“TROFEJ se vraća kući” (It's Coming Home) bila je mantra engleskih navijača tijekom posljednjeg Svjetskog prvenstva u Rusiji, ali i poruga svih kada se to nije dogodilo. Međutim, Englezi su bili blizu. Posljednjih 30 godina nisu bili bliže, a to nije bilo slučajno. Konačno imaju momčad za kakvu su u prošlosti utvarali da imaju. Konačno su favoriti kakvi su oduvijek mislili da jesu. Konačno su snagu svog nogometnog carstva protegnuli i do reprezentacije.

Šanse su im bolje nego ikad da konačno jedan trofej “dođe kući”, iako bi to trebala biti mantra Nijemaca kada je o trofejima riječ. Ipak postoje tri vrlo dobra razloga zašto bi Englezi mogli doći na vrh Europe. 

Imperij uzvraća udarac

Prvi razlog zbog kojeg Englezi mogu otići do samog kraja je Premiership. Liga koja je godinama slovila za jednu od najvećih upala je u krizu identiteta i europskih rezultata najvećih klubova prije nekoliko godina, ali čini se kako je to sada stvar prošlosti. Prošle sezone, prvi put u povijesti sva četiri finalista dvaju najjačih klupskih UEFA-inih natjecanja stigla su iz iste zemlje – Engleske.

Liverpool je i sezonu prije toga igrao finale Lige prvaka, a čak je i Manchester United, kao ogledni primjer nesrazmjera između ulaganja i prikazanog na terenu, prije malo više od dvije godine osvojio Europa ligu. Njihov gradski rival City je  jedina istinska supersila koja nije stigla do posljednje stepenice europskog trofeja, ali razina na kojoj Guardiolina momčad igra i osvaja prvenstva s razlogom je postavlja kao jasnog prvog favorita Lige prvaka. Iako nisu više dobri kao nekoć, Chelsea i Arsenal su prošle sezone igrali finale Europa lige. Tako su Englezi bili potpuno dominantni nad kontinentalnom konkurencijom.

Zašto bi to uopće bilo bitno za rezultate reprezentacije pokazuju trendovi od ranije. Iako nacionalne selekcije poput Hrvatske ili Francuske, gdje većina igra u inozemnim klubovima, mogu biti uspješne neovisno od uspjeha lige, kod najvećih europskih nacija nije tako. Postoji jasna korelacija između snage lige i uspjeha reprezentacije.

Prethodno najdominantnija europska nacija, ona njemačka, svoj uspjeh sagradila je na velikom uzletu koji je Bundesliga gradila godinama, a koja je svoj vrhunac doživjela velikim njemačkim finalom Lige prvaka između Bayerna i Borussije. Godinu dana kasnije, Nijemci su postali svjetski prvaci.

Prije njih su Španjolci “odnijeli” čak tri velika turnira zaredom, a to razdoblje karakterizirano je dominacijom Pepove Barcelone na domaćoj, ali i europskoj sceni. Osim toga, Sevilla je redovito osvajala Europa ligu, a kasnije je i Real Madrid tri puta u nizu osvojio Ligu prvaka, iako je španjolska reprezentativna dominacija tada već stala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Italija je Svjetsko prvenstvo uzela 2006. zahvaljujući generaciji koja je iznijela zlatno razdoblje Serije A na prijelazu tisućljeća, a najveće priznanje ligi bilo je talijansko finale Lige prvaka između Milana i Juventusa 2003., a Milan je 2007. bio posljednji talijanski klub koji je osvojio Ligu prvaka.

Jedina iznimka dosad bila je baš Engleska. U doba velike europske ekspanzije Premier lige, sredinom i krajem prošlog desetljeća, kada su četiri kluba igrala ogromne role u Ligi prvaka (Manchester United, Chelsea, Arsenal i Liverpool), reprezentacije je imala velika očekivanja, ali male rezultate. Zapeli su tada u četvrtfinalu 2006. te u osmini finala 2010. Na Euru su došli do četvrtfinala 2008., da bi konačno otrježnjenje bio neuspjeh plasmana na Euro 2012.

Liga je bila jaka, redom su United, Liverpool i Chelsea bili prvaci Europe, a reprezentacija nije napravila mnogo. Zašto bi sada bilo drugačije? 

Vrhunski talent i glavne uloge

Jednostavan odgovor bio bi – jer imaju vrhunske igrače koji igraju glavne uloge u vrhunskim ekipama. Pickford je na vrata reprezentacije ušao na puno manja vrata od svojih prethodnika, ali djeluje kao daleko najbolje rješenje na toj poziciji koje su Englezi imali u posljednjih 20-ak godina. Kompletne stopere u oba smjera poput Stonesa i Maguirea nisu imali godinama, a konkurenciju kakvu uživaju na bekovskim pozicijama imaju još samo Francuzi. 

