Čovjek koji je bio i ostao pravi Bosanac. Enes F. je jedan od stotinu hiljada Bosanca koji žive širom svijeta. Enes je “privremeno nastanjen” u Zapadnoj Evropi, dobio je državljanstvo zemlje u kojoj živi.

Enes F. je jedan od stotinu hiljada Bosanca koji žive širom svijeta. Enes je “privremeno nastanjen” u Zapadnoj Evropi, dobio je državljanstvo zemlje u kojoj živi, ali to mu je uvijek u drugom planu. On je bio i ostao pravi Bosanac.

Kako se približava godišnji odmor i djeci raspust, kod Enesa F. i njegove supruge Rahime raste entuzijazam, jedva čekaju u Bosnu. Jednostavno sve su poželjeli.

I konačno je kucnuo čas, sve stvari spakovane , djeca spremna, i Enes i Rahima kreću dugim Autobahnom za Bosnu. U toku putovanja pričaju šta su poželjeli, kako nigdje nije kao u Bosni, spominju sebi drage ljude i jedva čekaju da dođu.

Približava se BiH granica, gužva je, ali Enes i Rahima sve uz osmjeh podnose, ne dozvoljavaju da im ista pokvari dolazak u Bosnu.

Nakon pređene granice, još je malo do Enesove i Rahimine kuće, koju su prije dvije godine izgradili, u nju su uložili 70000 eura, sve je sređeno do najsavršenijih detalja. Kako bi kuca ostala u najboljem stanju Enes nije žalio pare, pa je Rodijaka Ziju zamolio da mu pazi na kuću, plaća ga 150€ mjesečno.

Dok o kući pričaju, Enesa zaustavlja bh policija. Nigdje iz Zapadne Evrope do Bosne nisu sreli policajca, ali ovdje ih čeka patrola. Prilazi policajac kaže Enesu da je brzo vozio. Enes objašnjava da je poželio kuću i familiju pa žuri. Međutim ništa, nema oprosta, Enes je morao dati mito policiji u vrijednosti 50€.

Ali nema veze put ide dalje, još malo je do njihove lijepe kuće.

Konačno stižu, Rahima brzo izlazi, djecu budi, otvara vrata kuće, kad iznenađenje, čuje se vlaga, Rahimi ništa nije jasno, dok nije upalila svjetlo. Imala je i šta vidjeti, posljedice poplave koja je nastala nakon što su cijevi smrzle, a potom i pukle, a onda nisu sanirane, te je nastala velika šteta. Pod, dio namještaja, dizajnerski tepisi, sve je uništeno, a zidovi su puni vlage.

Enes je odmah pozvao Ziju da ga pita šta je bilo. Ali Zijo umjesto da osjeća krivicu, počeo je vikati, ne mogu ja sve vidjeti za 150€, ne plaćaš ti mene 500€ pa da mogu sve nadgledati, ja moram i raditi, nisi zadovoljan što sam ti kuću sačuvao, sve kuće “dijasporaca” u ovom mjestu su opljačkane osim tvoje.

Nakon ovakvog nastupa Zije, Enes mu je platio što je imao dužan i raskinuo je saradnju sa njim, bez obzira što su amidžići.

Nakon što su iznijeli stvari Rahima uze telefon da nazove svoju rodbinu. I ovdje je Rahima doživjela iznenađenje, dok je pričala svojima o poplavi u kući, oni joj počeše nabrajati kako treba darovati mladu od svog tečića, kako joj je rođak dobio dijete, a i to treba darovati… Ubrzo je Rahima spustila slušalicu.

Ujutro je Enes ustao i počeo iznositi stvari, kad ga srete predsjednik Mjesne zajednice, kaže treba mu dati 500€ za neki put, jer su se u MZ dogovorili, da nezaposleni mještani daju po 100 maraka, zaposleni po 500 maraka a “Dijasporci” po 500€, ljut Enes poče galamiti… Kaže nije problem platit ću, ali nisam ja bankomat, pa da dajemo koliko kome treba novca…

Helem, Enes umjesto da se odmara, počeo je da traži majstore da mu promjene parket i da poprave kupatilo… Jedan dolazi kaže, hoće 6000€ sa materijalom, drugi 7000€, treći je tražio 4500€, Enes umoran od svega pristane i ako cijena nije realna, previsoka je, ali nek se završi.

