Tužna priča majke sa invaliditetom i njene troje djece: Često nemamo šta večerati, živimo u baraci koja prokišnjava

E. Ha / Biscani.net

Koliko život može biti surov i težak ne znamo dok ne pogledamo oko sebe. Ponekad, mnogo toga imamo, a poželimo da nam je još, a neko, zahvaljuje Bogu i na onom malo što ima. I tako iz dana u dan… Na žalost, siromaštvo u svijetu, ali i našoj državi sve više uzima maha.

Naša sljedeća priča je u jednom kampu nadomak Zenice, tačnije oko dvanaest kilometara od Zenice. Tu živi oko sedamnaest porodica, u teškim uslovima, a nama se javila Ermina Hasanbegović, kako bi ispričali njenu priču i potakli nekog da joj pomogne…

Ermina je samohrana majka troje djece. Kako kaže, bila sto postotni invalid, međutim, igrom slučaja procenat njene invalidnosti je spao na četrdeset posto, što joj omogućuje minimalna primanja, 143,35 KM, što, i sami znamo, nije dovoljno za normalan život. Iz toga, Ermina školuje sve troje djece.

“Voljela bih raditi, ali ne mogu zbog invalidnosti. Voljela bih da radim i sa tim hranim i školujem svoju djecu, ali teško hodam – više ležim nego što mogu hodati. Svi su nam obećavali pomoć, ali samo se na tome završavalo.”

Ona i njenih troje djece žive u jednoj staroj baraci, koja je tri puta do sad mogla izgoriti. Žive sa žoharima i miševima, koji su se naselili tu, a krov im prokišnjava, što otežava situaciju života u istoj, pogotovo u vremenu kad su snjegovi i kiše.

Ono što je, možda najgore, iako je svaka situacija u kojoj se nalaze teška, jest da se djeca kupaju vani, jer nemaju gdje drugo, a kad je zima i previše hladno, kupaju se u banjici u toj baraci.

“Pomirili smo se s tim da nemamo gdje drugo otići. Potrebna mi je pomoć barem da mogu djecu nahraniti i kupiti sebi ljekove i da odem doktoru. Više puta djeca i ja idemo spavati bez večere, jer nemamo…” govori za kraj našeg razgovora Ermina te dodaje: “Jutros nismo imali ni ručka. Morala sam posuditi deset KM kako bih bilo šta kupila za jesti… Uskoro ćemo ostati i bez drva… Samo da mogu raditi, sve bi bilo drugačije, ali kad ne mogu…”

Nakon ove tužne priče, u kojoj se našla Ermina i njenih troje djece, teško je bilo šta reći.

Svi koji žele i mogu na bilo koji način pomoći, neka Erminu kontaktiraju na broj 0603119972 … 

 



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...