da posmatra izvođenje penala u kojem će njegovi izabranici nekoliko minuta kasnije propustiti priliku da izbore plasman među četiri najbolje reprezentacije svijeta.

Mada se država raspadala, Švabo je s igračima koji su se odazivali njegovom pozivu uspio da u kvalifikacionom nadmetanju s Dancima izbori plasman jugoslavenske selekcije na šampionat Starog kontinenta u Švedskoj. Plavi na ovom šampionatu zbog sankcija koje su uvele Ujedinjene nacije nikada nisu zaigrali, a selektor je zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu 23. maja 1992. odstupio s ove funkcije.

– Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firenzu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete. To je moja odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava, poručio je tada Osim.

/

Još dok je obavljao posao selektora, prihvatio je 1991, nakon upornog insistiranja, ponudu čelnika Partizana da vodi tim crno-bijelih. S klubom iz Humske se rastao po okončanju sezone tokom koje je Jugoslavija njegove mladosti definitivno prestala da postoji. Iza sebe je ostavio osvojeni trofej Kupa Jugoslavije.

Poslije dvije sezone provedene u Panathinaikosu, nekadašnji talentovani matematičar iz glavnog grada BiH je osam sezona sjedio na klupi Sturma. Kada je u septembru 2002. napustio klub iz Graza, u zaostavštinu je ostavio dvije titule prvaka Austrije, jednog Kupa i dva Superkupa ove države, kao i činjenicu da je Sturm od 1998. do 2000. bio učesnik Lige šampiona. Koliko je Osim bio cijenjen u ovom austrijskom klubu, možda najbolje pokazuje to što je 2009. proglašen za trenera vijeka u Sturmu.

Posljednjeg trenerskog trofeja u karijeri domogao se u Japanu, gdje je 2005. sa skromnim timom JEF United trijumfovao u Liga kupu Zemlje izlazećeg sunca. Prvog dana jula 2006. postao je selektor reprezentacije samuraja od koga se očekivalo da Japanu donese treću uzastopnu titulu na Azijskom kupu 2007. godine. Pritisak kojem je bio izložen utjecao je negativno na njegovo zdravlje, zbog čega je u četvrtfinalnom duelu ovog turnira koji su Japanci igrali s Australijom odbio da gleda izvođenje jedanaesteraca.

– Nisam to gledao jer mi je bilo loše za srce. Ne želim umrijeti dok treniram japansku reprezentaciju. Želim umrijeti u svom rodnom gradu Sarajevu, kazao je Osim.

Iako je u ovoj azijskoj zemlji doživio težak moždani udar, ostvarila mu se želja da se vrati u grad na Miljacki. Mada više nije sjedio na klupi, penzioner Osim je i dalje bio aktivan u fudbalu u kojem je njegov sin Amar nastavio porodični trenerski posao. Nekadašnji dribler s Grbavice je, i pored narušenog zdravstvenog stanja, prihvatio da obavlja funkciju predsjednika Komiteta za normalizaciju FSBiH i tako pomogao da se prebrodi ozbiljna kriza koja je potresala Savez.

Malo je trenera koji su odbili ponudu Reala, a Osim je to učinio čak dva puta, smatrajući da nije dovoljno dobar da vodi igrače madridskog tima.

– Imao sam ponuda velikih klubova. Uvijek sam se pitao: Šta bih ja radio tamo, šta bih radio s takvim igračima? Lupiti šakom o sto i vrisnuti na takve fudbalere nije moguće, predobri su za to. Uvijek sam pokušavao da ne budem arogantan. Čak kada me pozvao Real, pitao sam: Jesam li ja zaista ono što vi tražite? Skromnost je važna. Naravno da sam želio da budem trener velike ekipe. Učio bih od igrača svaki dan, ali pitanje je šta bi oni mislili o meni. Možda bi me popljuvali u Madridu, govorio je Osim.

Sarajevo će u subotu ugostiti plejadu ljudi iz svih dijelova svijeta, manje i više poznatih, a sve će ih vezati jedna stvar, ljubav prema liku i djelu Ivice Osima.

Sahrana čovjeka koji je sebi davno osigurao mjesto među onima koje će ovaj grad i država pamtiti još decenijama, stoljećima, možemo slobodno reći vječno, bit će prilika da se posljednji put oprostimo od ovog velikana.

Ispred porodice Osim čovjek koji će biti u organizaciji komemoracije u Narodnom pozorištu je dugogodišnji prijatelj porodice i Švabin imenjak Ivica Šarić, čuveni operski pjevač.