Majstor kaže doći će tek za 5 dana… Prošlo je 7 dana, Enes zove majstora da ga pita zašto nije došao, a ovaj odgovara, da se ne može uklopiti u cijenu, da ima još posla na ovom mjestu gdje radi… Enesu pukne film i sam ode kupovati materijal i počne raditi, jer ima iskustva na građevini…

Malo po malo dani prolaze, odmor je gotovo pri kraju, Rahimu zove njena rodbina treba darovati mladu i prinovu… Kažu tetke i dajdža se ljute…

Rahima sva ljuta počne pripremati poklone i pare, a onda nastaje novi problem, djeca im nisu zadovoljna, kažu da im je propao raspust jer su samo bili oko kuće i sa nekim starim ženama i rođacima, kako više ne žele u Bosnu jer im je dosadno… Enesu i Rahimi se cijepa srce… Znaju da su djeca u pravu ali šta uraditi…

Nakon što je odmor završen radno, i koferi spakovani Enes i Rahima kreću nazad, do Hrvatske ne razmišljaju ni o čemu, od Hrvatske do Slovenije razmišljaju o poslu i neplaćenim računima koji ih čekaju, a kad prođu Sloveniju opet počinju razmišljati o Bosni i o povratku…

Ovo je klasična priča naših ljudi, Bosanaca, koji žive širom svijeta, a koji neizmjerno vole Bosnu. Možda bismo i mi trebali imati više razumijevanja prema njima jer oni mnogo vole i pomažu svoju rodbinu, prijatelje i općenito Bosnu i Hercegovinu.

Djed i repa: Ako se sjećate ove priče onda ste imali sretno djetinjstvo

Djed i repa -Posijao deda repu. Izraste repa golema, pregolema.

Stade deda repu čupati iz zemlje: povuci, potegni, iščupati ne može. Pozove deda u pomoć baku.

Baka za deda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove baka u pomoć unuku.

Unuka za baku, baka za deda, deda za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove unuka u pomoć psića Žuću.

Žućo za unuku, unuka za baku, baka za deda, deda za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove Žućo u pomoć macu.

Maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za dedu, deda za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove maca u pomoć miša. Miš za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za dedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupaju repu!

ZAŠTO BOG ŠALJE NESREĆE DOBRIM LJUDIMA? Anđeo je tužnom monahu dao OVAJ ODGOVOR!

Prema legendi, jednom monahu anđeo je objasnio zbog čega se na svetu dešavaju tragedije, zlo i nesreće, i dao odgovor na čuveno pitanje „Zašto Bog to sve dopušta“.

Vjeruje se da je u pitanju istinita priča, a evo kako je sve to izgledalo:

Jedan monah nije više znao šta da radi, jer nije bio u stanju da razume sve Božije odluke – umiranje djece, krađu, bolesti, tuđe postupke…

U njegovoj nemoći javi mu se anđeo i on mu ispriča svoju muku i zamoli ga da mu objasni zašto se nekim ljudima dešavaju ružne stvari, iako nisu zaslužili.

Da bi mu bolje objasnio da ne treba uvijek ni da se trudi da razume zašto Bog daje različite sudbine različitim ljudima, on ga pošalje na put. I tako monah krenu.

Na putu on sretne drugog monaha. Zaputili su se na isto mjesto, ali da ne bi praznorječili, oni se obavežu na zavjet ćutanja, sve dok ne stignu na odredište.

Nakon nekog vremena, oni zastanu kod jedne bogate kuće da potraže konak. Uđoše, a primiše ih roditelji malog djeteta. Međutim, na zaprepašćenje monaha, ovaj drugi monah zakla malo dijete, i oni odoše.

Bio je zaprepašćen nevjerovatnim postupkom drugog monaha, ali zbog zavjeta ćutanja na koji su se obavezali, ne reče ništa.

Sljedeće noći, na konak ih primi siromašna porodica, ali ih ugostiše kao rod najrođeniji – sve što su imali iznijeli su i ponudili monasima.

U kući su imali samo jednu vrijednu stvar – skupoceni sud. Drugi monah ukrade sud pod okriljem noći i baci ga u rijeku.

Ponovo je monah bio razočaran, ali zbog zavjeta ćutanja, opet ništa ne reče.

Nastaviše oni svojim putem, kad naiđoše na ruševine stare crkve. Drugi monah pronađe neko kamenje i poče da gađa svetinju.

Ovome opet nije bilo jasno kako se to jedan monah ponaša, ali poštujući zavjet, zadrža misli za sebe.

