Mislim da me sada zapravo jako lupilo jer me je popustio sav onaj adrenalin oko pripreme i zaštite moje porodice.
Mislim da me sad zapravo lupilo to da mi već nedostaje moja porodica.
Plakala sam gledajući svoju svekrvu kako čita knjige mojoj djeci na Fejstajmu. Plakala sam nakon grupnog poziva sa svoje četvoro braće i sestara i našim roditeljima preko Zuma kad smo slaviti dan Svetog Patrika. Plakala sam dok sam pravila večeru, pekla irski hljeb, uređivala esej, prala suđe i pravila vafle za svoje dijete (samo da prestane da mi traži vafle iako samo pravila večeru).
(Da budem fer, jesam u onom dijelu ciklusa kad plačem.)
Jer neću ići na ono mjesto koje mi je toliko pomagalo u posljednje vrijeme – moju omiljenu teretanu.
Neću više moći „izletiti do prodavnice“ kad mi se muž vrati kući samo da dobijem kratku pauzu.
Neću slušati podkast dok vodim dijete u vrtić.
Neću ići sa drugaricama u kino ili na romantičnu večeru sa suprugom.
Neću voditi djecu u igraonicu kad se vrijeme proljepša.
Neću odvojiti vrijeme da pišem u miru i tišini, sama, u lokalnom kafiću nedjeljom.
Žurke su otkazane, male i velike. Za sve vrste proslava. Plačem zbog svih onih koji moraju da odgode vjenčanja ili maturante koji polako shvataju da neće imati matursko veče. Ne mogu ni da zamislim da ne mogu da se vratim prijateljima na fakultet nakon proljećnog raspusta naše posljednje godine.
Nisam imala neke „velike“ planove prije društvene udaljenosti – nisam otkazala književne ture, nisam otkazala koncerte, nikakav let ili krstarenje. Ali juče me stvarno lupilo. Ovo nije nikakvo pretvaranje. Nije ovo bježanje iz škole kad padne snijeg pa idemo da se igramo. Ovo je nova normala.
Nema pauze. Neću imati baš mnogo prilika za bijeg u našem domu od 110 kvadrata. Neću moći otići (osim u šetnju ili da se provozam ako baš moram). Prošlo je tek nekoliko dana i već se osjećam – mrzim što to moram reći, ali – pomalo zarobljeno. Svi me trebaju. Svi me diraju. Nemam se gdje sakriti.
U početku sam bila u redu sa tim obaveznim ostankom kod kuće – ipak sam ja introverta koja zaista voli da bude kod kuće – ali sad kad mi je rečeno da ostanem kod kuće, ponovo se nekako vraćam u djetinjstvo i voljela bih da mogu izaći napolje.
Kakav je ovo život sada?
Juče je dan bio prilično – posao, kafa, odgovaranje na mejlove, odgovaranja na pitanja djece, pravljenje doručka njima, čitanje knjiga, zajedničko vrijeme, posao dok oni rade jogu, zajedničko vrijeme, odbijanje zahtjeva za slatkišima, posao, izvođenje djece napolje, posao, vraćanje unutra, brzinsko jelo dok se nisam srušila, razdvajanje svađa, odbijanje zahtjeva za slatkišima, pravljenje večere, zadaća, odobravanje zahtjeva za slatkišima, posao, tješenje uplakanih, postavljanje bojenja, odgovaranje na pitanja, posao…
… pronalaženje linkova za sadržaj na internetu, video pozivi sa porodicom, razmišljanje o poslu bez stvarnog rada, nazad na posao, ručak, još kafe, rezanje kora sa sendviča – zaboravila si, zadaća iz matematike, posao, spremanje, izlazak napolje, disanje, vraćanje unutra, čišćenje, pravljenje večere, razdvajanje svađa, divljenje njihovim crtežima, „nema slatkiša, sad će večera“, posao, večera, čišćenje, kupanje, knjige, pjesme, molitve, preklinjanje da odu u krevet, lijeganje s njima i onesvješćivanje, zbunjeno buđenje, anksioznost, hrana, čaj, hrana, krevet.
Moj mentalni pritisak je bio prilično zahtijevan i prije ovog karantina, ali sada imam osjećaj da me neko testira.
Koliko pritiska možeš da podneseš, mama?
Pa, već znam da ne mogu da se savršeno izborim sa podučavanjem kod kuće, odmah završiti sav posao, stalno vježbati kod kuće, jesti zdravo svaki dan cijeli dan, izdržati bez slomova (neprestano kod kuće sa četvoro drugih ljudi).
Jer, kao što sam shvatila ranije – ovo jeste nova normala. Nova je! Potpuno nova! Ne može se očekivati da se odmah naviknemo. Trebaće neko vrijeme. A sada, čini se da ga imam pregršt.
Ovo je podsjetnik i za mene jednako kao i za vas – budite strpljivi sa sobom. Budite strpljivi sa svojom porodicom. Budite strpljivi jedni sa drugima. Budite strpljivi sa procesom.
I radite šta god treba da radite da ostanete u redu. Da budete sigurni da je vaša porodica u redu. I da date sve od sebe da se i zabavite dok to radite. Tu smo uz tebe, mama.
Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – U redu je reći da je sada veoma teško / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.
