Pažnja evropske javnosti usmjerena je na migrante koji se morem i brodovima pokušavaju dokopati Evrope, piše “Tageszeitung” iz Berlina. 

Oni su ukazali i na “iznenadni akt ljudskosti” njemačkog ministra unutrašnjih poslova Horsta Zehofer (Seehofera), koji se odnosi na njegovu izjavu da je Njemačka spremna primiti 25 posto, odnosno 800 ljudi godišnje koji se izvade iz mora, piše “Deutsche Welle”.

Sredozemna problematika je brojčano gledajući mala, ako se uporedi za razvojem migrantske krize na kopnenoj ruti koja vodi preko Balkana, piše u komentaru za ovaj list Erih Ratfelder (Erich Rathfelder). Pri tome on ukazuje da je strah od 3 miliona Sirijaca, koji bi s područja Idliba krenuli da bježe u Tursku sve veći. Uz to niko ne gleda na rizike koje nosi konflikt između Saudijske Arabije i Irana. 

– Kada se podvuče crta, mora se računati sa scenarijem, koji je već sada vidljiv: sve više ljudi pokušava preko Turske doći do Grčke i Bugarske. Sjeverna Makedonija i Mađarska drže granice prilično nepropusnim, ali tu se uvijek pronađu dovitljivi krijumčari ljudima koji nađu rupe u haotičnim zemljama i prilikama na Balkanu. I nisu svi migranti bez para. A nedovoljno plaćeni policajci i predstavnici vlasti u tim zemljama nisu imuni kada je novac u pitanju. To se odnosi na Grčku, Kosovo i Albaniju, ali i na Rumuniju, Srbiju, BiH pa čak i Hrvatsku – piše u komentaru za TAZ. 

Kada je riječ o stanju u Bihaću, odnosno BiH, Ratfelder je jasan.  

– I tako je ionako klimava država BiH došla u fokus migrantske krize. Sedam hiljada ljudi se već sada skupilo na području Bihaća. U grupama i često kroz minirana područja iz proteklog rata, oni pokušavaju ući duboko na teritoriju Hrvatske. Hrvatski policajci i sigurnosne snage ih primjenjuju prema njima brutalne metode. Sve to se dešava pred očima evropske javnosti. Tuku ih, uzimaju novac, mobilne telefone, cipele i vraćaju nazad u Bosnu. Ministar sigurnosti BiH žalio se nedavno na metode hrvatskih graničara koji ulaze duboko na teritoriju BiH i najavio protumjere. Ali u osnovi se ništa nije promijenilo. Pred nastup zime i uz već sada niske temperature došlo je do humanitarno neodržive situacije. Ne samo u fabričkim halama Bihaća, gdje je smještena većina migranata već i u kampu Vučjak, koji je nastao na bivšoj deponiji smeća. Tu međunarodne organizacije odbijaju da pomognu. Zahvaljujući inicijativi njemačkog novinara Dirka Planerta i drugih dobrovoljaca tamo se ljudima, ako ništa, pruža barem prva pomoć. Humanitarne organizacije žele podići nove kampove. Oni će pomoći migrantima da prezime – piše Ratfelder.

Ni u Briselu, ni u glavnim gradovima Evrope ne shvataju hitnost rješavanja problema – ističe on. 

– To se gura pod tepih. Ova šutnja izaziva nepovjerenje. Treba li se migrantski problem svaliti na leđa od rata 90-tih osiromašene i fragilne države BiH? Ako se scenarij migrantskog vala obistini, u šta nema sumnje, treba li ostaviti BiH da se, kao jedna vrsta “evropske Libije”, destabilizira?

Tome u prilog ide i činjenica da niko nije u stanju ni da se dotakne velikih povreda ljudskih prava od hrvatskih snaga sigurnosti. To što migrante tuku i što ih protivno svih EU zakona i UN konvencije vraćaju u susjednu BiH je skandal koji se ničim ne može opravdati.

Ali niti nova predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lejen (Ursula von der Leyen) niti kancelarka Angela Merkel nisu prilikom nedavnih posjeta Hrvatskoj izrazili kritiku prema nacionalističko-konzervativnom vodstvu te zemlje, koja od 1. januara 2020. preuzima predsjedavanje Evropskom unijom. Naprotiv! ”Neproblematičnoj” zemlji (FAZ) se dodvorava. Od EU i Njemačke se, dakle, ne može očekivati da izrade održive koncepte u odnosu na migracije u ovoj regiji. To bi mogao promijeniti samo pritisak javnosti. Ali i on je do sada izostao.

Sakupljamo ih kao pse

Neue Zürcher Zeitung” donosi poduži članak o situaciji sa migrantima u Bihaću. 

– Skupljamo ih kao pse po ulici – kaže jedna policajka sa sunčanim naočalama ostavljajući nas u dilemi da li ozbiljno misli ili je to zabavlja. 

