Na današnji dan 2017., svoju životnu borbu izgubila je Azra Kolaković, poznatija kao Donna Ares, koja se dugi niz godina borila protiv opake bolesti koju je uspjela pobijediti dva puta. Svojim primjerom Azra nam je pokazala s koliko snage se čovjek može boriti s ovom bolešću, samo ako tako odluči. Nije se dala, no, na žalost u 41. godini izgubila je najvažniju bitku, onu za život. Iza nje je sotala porodica i vjerni fanovi koji je se i danas često prisjete komentarom ispod posljednje fotografije na društvenim mrežama.

– E moja Donna… Gledam tvoje slike… Kako si se samo borila lavice moja … Žao mi je što nisi uspjela… Uvijek sam te voljela… Tvoji hitovi vječno će da žive.. Počivaj u miru Božjem lavice – samo je jedan od komentara iskod posljednje fotografije na Instagramu.

Donna Ares, iako teško bolesna i iscrpljena, samo dva mjeseca prije smrti s publikom je podijelila da se razvodi od svog supruga Džavida Ljubovicija, a taj potez mnoge je iznenadio. Ona je tada uz poruku u kojoj navodi da je sve gotovo između njih objavila fotografiju na kojoj je crvenom bojom precrtala njih dvoje. Čak ni na njenoj smrtovnici porodica nije navela njegovo ime.

Pet mjeseci poslije Donnine smrti prvi put je viđen i Džavid, za vrijeme promocije duetske pjesme „Hej živote druže“ koju su snimili Džej i Boban, a tom prilikom je izjavio kako pjevačici ništa ne zamjeri, kao i da je uvjeren da ona nije mislila ništa loše.

– Kada čovjek dođe u fazu gdje je svjestan da odlazi, ne treba mu zamjerati na to što kaže. Pa tako nisam ni ja, jer je to ipak sama ona znala, to je bolest. Mi koji nismo prošli kroz to ne možemo pričati o tome, ali ona i ja smo prošli kroz razne faze i znamo u našim srcima da nikada ništa loše ne mislimo o našem braku. Ne zamjeram joj ni na čemu, jer znam da u dubini duše nije mislila ništa loše. Pogotvo kada to ode na mozak i glavu, to sve ode u drugi pravac – ispričao je tom prilikom za Blic Džavid i time dao odgovor na glasine da su htjeli da se razvedu poslije pet godina braka.

Tokom razgovora nam priča kakve su bile prognoze ljekara i zbog čega se odlučila na potez da se vrati u porodičan dom u Bihaću gdje je provela posljednja dva mjeseca života:

– Još u aprilu ljekari u Danskoj rekli su koliko će živjeti. Bukvalno su u dan pogodili koliko je preostalo života. Njena jedina želja nakon tog saznanja bila je da te posljednje dane provede sa familijom i kod kuće. Nije bilo više načina za lječenja ili bilo šta, pa je tako preminula u kući. Samo joj se smanjila težina, pa su joj ljekari davali određene lijekove. Nije imala bolove, pa se možda na taj način nije mučila – ispričao je kompozitor.

U posljednjem intervjuu za magazin „Azra“ iz 2014. godine Donna je govorila o Džavidu, njihovoj ljubavi i podršci koju su upućivali jedno drugom, kao i o svom zdravstvenom stanju kroz koje je prolazila u tom periodu.

– Džavida sam izbacila iz kreveta nakon ovog drugog ciklusa hemoterapije. Moram sama spavati, preosjetljiva sam na mirise, gužva mi je… i reko’ hajd’ ti, Džavide, lezi sam. Ipak, ujutro mu se ušunjam u postelju po koji zagrljaj i komad ljubavi. Grli on mene tako jutros i govori: “Evo me k’o da spavam sa Šabanom Šaulićem” – priča nam Azra i crče od smijeha. Smijemo se i mi, nespremni na ovakav humor.

