To je moj narod, čitava je Bosna moja i najviše je na svijetu volim

avaz.ba

Na svom „radnom mjestu“ provela je hladnu zimu, kišno proljeće i početak ljeta, ali 11. juli je dan kada će improvizirana ulična tezga Goraždanke Miroslave Kukobat biti prazna. Starica koja u 92. godini živi od prodaje čarapa koje sama isplete, na taj način iskazuje poštovanje prema žrtvama genocida u Srebrenici.

– Dok dišem, neću 11. jula izaći na ulicu da prodajem, jer osjećam da je to moj narod. Čitava je Bosna moja. U njoj sam se rodila, u njoj sam odrasla, penziju zaradila, ne mrzim nikoga, ali Bosnu najviše na svijetu volim – kaže Miroslava.

S minimalnom penzijom teško je preživjeti, jer će, ako kupi lijek, frižider ostati poluprazan, pa Miroslava već godinama, ne tražeći milostinju, plete i prodaje različite odjevne predmete. I porodice čiji članovi rade teško preživljavaju u vrijeme svakodnevnih poskupljenja, pa i prodaja ide teško.

– Znam da po pet dana ne donesem novčanicu kući. Kako dođem, tako odem. Još su me i noge izdale pa moram platiti taksi i onda uđem u još veći dug – pojašnjava Kukobat.

Nekadašnja udarnica s pruge Šamac – Sarajevo i radnica goraždanske „Pobjede“ navikla je da živi od vlastitog rada, ali u desetoj deceniji života miri se sa spoznajom da je to nemoguće.

Uprkos uvjetima u kojima živi, Miroslava je od skromne penzije izdvajala prilog za pomoć narodu svijeta pogođenom zemljotresom. Njena jedina, možda i posljednja, želja je da ima dostojanstven život, dovoljno hrane i topao dom. Nakon decenija rada to je najmanje što je zaslužila.

Devastiran stan

Stan u kojem živi već 60 godina je devastiran.

– Prozori i ulazna vrata stari su 70 godina, a pola stvari nemam u kući. Vidim da je svima promijenjena stolarija, a meni nije – priča ona.



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...