U DESETLJEĆU na izmaku stvorene su nogometne momčadi koje će ostaviti neizbrisiv trag u povijesti nogometa i srcima navijača. 

Ipak, kada je riječ o najboljima, nema mjesta za emocije. Tako momčadi poput Borussije Dortmund koju je vodio Jürgen Klopp, Monaca predvođenog Leonardom Jardimom, Atletica kojeg i danas vodi Diego Simeone ili Leicester Cityja koji je s Claudijem Ranierijem ispisao bajku – ispadaju iz ove utrke. Iako su priređivali senzacije, bilježili rezultate iznad očekivanja i poslali najljepše poruke koje sport može poslati, takve priče vežu se za neke drugačije naslove.

Izazov je odabrati momčadi koje su obilježile zadnjih deset godina igre. Nije dobro pretjerati s nabrajanjem, čime bi izbor izgubio na vrijednosti. Također, nezahvalno je izostaviti postavu koja zaslužuje biti tu. Na našem popisu je sedam takvih momčadi, a sastave mnogi znaju napamet.

Kao najvažniji kriterij za ulazak u društvo najjačih postavili smo osvajanje Lige prvaka, ali taj faktor nije presudan. Na popisu su dvije momčadi koje u ovom desetljeću nisu osvojile najjače klupsko natjecanje na svijetu, ali su dominacijom u prvenstvu te određenim rezultatima u Ligi prvaka zaslužile mjesto među elitom.

 

Inter 2010.

Priča počinje s Interom iz sezone 2009./10. na čijem je kormilu sjedio Jose Mourinho, a na terenu su igrali uglavnom dečki koji su sve bliži kraju karijera. Čuveni kapetan Javier Zanetti imao je 35 godina, obrambeni bedem činili su redom igrači iznad 30 godina (Lucio, Ivan Cordoba, Walter Samuel, Marco Materazzi…), a tu granicu prelazili su i Diego Milito i Dejan Stanković. 

Ova momčad godinama je vladala talijanskim nogometom, ali Liga prvaka je bila nemoguća misija. Bilo je jasno da iskusna družina broji posljednje dane na svom vrhuncu i da je ta sezona njihov posljednji juriš na trofej Lige prvaka.

Finoću Mourinhovim ratnicima i njegovim preciznim taktičkim manevrima davao je Wesley Sneijder, koji je igrao sezonu života, a velik motiv da napravi velike stvari s Interom imao je Samuel Eto'o, kojeg je Barcelona otpisala kako bi joj stigao Zlatan Ibrahimović.

“Čuj, Ibra”, govorio je Mourinho Ibrahimoviću prilikom rastanka. 

“Ideš u Barcu da bi osvojio Ligu prvaka, zar ne?” pitao ga je, a ovaj je potvrdno odgovorio.

“Ali da znaš, mi ćemo je osvojiti. To smo mi”, poručio mu je Posebni.

Na kraju su se obistinile Mourinhove riječi. Za razliku od Serie A i kupa Italije, koji su krajem prošlog desetljeća bili očekivani uspjesi za Inter, Liga prvaka je bila znak da se radi o posebnoj generaciji. U osmini finala srušen je prvak Engleske iz te sezone i bivši Mourinhov klub Chelsea, u četvrtfinalu CSKA Moskva, u polufinalu prvak Europe i Španjolske Barcelona, koja se smatra jednom od najjačih momčadi svih vremena, dok je u finalu svladan prvak Njemačke Bayern. 

Pobijediti prvake Engleske, Španjolske i Njemačke, odnosno Europe na putu prema tituli Lige prvaka dokaz je veličine i takav uspjeh zaslužuje mjesto na listama najvećih momčadi bilo koje ere.

Bila je to Interova treća titula prvaka Europe, a prva od 1965. godine. Osvajanjem trostruke krune (Serie A, kup Italije, Liga prvaka) Inter je postao tek šesti europski klub kojem je to uspjelo u jednoj sezoni.

Ova momčad bila je ubojita. Nije joj trebalo mnogo da kazni protivnika, a protivnicima je trebalo doista mnogo da rane ovaj Inter. Mourinho je jednom prilikom za ovu Interovu momčad kazao da je mogla pet sati provesti braneći se u niskom bloku i da opet ne bi primila gol. Po tome ćemo najbolje i pamtiti taj Inter.

Sastav Intera: Julio Cesar – Maicon, Lucio, Samuel, Chivu – Zanetti, Cambiasso, Motta (Pandev), Sneijder – Milito, Eto'o.

Juventus 2017.