Jedan od njih je snažne građe, nosi maskirne pantalone, ima otprilike 25 godina i predstavlja se kao Jasin. Zapravo je želio u Bihaću nešto kupiti i malo se odmoriti u gradskom parku ali sada će biti prebačen u Vučjak, izbjeglički kamp koji se nalazi 10 km od Bihaća. 

Odluku da se svi migranti bez smještaja izmjeste u Vučjak, donio je gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić – nakon što je došlo do tuča među migrantima i nakon što su navodno bili napadnuti i sami policajci. Još protekle jeseni bilo je pojedinačnih protesta u stanovništvu. Ljudi su se žalili na smeće i prljavštinu ali uhvatio ih je i strah od kriminalaca. 

– Izbacuju nas poput vreća za smeće – kaže Jasin koji je već godinu dana u Bosni. Prije toga je bio u Srbiji, ali od tamo se više ne može u Mađarsku. I tako je Jasin, koji je 2017. pobjegao od Talibana, iz Beograda došao u Sarajevo a od tamo u Bihać. On je već boravio u Vučjaku. Tri puta ga je policija tamo odvodila ali svaki put se vraćao u Bihać. 

Amira Hadžimehmedović, koordinatorica IOM-a kaže kako se niko ne osjeća odgovoran za te ljude, da su oba izbjeglička logora IOM-a puna, da se situacija u kampu Vučjak pogoršava i da niko ne zna šta i kako dalje. 

Samo nam stanovništvo pomaže, pri tom ni oni sami nemaju ništa – primjećuje Jasin.

To što se Bosnom više ne može upravljati, ima veze sa Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. Često nema volje za saradnju, najhitniji problemi se odgađaju. A takav problem je i migrantska kriza. 

Selam Midžić, šef Crvenog Krsta u Bihaću, organizira svaki dan jedan obrok za 600 ljudi. Bez donacija stanovništva to ne bi mogao. Midžić kritizira međunarodne organizacije kao što je IOM ili UNHCR, koje su od 2018. od EU dobile 28 miliona eura, ali odbijaju da pomognu da se ljudi zbrinu na području Vučjaka. Za njih su takvi kampovi ilegalni a uslovi nepodnošljivi. 

On zna da je on i njegov Crveni Krst pod udarom jer pomaže da se kamp Vučjak održi, umjesto da pomogne da se on evakuira. 

– Šta bismo trebali da radimo. Da prepustimo ljude sebi samima. Na nas se svalio evropski migrantski problem – ističe on.

– Za mnoge bi Bosna, kao što je prije dvije godine bio slučaj sa Srbijom, mogla biti slijepa ulica – piše “Neue Zuercher Zeitung”.

Slučaj porodice iz Irana

List potom opisuje kako jedna iranska porodica sa troje djece (5,7 i 11 godina) koja je već 8 mjeseci u Bosni, pokušava preći hrvatsku granicu. Na putu su već dvije godine. Otac porodice Milad se odlučio na bijeg jer je bio šikaniran u Iranu zbog svojih političkih stavova. Želi da mu djeca odrastu u sigurnoj zemlji. Nakon nekoliko sati pješačenja porodica nailazi na 4 uniformirama muškarca, koja im kažu: «Go back to Bosnia, you are not welcome!» Milad ih moli da mu dozvole da podnese azil, ali graničari to ignoriraju, isto kao i prisustvo novinara koji ih prati. Umjesto toga vode ih do granice i prisiljavaju na povratak u Bosnu.

– To je tako. Ovaj put smo bili sretne ruke. Nisu nam uzeli ni novac ni telefone – zaključuje Milad. 

Ovakva praksa, poznata pod pojmom “puchbacks” je povreda međunarodnog prava. Svaka osoba u zemlji EU ima pravo da podnese molbu za azil. No, predsjednica Hrvatske to vidi drugačije. 

U intervjuu za švicarsku televiziju SRF ona je branila postupke hrvatske policije argumentom da se radi o migrantima koji ilegalno ulaze u zemlju. Pri tome je priznala da “pushbacks” nisu izvodljivi bez malo sile. 

To Milad dobro zna. Nedavno je sa grupom Pakistanaca ispitivao teren, prešao na hrvatsku stranu ali odmah su bili uhvaćeni.

– Dobio sam udarce po licu, udarali su me nogama, zavrnuli mi ruke i ismijavali me – kazao je on.

Za “Amnesty International” stvar je jasna.

– EU saučestvuje u kršenju ljudskih prava, kada pomaže izgradnju Institucije za zaštitu EU granica Frontex a pri tom ne kontrolira njen rad.

Hrvatskoj ova šutnja ide naruku. Iako je članica EU, ova zemlja nije članica Šengena, stoga joj je stalo da pokaže da je u stanju da odbrani svoje granice. Pitanje je samo da li će to migrante zaustaviti da stalno iznova probaju svoju sreću – piše “Neue Zuercher Zeitung”. 



Izvor vijesti: Avaz.ba / azra.ba