Kada je Melisa imala 6 godina, njena je majka insitucionalizovana zbog bipolarnog poremećaja. “Od tada je njen život nastavio silaznom putanjom.”, napisala je Spicova. “Histerektomija, popraćena dijagnozom raka, a zatim i hemioterapijom i zračenjem, pored njenog, dakle već ranije narušenog mentalnog zdravlja.”

Kroz te tretmane, Debora (Deborah) je pila i zloupotrebljavala propisane lijekove. “To je u konačnici dovelo do razvoda mojih roditelja.”, prisjeća se Spicova. Tako traumatičan porodični život može, kako pretpostavljate, dovesti dijete do situacije da želi pošto-poto da se udalji od te muke, ili barem da odvrati pogled od iste. Ona je pak odlučila da ne sklanja pogled, već da gleda, i to izbliza, kroz objektiv svoje kamere.

U 2009-oj, ona je – kao student umjetnosti na Mizurijevskom Univerzitetu (University of Missouri in Columbia) – počela da fotografiše svoju majku. Originalno je ova serija bila u sklopu zadataka iz predmeta fotografije, u kojem su svi studenti trebali da dokumentuju neke lične i privatne trenutke. Znala je da želi da fotografiše majku.

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Fotografija je postala način da se sve izloži, ali ujedino i prikrije. Koristila sam kameru da stavim nešto ispred sebe, umjesto da gledam direkt (samo) u nju, i postalo je veoma katarzično.”

Sedam godina kasnije, ove fotografije čine seriju koja se nastavlja – “You Have Nothing To Worry About” (prevod – “Nema razloga za brigu”) – na Instagramu, gdje ova fotografkinja uporno postavlja fotografije. Neke su fotografije individualna postavka, dok se neke granaju na više kolona i redova. Ova hronologija je dakle prikaz turbulentnog i problematičnog odnosa između Debore i njene ćerke, kao i onog koji Debora ima sama sa sobom.

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Na jednoj fotografiji naslovljenoj sa “Mamina nova šminka” (“Mom’s New Make-Up”), Debora gleda direkt u objektiv, dok je njeno lice iscrtano svijetlim bojama u neravnim formama, kao kada se djevojčice po prvi put dokopaju mamine šminke. U drugoj, nazvanoj “To sam što sam” (“I am what I am”), Debora sjedi na podu, rukama krije lice, okružena naljepnicama na kojima su bolni, ali i ohrabrujući natpisi:

“Brinem za sve.”
“Želim da umrem.”
“Volim i mrzim sebe.”
“Želim da živim.”

 

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Ona opisuje ovaj proces fotografisanja kao opušten – vrijeme provedeno radeći je vrijeme provedeno sa majkom. Doduše, brinula je, od početka, da ove fotografije ne budu vid eksploatisanja njene majke, što je i sugerisano u nekoliko komentara.

Ipak, nakon što je vidjela sebe na ovim fotografijama Debora je odlučila da prestane da pije. 

Štaviše, najveći izazov fotografkinje je bio upravo entuzijazam njene majke, i konstantni zahtjevi da se svaki bolni trenutak zabilježi. “Tražila je od mene da ju fotografišem u situacijama u kojima mi je bilo neugodno…”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Ponekad mi se čini da se radovi često umotaju u šarenu traku, jer ona nije žrtva. Voli da se fotografše, i voli taj čitav “ko sam ja” koncept, i smatram da voli to sve jer voli biti u centru pažnje. Toliko je moći u tome.”

Ipak, uviđa značaj ustupanja pažnje, i korištenja kamere kao pomoći majci da se osjeća kao ljudsko biće, pa i kao zvijezda.

Tokom svog rada ova fotografkinja je primila mnoge kritike i pohvale. Ali najveći trag ostavljaju one koje natjeraju ljude da podijele slična iskustva.

“Pročitala sam negdje da eksploatišem svoju majku, i da je moj rad užasan, kao i da vrijeđam ljude koji “zaista” imaju mentalnih problema, ali, po meni, ti komentari nemaju nikakvu težinu u poređenju sa srećom i potvrdom koju daje moja majka, kao i ljudi koje on dotiče.”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Nema razloga za brigu” je djelimično dokumentarac, a djelimično porodični album, djelimično performans, a djelimično auto-portret. I, iako Spicova uglavnom ostaje iza kamere, povezanost između nje i njene majke je opipljiva. Kada je Debora fotografisana sa modricama i ožiljcima, kako gleda zamišljeno u daljinu, lako je zamislilti da je i Spicova gotovo podjednako pod modricama, i izgubljena.

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Ona se pak nada da će nastaviti ovu seriju dokle god ona i njena majka budu u stanju da ju održavaju. U međuvremenu, nada se da će fotografije govoriti jasno i glasno, bez osuđivanja njene majke ili uljepšavanja detalja.
“Nadam se da prikazujem realno svoju sitauciju sa mentalno bolesnom majkom, koja zloupotrebljava alkohol i tablete. Svjesna sam da je moja situacija jedinstvena, kao dokumentatora i ćerke”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

“Na kraju krajeva, osjećam da je ovaj rad jednako o meni kao i mojoj mami.”

Foto: MELISSA SPITZ – huffingtonpost.com

Više saznajte na izvornom linku: Nataša Bursać – Tokom 7 godina dokumentovala je bipolarni poremećaj svoje majke / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.