Za razliku od sjajne Engleske sa Scholesom, Lampardom i Gerrardom, ova Engleska u veznoj liniji ima mnogo raznovrsniji talent i komplementarnije igrače. Teret te Engleske išao je od problema u svlačionici, do suludih taktičkih rješenja kako bi se zadovoljila javnost koja je očekivala da njene superzvijezde pregaze konkurenciju. Scholes je nerijetko u reprezentaciji znao startati na krilu kako bi sva tri igrača istovremeno bila na terenu, a Lampard i Gerrard su dobar dio ovlasti u igri morali prebaciti na onog drugog, što u njihovim klubovima nije bio slučaj. 

Sada Englezi u vezi imaju Declana Ricea, 20-godišnjaka koji je seniorsku karijeru započeo kao stoper, da bi ga Irci, čije je boje branio “do jučer”, s razlogom smatrali legitimnim nasljednikom Roya Keanea. Ne samo to, u ovim kvalifikacijama pokazao je kako i na lopti ovoj ekipi može dati puno te Harry Winks, koji je prvi playmaker ekipe, nema ni izbliza sigurnu poziciju u momčadi.

Imaju niz vrlo dobrih, taktički prilagodljivih igrača od kojih se većinom tek očekuje eksplozija, poput Hendersona, Allija, Barkleya ili Mounta. Od golmana, preko braniča do veznih igrača, svi su ili mladi ili u najboljim igračkim godinama. Ovo je doista generacija kakvu vjerojatno nikad nisu imali, a njihov se najveći potencijal ipak krije u prednjem dijelu ekipe. 

Ako je Jadon Sancho već kao 19-godišnjak vrlo dobar, zastrašujuće je gdje bi mogao biti za dvije godine. Na početku ove sezone glavna je tema Bundeslige i vjerojatno glavna ofenzivna poluga Borussije Dortmund. Rashford polako, ali sigurno izrasta u ključnog igrača Manchester Uniteda, Kane je godinama među najboljim napadačima na svijetu, a najbolji i najopasniji igrač ove momčadi je Raheem Sterling. Već je godinama najubojitija Cityjeva igla, a kvaliteta igre koju prikazuje u Engleskoj je na razini one u Manchesteru. Kako grafika pokazuje, u ovom kvalifikacijskom ciklusu drugi je najbolje ocijenjeni igrač s impresivnim brojkama u svim napadačkim kategorijama.

Ova Engleska je mlada, potentna, agilna, brza i ima kadar pred kojim tek slijedi rast i najbolje godine karijere. Ono što je vrlo bitno je to da su im svi reprezentativci nositelji ključnih uloga u svojim klubovima, i to onih najboljih u Premiershipu. Ali sve to vjerojatno ne bi bilo dovoljno da na najbitniju poziciju nije došlo jedno od ključnih imena njihove nogometne renesanse – Gareth Southgate.

Pametan učenik koji je promatrao bolje od sebe

Talent i snažna logistička podloga u klubovima koja omogućava njegov razvoj vrlo lako mogu biti upropašteni u skučenim vremenskim prilikama reprezentativnog nogometa, ako taj projekt nije povjeren pravoj osobi. A Gareth Southgate je sve osim krive osobe. 

Premiershipom su godinama dominirali Ferguson, Wenger i Mourinho, kao tri daleko najjače trenerske figure, od kojih je svaka uspješno implementirala tri sasvim različita stila igre. Njihovim odlaskom, odnosno padom, nastupila je ogromna rupa u engleskom nogometu. Poimanje igre otočkih trenera bilo je regresivno, a taktička stagnacija bila je bolno očit ožiljak na tijelu Premiershipa. U međuvremenu su Englezi u ligu uvezli gotovo sve najbolje trenere koje je ostatak svijeta mogao ponuditi – Guardiolu, Contea, Kloppa, Sarrija, Emeryja i Pochettina. Southgate se, sasvim suprotno uvriježenoj slici engleske bahatosti, prihvatio uloge studenta koji upija svaku riječ svojih iskusnijih i dokazanih kolega. 

Uskoro je Engleska postala sve što po narodnom shvaćanju ne bi trebala biti – moderna, brza i atraktivna ekipa. Southgate je uspio postulate Kloppovog (gegen)presinga, Pepove pozicijske igre i Conteove taktičke fleksibilnosti uskladiti s mogućnostima svojih igrača u visoko funkcionalnu jedinicu koja je vrlo brzo počela davati rezultate. Danas ne postoji reprezentacija koja ima više rješenja na postavljenu obranu, niti reprezentacija koja tako sustavno traži višak u svim linijama.

Ova selekcija konačno je ispunila san engleskih tvoraca modernog Premiershipa, ono što je uostalom dugo bio engleski imperijalistički model: okupiti najbolje što svijet nudi i upogoniti u svoju korist. U ovom slučaj; na terenu i izvan njega, ali uz snažnu englesku liniju u ključnim ulogama i najvećim klubovima. A vodi je čovjek dovoljno hrabar i spreman odbaciti okove engleskog tradicionalizma i pokupiti sve najbolje što su strani treneri donijeli na Otok. Takva formula već je donijela odlične rezultate u Rusiji i u Ligi nacija, ali konačna potvrda tek se čeka. Englezi nikad nisu izgledali bolje i nikad njihov optimizam nije imao više smisla kao sada. Na Euro konačno odlaze kao opravdani favoriti tog turnira. 

 

Izvor: / index.hr