Od 2012. godine Italija zna samo za jednog prvaka, a to je Juventus. Osam sezona, osam titula prvaka Italije, dva finala Lige prvaka, četiri nacionalna kupa. Stara dama je postavila nove standarde u Italiji i unatoč tome što još od 1996. godine čeka na novi trofej Lige prvaka, zaslužuje mjesto na listi najboljih u ovom desetljeću. Toliko dugo dominirati u jednoj od najjačih liga na svijetu nije nimalo lako, a Juventus je i u Ligi prvaka već godinama u najužem krugu favorita i samo nijanse su ga dijelile od krune i u tom natjecanju.

Temelje ovom Juventusu postavio je Antonio Conte, pravu tvrđavu sagradio je Max Allegri, a čovjek koji je zadužen za postavljanje ukrasa je Maurizio Sarri. Momčad se tijekom svih tih godina mijenjala pa je teško odabrati sezonu u kojoj je Juventus u ovom desetljeću bio najjači. Stoga se pri uvrštavanju Juventusa na ovu listu nismo vodili jednim sastavom, nego razdobljem u kojem je igrao na najvećoj razini.

Ipak, zajednički faktori Juventusovih uspjeha tijekom svih ovih godina su Gianluigi Buffon, Giorgio Chiellini, Leonardo Bonucci i Andrea Barzagli. Valjda tako mora biti s bilo kojom velikom talijanskom momčadi – u prvom redu su defenzivci i golman.

Svejedno, vrijedi nabrojati i neke Juventusove sastave iz navedenog perioda. U porazu od Barcelone (1:3) u finalu Lige prvaka igrali su Buffon, Lichtsteiner, Bonucci, Barzagli, Evra, Pirlo, Marchisio, Vidal, Pogba, Tevez i Morata. Dvije godine kasnije u porazu od Reala (1:4), također u finalu, Juventusove boje od prve minute branili su Buffon, Bonucci, Barzagli, Chiellini, Dani Alves, Alex Sandro, Pjanić, Khedira, Dybala, Higuain i Mandžukić.

Juventus je tijekom svih ovih godina djelovao kao momčad koju je najlakše usporediti s kameleonom jer se taktičkim varijantama i izborom igrača uvijek mogla prilagoditi protivniku. Znala je i kako dominirati i igrati pragmatično. Današnji Juventus gradi specifičan stil, ali ta kameleonska osobina ostaje temelj koji će još dugo trajati.

Bayern 2013.

Slično kao Juventus, Bayern godinama postavlja standarde u Njemačkoj, ali kada biramo momčad desetljeća, dovoljno je odabrati jednu sezonu – 2012./13. Bila je to Bayernova doktorska disertacija i teško će netko ponoviti takav učinak na svim područjima u jednoj sezoni.

Bayernov pohod na Ligu prvaka u ovom desetljeću trajao je dugo, a do konačne pobjede ova momčad morala je pretrpjeti bolne poraze. Zato je na putu ka samom tronu bila uvjerljiva kao rijetko tko do sada. 

Igrači koje je predvodio Jupp Heynckes iza sebe su u finalima Lige prvaka imali dva poraza u samo tri godine – 2010. godine srušio ih je Inter, a 2012. Chelsea. Poraz od londonskog kluba bio je brutalno težak jer zabilježen je u Münchenu, nakon penala, i to u utakmici u kojoj je Bayern bio mnogo bolji. No sreća je tada bila ispisana plavim slovima. 

Sol na Bayernovu ranu stavio je i Dortmund, koji je odnio titulu nacionalnog prvaka i prvaka kupa 2012. godine. Dakle, Bayern je sezonu 2012./13. dočekao kao najveći gubitnik – bio je drugi u prvenstvu, Ligi prvaka i kupu. 

A onda je uslijedio uragan. U Bundesligi iza Bayerna je ostala Borussia Dortmund s čak 25 bodova manje. U finalu kupa bez većih problema srušen je Stuttgart (bilo je 3:2 za Bayern, što ne izgleda uvjerljivo, ali u 61. minuti bilo je 3:0), u njemačkom Superkupu na početku sezone pala je također Borussia Dortmund (2:1), baš kao i u finalu Lige prvaka (2:1).

Najveći pokazatelj Bayernove snage iz te sezone bili su okršaji u četvrtfinalu i polufinalu. Bayern je u četvrtfinalu igrao protiv apsolutnog šampiona Italije Juventusa i u dvomeču ga srušio ukupnim rezultatom 4:0. Potom je u polufinalu dočekao Barcelonu, koja je te sezone postala prvak Španjolske. U Münchenu je bilo 4:0, u Barceloni 3:0 za Bayern. Ukupno 7:0. U četiri susreta četvrtfinala i polufinala protiv momčadi kakve su Juventus i Barca, Bayern je upisao četiri pobjede uz ukupnu gol-razliku 11:0. To će se teško ponoviti.