Kako si uopće shvatila da si bolesna? Karcinom u početnim fazama ne boli.

– Najprije se pojavio neobičan umor. Jednostavno sam bila umorna, klonula, sve mi je bilo teško. Neke obične, dnevne, obaveze… da napravim krevet ujutro, postale su prava mora. Nije mi se dalo. Konstantno sam osjećala pospanost i umor. Mislila sam da imam opravdanje za to, jer smo radili sve vrijeme, stalno smo bivali na putu, pjevali, svirali.

Razmišljala sam da se to meni hronično nakupilo i da kao sad to moram odjednom odležati. I to je za mene bilo uredu. Neću ništa raditi, vrijeme je za odmor i tačka. Međutim, to je potrajalo. Dođe mi sestra (Alma op.a) sa sinom Dinom… Dino koji je, Dino hej, samo ime govori, vragolasti mali dječak – i tetka umjesto da divlja s njim po stanu, mora malo leći, jer jednostavno nemam snage. I tad sam, naprosto, shvatila da moja opravdanja više nemaju uporište. To je, dakle, bio prvi pravi simptom koji sam ja neko vrijeme negirala.

A kad se to dešavalo? Sad smo u novembru, koliko je trebalo da dođeš u ovo stanje?

– U suštini, sve se brzo odvijalo. Umor mi je počeo sredinom ovog ljeta. Sve je to pratio gubitak kilograma. Ja sam jela dovoljno i previše, ali sam nestajala. Nema te. Vidim kad se šminkam da nije to više to. Oči su previše upale. Ja sam htjela da postignem savršenu tjelesnu težinu, pa svaka žena tome teži. Trenirala sam, hranila se zdravo i puno sam ulagala u to. I to me na neki način spasilo, da lakše sad ovo podnesem. Sreća da sam smršala, jer da sam ostala u onoj debeloj fazi, imala bih manje kondicije za ovo što sada moram podnositi. Krivo mi je sad što svi negiraju taj moj trud pa kažu: “Eto je, mršavila je, postala premršava i na koncu oboljela.” Nije to tako, to nije uzrok.

Naravno da to ne može biti uzrok.

– Ovo što me snašlo ne nazivam bolešću. Ovo nije bolest, ovo je stanje. Veoma loše stanje. Kao što postoji drugo stanje, ovo je neko loše stanje koje moraš da počistiš ako ikako može i ako nije prekasno. Ipak, ja se pravim kao da je ovo sve u početnoj fazi, takav imam odnos prema svome stanju. Dakle, ne pravim se kao da mi nije ništa, to je nemoguće. Ipak, vjerujem da još mogu sve da popravim. Jako vjerujem u medicinu. Neki ljudi su me odgovarali od hemoterapije, objašnjavajući da je jednako razarajuća kao kancer. Ja najbolje znam koliko je hemoterapija agresivna. Možda je nju moguće zaobići u nekim fazama, ali ja sam u takvom stanju u kojem medicina mora upotrijebiti svoja najsnažnija sredstva za napad.

Vjeruješ i svojim ljekarima?

– Bezuvjetno. Oni kad uđu u moju sobi i kažu šta nam je sljedeće raditi, ja znam da je to ono što je najbolje za mene. Vrlo je važno vjerovati svojim ljekarima, zbog psihološkog kapaciteta vlastite odbrane. Um može pobijediti tijelo, a tijelo um nikada.

Sasvim je izvjesno da si potpuno svjesna svog fizičkog stanja, odakle crpiš tu mentalnu snagu? Zaista je fascinantno koliko imaš realnu sliku svega, ali i ubjeđenje da možeš izaći kao pobjednik.

– Prelomna tačka kod ovakvih stanja je trenutak kada uspiješ otjerati strah. To je vrlo važno, ovu rečenicu bih podvukla za sve one koji se nalaze u sličnom stanju kao ja. OTJERATI STRAH. Za mene je sve dobilo drugačiju perspektivu kada sam konačno to uspjela.