– Iako smo svi znali da će doći dan kada će nas Švabo napustiti, to je bio izuzetno težak trenutak za sve one koji su ga barem malo poznavali. Imao sam sreću da sam se često družio s Osimom, on je bio čovjek od kojeg čuješ savjete, izjave, koje tek malo kasnije shvatiš i naučiš nešto a da nisi bio ni svjestan da si dobio lekciju.

Kao čovjek će nam najviše nedostajati, jer malo je još takvih ljudi, on je ove naše različitosti gledao kao bogatstvo, a ne kao izvor sukoba. Da nije bilo Švabe, fudbal se nikad ne bi ujedinio, ali brzo se to sve pokvarilo nakon što je otišao. Samo njegov autoritet otvarao je sva vrata. Bio je poseban, mrzio je novac u fudbalu, to mu je bilo nešto drugo nego izvor zarade. Zato i jeste dva puta odbio Real, a najviše je napravio vodeći klubove koji su bili onako narodni, kao Željezničar i Sturm.

Što se tiče komemoracije, najavio je dolazak mnogo ljudi koji su bili bliski sa Osimom, prisutnima će se u ime UEFA obratiti Zvonimir Boban, zatim direktor Japanskog fudbalskog saveza, ambasador Japana. Svima nam je velika želja da dostojanstveno ispratimo našeg Švabu, rekao je za Oslobođenje Šarić.

epa07997177 Montenegro's Head Coach Faruk Hadzibegic during the UEFA EURO 2020 qualifying group A soccer match between England and Montenegro at Wembley stadium in Lon​don, Britain, 14 November 2019. EPA/NEIL HALL/Neil Hall

Neil Hall/EPA

—Među govornicima će biti i Faruk Hadžibegić, kapiten jugoslovenske reprezentacije koju je Osim doveo do četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. kada su nesretno eliminisani od Argentine nakon izvođenja penala.

– Rane su još friške, teško je primiti saznanje da Ivica više nije s nama. Naravno, najteže je familiji i jako je bitno da komemoracija i sahrana prođu onako kako familija želi. Dolazi mnogo ljudi iz svih krajeva svijeta, čuo sam se sa nekadašnjim saigračima iz Jugoslavije Zvonetom Bobanom, Piksijem Stojkovićem, Srećkom Katanecom, mislim da će doći svi iz naše ekipe koja je, po meni, bila jedna od najboljih generacija u historiji Jugoslavije i to najviše zbog Osima, koji nas je maestralno vodio.

Svi mi smo u moralnoj obavezi da čuvamo sjećanje na Ivicu Osima, jer takvi ljudi zaslužuju da nikada ne budu zaboravljeni. Za mene je sve dodatno emotivno, osjećao sam se bukvalno kao član porodice Osim i zato u ovim trenucima najviše mislim na njegove najbliže i želim da sahrana i komemoracija proteknu u najboljem redu, rekao je za Oslobođenje Hadžibegić.

epa08727049 Serbia's national soccer team head coach Ljubisa Tumbakovic addresses to media during a press conference on the eve of the Euro Qualification Semi-final play-off match against Norway in Oslo, Norway, 07 October 2020. EPA/Vidar Ruud NORWAY OUT/Vidar Ruud

Vidar Ruud/EPA

—Trebala bi nam knjiga da nabrojimo sve ljude na koje je Osim ostavio utisak tokom života, jedan od njih definitivno je Ljubiša Tumbaković, koji je radio s njim kao trener u Partizanu.

– Nedostaju mi riječi, jednostavno nema tih riječi koje mogu opisati Ivicu Osima. Znam da moramo biti svjesni da ga nema i da ga više neće biti. On je jedan od rijetkih ljudi za koje možete reći samo najbolje i ja ne znam nikoga da mi je nešto ružno rekao o njemu. Imao sam tu sreću da sam godinu u Partizanu bio uz njega. To da je bio veliki fudbalski znalac, ne treba ni naglašavati, mislim da mi čak nemamo prava da pričamo o njemu kao o stručnjaku, jer on je bio ispred svog vremena.

Osim što sam od njega upijao fudbalsko znanje i sretan sam što smo razmišljali na sličan način o fudbalu, Švabo je bio sjajan čovjek, sjajna ličnost. Ova njegova ljudska dimenzija manje je poznata, bio je čovjek s toliko ljubavi da ga zaista nikada neću zaboraviti, a svi se trebamo potruditi da ostane u pamćenju i generacijama koje dolaze. Mislim da bi za Švabu najbolji ispraćaj bio da zna da ima još mnogo ljudi koji razmišljaju kao on, da ima još onih kojima je ljudskost ispred svega, emotivno se prisjetio svog prijatelja i saradnika Ljubiša Tumbaković.

(Izvor: Oslobodjenje.ba)