Sastav: Neuer, Lahm, Boateng, Dante, Alaba, Martinez, Schweinsteiger, Muller, Robben (Kroos), Ribery, Mandžukić.

Manchester City 2019.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Manchester City je još jedna momčad koja je osvojila sve osim Lige prvaka. Pep Guardiola je i u Engleskoj uspostavio dominaciju koju je imao u Španjolskoj i Njemačkoj. Činilo se da je nemoguće nanizati tolike pobjede i osvojiti 100 bodova u jednoj sezoni, no Guardiolin City u tome je uspio. Zbirno u sezonama 2017./18. i 2018./19. City je osvojio 198 bodova u Premiershipu, a uspio je srušiti i rekord po broju uzastopnih pobjeda – 18.

U prošloj sezoni City je postao prvi engleski klub koji je osvojio sve nacionalne trofeje (Community Shield, Carabao Cup, FA kup i Premiership) u jednoj sezoni, a u Ligi prvaka su ga milimetri dijelili od izbacivanja Tottenhama u četvrtfinalu.

Ispadanja od Monaca, Liverpoola i Tottenhama u Ligi prvaka minusi su za ovu Guardiolinu momčad, ali snaga koju pokazuje te dominacija kojom je postavila nove rekorde, dovoljni su argumenti da takva momčad ostane upamćena kao jedna od najboljih u ovom desetljeću.

Ovaj City se po stilu igre ne razlikuje mnogo od Guardioline Barcelone i njegovog Bayerna. U roster je uložen ogroman novac, ali izvedbama na terenu City je opravdao uložena sredstva.

Sastav: Ederson, Walker, Stones, Laporte, Mendy, Fernandinho, D. Silva, De Bruyne, Sterling, Mahrez (Sane) i Aguero (Jesus).

Liverpool 2019.

Tri kontinentalna trofeja (Liga prvaka, europski Superkup, Svjetsko klupsko prvenstvo) u jednoj sezoni, činjenica da je prvi engleski klub kojem je to uspjelo i nestvaran učinak u ovoj kalendarskoj godini u Premiershipu najjači su argumenti da Liverpool zauzme mjesto na listi najboljih u ovom desetljeću.

Klopp je navikao graditi dinastije. Nakon Mainza i Dortmunda, remek-djelo stvara i od Liverpoola. Veličina ovog Liverpoola je slična onoj koju je imao Bayern u 2013. godini, a najvažnija mu je odlika što ne odustaje nakon velikih razočaranja. 

Nijemac je u 2019. godinu ušao kao trener sa šest poraza u posljednjih šest finala u svim natjecanjima. Redsi su i s njim i bez njega navikli gubiti i nerijetko se epitet luzera dodjeljivao Liverpoolu i njegovom treneru. Oni nisu marili za to. U prošloj sezoni osvojili su Ligu prvaka, i to samo sezonu nakon poraza od Reala u finalu ovog natjecanja. 

Najveću snagu duha pokazali su u polufinalu kada su uzvrat protiv Barcelone na Anfieldu dočekali porazom od 3:0. Klopp tada nije mogao računati na Mohameda Salaha i Roberta Firmina, ali to nije bila prepreka da se ispiše povijest i rezultatom 4:0 sruše Lionel Messi i Barcelona. Isti taj duh Redsi demonstriraju i u ovoj sezoni jer nakon što su s 97 bodova u prošloj sezoni ostali drugi iza Manchester Cityja, odlučili su krenuti još jače i konačno osvojiti titulu engleskog prvaka.

Da sve ide prema tome, pokazuje učinak iz ove sezone u kojoj Liverpool nakon 17 utakmica ima čak 16 pobjeda i samo jedan remi. To je dovoljno za prvo mjesto s utakmicom manje i čak 10 bodova više od Leicestera, odnosno 11 bodova više od Cityja. U ovoj kalendarskoj godini Liverpool ima samo jedan ligaški poraz, a to je podatak koji govori za sebe.

Sastav: Alisson, Alexander-Arnold, Matip (Lovren), Van Dijk, Robertson, Fabinho, Henderson, Wijnaldum, Salah, Mane, Firmino (Origi).

Barcelona 2015.

Barcelona je u povijesti imala nekoliko genijalnih momčadi. Uostalom, Blaugrana je jedini europski klub koji je dva puta uspio osvojiti trostruku krunu. Prvi put to se dogodilo u sezoni 2008./09., a drugi put 2014./15., kada je na klupi sjedio Luis Enrique.

