Svaki ramazan prođe i sjećam ga se sa radošću. Ali to nije slučaj sa ramazanom 1994. godine. Taj ramazan ostat će urezan u mome sjećanju kao mjesec u kojem je nestao dio mene. U teškim zimskim uvjetima, na Hasinom Vrhu kod Bihaća, 15. februara 1994. godine, ubijen je moj amidžić Zikrija.

Sjedio je u zemunici i kao postač iščekivao iftar. Kada je nastupilo vrijeme iftara, izašao je iz zemunice da sa snijegom prekine post. Baš u tome trenutku izlaska prekinut je njegov život na ovom svijetu.

Ubiše ga dušmani dok je iftario. Pogođen je ručnom granatom i ostao je bez zadnjeg dijela glave. Kad se to dogodilo, bio sam dječak sa nepunih šest godina. Sjećam se kao da je jučer bilo, nervoznih koraka moga babe i komšije Bećira. Hodali su uz cestu i niz cestu prikupljajući hrabrost da kažu Zikrijinoj porodici da je on poginuo. Sjećam se i vojnog kamiona koji ga je dovezao. Bio sam nijemi posmatrač dženazi s prozora.

Zbog onoga što su dušmani učinili nisu nam dali da ga posljednji put vidimo. Iako ga nisam dobro poznavao, ipak ostaje sjećanje na njega i njegova djela. Volim slušati priče o njemu i njegovoj strasti za fudbalom. Čuo sam priču o svakom turniru koji je odigrao i svakom golu koji je postigao.

Uzvišeni Allah, ga je odabrao da bude šehid i tako učinio njegovo dvoje djece ponosnim siročadima čiji će babo, In šha Allah biti u društvu poslanika u Džennetu. Kad ga je Gospodar uzeo sebi te ‘94., Semir je imao šest a Ilvana pet godina. Danas su to mladi odrasli ljudi, koje je čestita hanuma Esma izvela na Pravi put i ostala uz njih cijelo vrijeme. Ostavio je iza sebe čestitu porodicu i bio bi ponosan na njih, kao što su i oni na njega zbog datog života za domovinu. Iako ga je Allah Uzvišeni uzeo sebi, on će ostati dio nas i naše porodice. Nismo i nećemo ga nikad zaboraviti jer nam to ne dozvoljava ni njegovo ime, Zikrija – onaj kojeg se sjećaju.

Svjedok njegovog postojanja je i bijeli nišan pored džamije, što pod lipom stoji. Gospodaru moj, učini da Zikrija bude šehid u društvu poslanika, kao što Si obećao.

Gospodaru moj, učini da mi živi sjećajući se njega, uvijek budemo na Pravom putu i zaslužimo Džennet. „I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an, El-Bekare 154 )

Izvor: Historijat Bošnjaka / RTVUSK