Pa kako je tekao proces suočavanja? Na početku očaj, strah i panika… a poslije?

– Sve je to bilo prisutno, iako za mene konačna ljekarska dijagnoza nije bila potpuno iznenađenje. Kada sam u ingvinalnom dijelu napipala limfne čvorove, poslužila sam se literaturom. Hvala Bogu, imam punu kuću knjiga i uvijek sam bila sklona tamo tražiti odgovore za sve moje životne dileme. Tako sam sebi postavila dijagnozu prije zvanične dijagnoze. Zaplakala sam i rekla Džavidu da imam limfom. Više nikom nisam rekla ni riječi.

Kad je to bilo?

– Pa ne znam baš precizno, možda prije dva ili tri mjeseca. Kraj ljeta… septembar, možda.

I na taj način si se pripremila na ono što je uslijedilo.

– Da. Spremila sam se. Shvatila sam da taj umor, čvorići, noćno znojenje i na koncu temperature znače nešto loše. Ipak, sve sam to zadržala za sebe i dogovorila termin kod ljekara. Sve se odvijalo jako brzo. Onog momenta kad sam saznala dijagnozu bilo mi je teško ali hajde… prihvatila sam to, ne znajući da je to tek pola istine. Čim ti postave dijagnozu, odmah postaješ pacijent, cijeli život se okreće naglavačke. Kreću pretrage, razna saznanja. Ne valja ovo, ne valja ono… cijeli sistem je pred rušenjem a ja sam gurala sve vrijeme. Onda shvatiš koliko čovjek može podnijeti a da ne osjeti.

Džavid je prvi saznao?

– Jeste, on je prvi saznao. I plan je bio da se meni ništa ne govori dok se ne utvrdi puna dijagnoza. Ipak, Džavid nije tako postupio, sve mi je rekao, što jako cijenim. Zato je Džavid to što jeste u mom životu. Ne razumijem razloge te tajnovitosti, pa nisamo djeca. Eh… taj dan mi je bio grozan, tad sam se baš isplakala. K’o godina. Za svaku sitnicu. Još jedan momenat mi je bio težak dok sam bila u Bihaću. Tamo sam ležala u bolnici 15, 20 dana i nakon prve sedmice za vikend su me pustili kući, da se malo odmorim. Kad sam se pogledala u ogledalu u svojoj kući, mom ambijentu, tek tada sam shvatila da sam teško bolesna.

Ne možeš imati kompletnu sliku svog stanja u bolničkom okruženju. Ljekari u bihaćkoj bolnici su davali 150 posto sebe, svaka im čast! Što prije treba popravljati stanje u toj bolnici, zaista im je teško. Bolnica je gorjela i gotovo ništa nije sanirano. Inače, smatram da zdravstveno osoblje u BiH je nepravedno osuđivano. I na Onkologiji KCUS-a vidjela sam samo čisti profesionalizam, ali ljudi će uvijek primijetiti, pisati o nekim negativnim iskustvima, a kad naiđu na ljudskost, smatraju da takvi komentari ne treba da se izgovore. Zato ja hoću! Skidam kapu svim ljekarima i sestrama.

View this post on Instagram

I slaba jaca sam … 👊👊🐉❤️

A post shared by Donna Ares (@donnaares) on

I nakon tog posjeta svojoj kući odlučila si da više nećeš očajavati?

– Tako nekako. Te iste noći, kada sam bila u našem stanu, pala sam u nesvijest. To mi je teško palo. Takav kolaps vlastitog tijela, gubitak kontrole nad njim, zaista me istravio. Na koncu, spoznaja da imam jednu od najgorih bolesti na svijetu nije me toliko pokosila. Razmišljala sam: “Ok, Azra, eto i taj rak i s tim ću se suočiti, ali zašto sad?” Baš smo ti i ja pričale o tome kako ću se seliti, sve je već bilo zaokruženo. Zdravo Bosna, Majorka i Njemačka širim vam ruke. Al’ nećeš!