Enriqueova trijumfalna sezona nije nagovještavala sretan kraj. U 2015. godinu su ušli s presudom da ne smiju dovoditi igrače do siječnja 2016., Real Sociedad im je početkom siječnja na Anoeti nanio već treći poraz u prvenstvu pobjedom od 1:0, pričalo se da je Messi jako nezadovoljan i da sijevaju iskre između njega i Enriquea, a i dalje je bolio poraz u El Classicu, u kojem ih je Real Madrid dotukao 3:1 iako je rezultat mogao biti mnogo teži… 

Malo je onih koji Enriquea nisu stavili u lijes, a puno onih koji su čekali da ih Manchester City već u osmini finala Lige prvaka pusti niz vodu jer je Primera naizgled bila rezervirana za Real, koji je tada kao aktualni prvak Europe izgledao nerealno. Galacticosi su imali niz od 22 pobjede u svim natjecanjima i bez obzira na to što ih je Valencija porazila isti dan kad je Sociedad pobijedio Barcelonu, svima se činilo da je Realov poraz iznimka, a Barcina kriza pravilo.

No onda su uslijedile Barcine sjajne predstave u kojima su glavne uloge igrali Messi, Suarez i Neymar. Njihov učinak od 122 gola u toj sezoni, zapečaćen s tri titule, i dalje je tema polemika o tome je li ovaj trio najbolji u povijesti nogometa. Ta generacija Barcelone, uostalom, ostat će upamćena po tom magičnom trozupcu koji su činili najbolji igrači iz tri najjače južnoameričke reprezentacije – Brazila, Argentine i Urugvaja.

U finalu protiv Juventusa za Barcelonu su tada igrali Ter Stegen, Dani Alves, Pique, Mascherano, Alba, Busquets, Rakitić, Iniesta, Messi, Neymar i Suarez.

No ova Barcelona bila je samo nadogradnja na onu koja je 2011. godine osvojila Ligu prvaka. Tu Barcu iz 2011. godine najbolje je opisao legendarni Sir Alex Ferguson nakon što je njegov United izgubio od te momčadi u finalu Lige prvaka na Wembleyju (3:1).

“Oni vas hipnotiziraju svojim pasovima. Otkako radim kao trener, mogu reći da nisam igrao protiv bolje momčadi”, kazao je Ferguson.

Riječi čovjeka koji se smatra najvećim trenerom svih vremena sasvim su dovoljne za opis Barcelone iz sezone 2010./11. Na čelu te momčadi bio je Guardiola, a sastav je bio vrlo sličan onom iz 2015. godine: Valdes, Dani Alves, Pique, Mascherano (Puyol), Abidal, Busquets, Xavi, Iniesta, Messi, Pedro i Villa.

Real Madrid 2018.

Na tronu ovog desetljeća izdvaja se jedna momčad – Real Madrid. Ovo je bila njihova era, ona u kojoj su nadimci Kraljevski klub i Galacticosi najviše došli do izražaja. Od 2011. do kraja 2018. godine Real je svaki put igrao minimalno polufinale Lige prvaka, pri čemu je četiri puta osvojio trofej tog natjecanja. Usput, četiri puta je bio i svjetski klupski šampion. 

U nacionalnim natjecanjima nije dominirao (dvije titule prvaka Španjolske i dva Kupa kralja u tom periodu), ali njegov pothvat u Ligi prvaka dugo će ostati nedodirljiv. Zbog toga momčad u kojoj je ulogu dirigenta na terenu imao Luka Modrić zaslužuje epitet najbolje u ovom desetljeću.

Temelji ovog Reala postavljeni su još u ljeto 2009. kada su dovedeni Cristiano Ronaldo, Karim Benzema i Xabi Alonso, ali pravi procvat momčad je doživjela tek u sezoni 2013./14. kada je pod vodstvom Carla Ancelottija osvojila La Decimu (svoju 10. titulu prvaka Europe). Već tada u momčadi je bio i Gareth Bale.

Klimaks ove ekipe trajao je čak tri sezone, a nastupio je dolaskom Zinedinea Zidanea. Posao trenera dobio je početkom 2016. kada je Real bio u krizi, a sve što je uslijedilo je povijest.

Momčad se tijekom tri sezone, u kojima je uzastopno osvajala Ligu prvaka (2016., 2017. i 2018.), skoro uopće nije mijenjala. Navas, Carvajal, Varane, Ramos, Marcelo, Casemiro, Modrić, Kroos, Ronaldo i Benzema bili su stalna desetorica. Ulogu 11. igrača zauzimali su Isco ili Bale. 

Zidane stilski nije donio nešto revolucionarno, ali je fantastično održavao atmosferu u momčadi, što je bilo najpotrebnije svlačionici punoj zvijezda. Ovaj Real nije izgledao dominantno, nije razarao protivnike, ali je znao ono najvažnije – kako pobijediti.

Više saznajte na izvornom linku: – Tko je stvorio najjaču momčad u zadnjih 10 godina? Ovi sastavi se znaju napamet / (index.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.