Konačno, dva monaha stigoše na odredište. Zavjet ćutanja prestade da važi i monah osu drvlje i kamenje na drugog monaha:

„Kakav si ti to monah?! Zašto si uradio sva ova zlodjela? Ubio si malo dijete! Ukrao sirotinji jedino vrijedno što su imali! Gađao si svetinju!“

U tom trenutku, umjesto čudnog monaha, ukaza se anđeo sa kojim je monah razgovarao i poče da objašnjava:

„To malo dijete poraslo bi i ubilo svoje roditelje, a njihove nedužne duše bi za to na Božijem sudu ispaštale. Ta porodica imala je jednu vrijednu stvar, ali je bila ukradena. Uništivši je, skinuo sam dio grijeha sa njih.

I ne, nisam ja gađao svetinju – gađao sam đavole koji su nad njom kolo igrali, radujući se što je srušena. Možda ti je sada jasnije zašto ne razumeš svaku Božiju odluku i zašto ne treba da je preispituješ – ljudima nije dato da sve znaju i vide očima Božijim“, objasni anđeo.

Izvor: Beograd.in

PRICA O DEDI, RASPLAKALA BALKAN: “Ja sam Jusuf i pamtiću vas dok sam živ”

Ova priča opisuje samo jedan od mnogih slučajeva neImaštine u našoj zemlji, ali i vraća vjeru da plemeniti ljudi još uvijek postoje.

Da Vam ispričam još jednu u nizu priča o bijedi od koje zastaje knedla u grlu. Ovoga puta, u pitanju je jedan deka, a mi vam priču prenosimo u cjelosti.

“Odem juče u prodavnicu. Ispred mene, neki starac od preko 80 godina. Dva paradajza, tikvica, kilu brašna, kilu šećera i poneka sitnica. Ništa luksuzno, ništa previše vrijedno ili samo za sladokusce. Starac izvrne novčanik, sa svega par metalnih novčića. Kasirka prebroji i dođe na skoro 2 KM. Nije dovoljno. Pita starca da li da nešto ostavi sa strane, dok on donese ostatak novca, ili da odbije nešto sa računa.
On joj kaže da ne ostavlja ništa, jer on i baba ionako više nemaju novca kod kuće, nego neka skine nešto. ž

Odguruje rukom, nesigurno, ona dva paradajza i tikvicu i pita šta još od svojih skromnih potreba da ostavi. Ja dajem kasirki 10 KM i kažem da vrati gospodinu u kesu njegove namirnice. Starac još prebira po džepovima, u nadi da će naći neki zagubljeni fening. Vraća pogled i kaže: „Nemam stvarno ništa više u džepu, uzmite nešto od toga što sam htio da kupim“. Kasirka mu kaže da sam ja dodao onoliko koliko je nedostajalo.

Starac me pogleda, zbunjeno, a onda obori pogled i kaže: „A šta ja sad da radim?“ „Ništa“, ja mu odgovaram, „Uzmite Vaš stvari i idite kući, sve je u redu.“ “Ali, meni se ovo nije nikada desilo”, kaže starac, i dalje zbunjen. “Stvarno ne znam šta da radim?”, kaže on i gleda zbunjeno u kasirku.

“Pa eto, ima još dobrih ljudi”, kaže kasirka, a i ona obara pogled. “Dajte mi makar Vaš broj telefona i adresu, pa ću Vam donijeti 2 KM, kad budem imao”, kaže deda. “Taman posla, sve ste Vi to odradili i zaradili još prije mnogo godina”, pokušavam da uz osmijeh razbijem njegovu muku.

“Ali meni se stvarno ovo nije nikada desilo, da mi neko toliko pomogne…” kaže starac i počinje da se trese i plače u svojoj bijedi, kao da sam mu dao grumen zlata, a ne zgužvanu novčanicu. Kasirka mu pakuje ostatak stvari u kese, a i njoj je teško. Ona radi vjerovatno za 300 ili 400 KM i zna sigurno i sama šta znači nemati.

“Dođite makar na kafu, ja moram da Vam se odužim”, jeca starac. “Ne morate Vi ništa, osim da se smirite i odete kući, spremite ručak i odmarate”, pokušavam da ga uz osmijeh nekako smirim. Pruža mi ruku, “Kako se Vi zovete?”

“Enes”, odgovaram. “Ja sam Jusuf i pamtiću Vas dok sam živ.”

Izvor CIK.ba