E onda je moja omiljena grupa “Dubioza kolektiv” izbacila pjesmu “No escape from Balkan” i sasvim opisala moje stanje (smijeh). To sam tih dana i napisala na FB status, ali, naravno, niko to nije razumio osim mene. Kad su me kasnije priključili na infuziju u Bihaćkoj bolnici, uslikala sam to i objavila na Facebooku, ne ulazeći u detalje. Kasnije sam se oglašavala na tu temu, i evo sada dajem kompletnu priču, samo s jednom namjerom, da moje iskustvo nekom pomogne.

Zaista si hrabra i bez trunke sujete pokazuješ se u vremenu kada mnogi u tvojoj situaciji se skrivaju i od prijatelja.

– Pa mislim da moje iskustvo može nekom pomoći. Mnogi prate moju situaciju, šalju mi recepte, ukazuju na alternativne pripavke. Hvala Bogu, imam mnogo prijatelja, nikad nisam znala koliko. Da sam zamišljala da se nađem u ovakvoj situaciji, nikad ne bih vjerovala da ću dobiti ovoliko podrške, čiste ljubavi. Beskrajno sam zahvalna.

Džavid mi je maloprije rekao da si nakon što si izašla iz Bihaćke bolnice, a prije nego si krenula na put za Sarajevo, ušla u studio i snimila pjesmu. Pa svaka čast, ženo, jedva si na nogama stajala.

– Imali smo dogovoreno snimanje pjesme “Senorita” s Adijem Ljubovcijem, to jest MC Sjena i ja smo gosti u njegovoj pjesmi i oni su zaslužili da u i ovom stanju odvojim pola sata i otpjevam i uradim ono što sam obećala.

Naravno, ali ipak si imala svako opravdanje da posao odbiješ, prolongiraš, ali ne…

– Da, zato što ne želim da mi bilo kakva dijagnoza postane centar svijeta u smislu da ne postoji ništa drugo. To je gubljenje vremena po meni. Mislim da ljudi tako samo više padaju u očaj, da je potrebno da se malo trgneš. Nema veze šta je to, ja evo pletem šal. Sad ću ga završiti i počinjem plesti za malog Dinu. Tetke postoje zato da pletu šalove (smijeh). Super je da su mi ugradili port. (Port je kateter koji se ugradi ispod kože u grudnom dijelu ili ispod ruke i koji je spojen s tankom kateterskom cijevčicom. Ovaj kateter štiti vene tokom primanje terapije, tako što port postane ulazna tačka za hemoterapiju, a koristi se i kao mjesto iz kojeg se vadi krv za pretrage op.a.).

Ruke su mi slobodne i mogu da pletem. Moram pohvaliti 13. sprat DIP-a, Onkologiju, dobijete kompletan kozmetički tretman, depilaciju cijelog tijela, uključujući i kosu a nakon tri sedmice nokti vam narastu… ma prva liga. Malo crnog humora. Nekidan slušam reklamu za jedan kozmetički salon koji nudi trajno uklanjanje dlačice, šalim se sa Džavidom: “Vidi k’o reklama za Onkologiju”. Pa šta… to je realnost. E ovo pravi reality show.

Nesalomivi duh bosanski…

– Ma smiješno je. Stanem na noge i pod stopalima osjetim neke trnce, što je posljedica hemoterapije, pa se moram namještati kao da sam na jajima da uhvatim ravnotežu. Ne moraju svi imati iste simptome jer svi ne dobijaju isti sadržaj hemoterapije. Ni ja ne znam šta primam i ne želim da znam, jer kad ovo jednom sve prođe želim to što prije da zaboravim. A vjerujem da će proći, mislim da imam snage za to.

Vratimo se na trenutak kad si prestala da plačeš i odlučila da se boriš.

– Da… dva dana cmizdrenja su bila dosta zaista. Borba mi je suđena. Pa ok, počela sam je u radnji s pidžamama, trenerkama. Pozdravila sam se sa štiklama i mikrofonom na neko vrijeme. Ali, to nije razlog da ne pišem pjesme, da ne pletem, ne crtam. Ne smijem se izlagati fizičkom naporu i brže se umaram i to je normalno. Vrijeme je da se brinem o sebi, popravljam krvnu sliku…

Soba ti je krcata raznim preparatima za stimuliranje imuniteta, vidim. Tu je manuka med, ekstrakt košpice kajsije, ma sve je tu…

– Da, manuka med mi je poslala Amra Silajdžić. Moj kolega Šerif Konjević me opskrbio preparatima za popravljanje krvne slike za narednih pet godina. Dug je spisak ljudi koji su me obišli, donijeli toliko toga… naramke ljubavi. Ne bih nikog da izdvajam, jer se bojim da ću druge zaboraviti. Čudno je kako te život dovede u situacije koje ti jasno pokažu u kom pravcu se razvijao cijeli tvoj život, karijera. Ne bi mi ova ljubav i pažnja bili ovako vraćeni da to nisam davala. A niko nije mislio da će biti ovo što je bilo. Čovjek se, naprosto, upregne više nego što može podnijeti. Upala, upalica… ma nije mi ništa, nije ništa strašno.

Nisi baš rado posjećivala doktora?

– Moram priznati da nisam bila odgovorna kada je riječ o ginekološkim pregledima. To je još jedna opomena za sve. Potpuno prihvatam odgovornost što se toga tiče, kriva sam.

Veliko je to tvoje priznanje.

– Zašto ne, koga da lažemo. Nisam bila redovna, sve je brzo napredovalo. Ovo nije bolest koja boli.

I čekaju te još dva ciklusa hemoterapije…

– Da valjda je tako. Ne razumijem se ni u šta što me čeka i ne želim da se razumijem dok do toga ne dođe. A kad do toga dođe, onda ću se s tim suočiti, ja sam taj tip. Ne volim da znam šta će se desiti: “Otpast će ti kosa… boljet će te kosti, trnut će ti noge, klecat će ti koljena…” To ništa ne volim znati. Osim toga, ja još sebi nisam postavila pitanje koliko ću još živjeti. Niti uopšte imam namjeru to sebi postaviti. Mislim da je to pitanje totalno suvišno. Ne znam kome uopšte treba.

Osoblje hotela “Han” Bjelašnica, jedinica za mjeru ljudske dobrote…

– Nemam riječi koliko su ovi ljudi dobri prema meni. Jedinica za mjeru ljudske dobrote. Nigdje nisam doživjela ovakvo gostoprimstvo. Kad sam došla kod njih, bila sam u jako lošem fizičkom stanju. Ionako loša krvna slika bila je dodatno uništena hemoterapijom. Doslovno nisam mogla stajati na nogama. Samo sam ležala i odlazila u WC. Utrkivali su se ko će mi bolji sok donijeti, kvalitetniji ručak napraviti. Puno im hvala na tome, svakom članu osoblja i vlasnicima Edinu i Nejri Džanković.

Veliko je biti u tuđim molitvama

– Kad ovo sve jednom prođe, a vjerujem da će sve proći i imati pozitivan ishod, ne znam kako da se odužim ljudima za svu ljubav koji mi nesebično pružaju. Jedini način koji znam jeste pjesmom, kako sam to i do sada radila – pjesmom. Ne mogu vam opisati kakav je osjećaj kad neko pošalje poruku u kojoj stoji: “U mojoj si molitvi”. Oni se pored svih svojih problema još mole za mene. To je ono što mi daje najviše energije u svemu ovom. Javljaju mi se ljudi svih nacija, vjera… velika je to stvar.

Izvor: Azra.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.