Bila sam predana poslu, ambiciozna, no ipak sam imala velikih problema u svojoj tvrtci. Sve ih je uzrokovala direktorica koja me nije mogla vidjeti ni nacrtanu. Šikanirala me na svakom koraku, na čuđenje kolega odbacivala je svaku moju ideju. Mada u mojim prijedlozima nije mogla pronaći ni jednu pogrešku, o njima nije govorila čak ni kao o nedovoljno dobrima. Za nju su to bile glupe ideje. Naravno da nikad nisam bila na popisu ljudi koji su dobivali stimulaciju ili odlazili na neke simpozije. Moja šefica bi bila najsretnija da me uopće nema.

U početku sam se trudila izaći s njom na zelenu granu, potom sam se uvjerila kako njezino ponašanje ne smijem primiti k srcu.

– Ne dopusti da to utječe na tvoj rad. Ona je ljubomorna žena koju su godine nagazile, a ti si još uvijek mlada i perspektivna, obrazovna i dovoljno ambiciozna da zasjedneš u njezinu fotelju – hrabrila me moja najbolja prijateljica Branka.

Nemoguća zaposlenica

Govorila je istinu i nakon razgovora s njom poraslo bi mi samopouzdanje. Svega toga direktorica je bila svjesna, a dugih pet godina dijelilo ju je od mirovine. Možda nije htjela na nižu poziciju, možda se bojala manje plaće koja automatski znači i manju mirovinu, a možda i nije htjela pustiti da ju netko otjera s mjesta na kojemu je već cijelo desetljeće. Razlozi zbog kojih se tako neprijateljski ponašala zapravo me i nisu zanimali, ali pucala sam po šavovima. Nerijetko sam se na poslu osjećala kao da sjedim na tempiranoj bombi.

Kad je i moj zadnji projekt ismijala pred cijelom upravom, a meni se narugala, više nisam izdržala. Pred svima sam joj izgovorila pregršt uvredljivih riječi. Znala sam što slijedi, njihovi pogledi bili su jasni. A ona je trijumfirala. Jer baš to joj je bio cilj. Dopustila sam da me isprovocira, da izgubim kontrolu nad sobom.

– Sad vam je jasno o čemu mjesecima govorim. S njom je nemoguće raditi – čula sam je dok sam izlazila iz dvorane za sastanke.

Bilo mije svejedno. Žalila sam zbog svog ishitrenog postupka, ali više nisam imala snage boriti se s vjetrenjačama. U ovoj tvrtci sve je tako funkcioniralo. Ako te šefovi vole napreduješ, ako ne, pametnije je da odeš. Ambicije, trud, rezultati rada… nikome nisu bili važni.

Naravno da sam zbog svog ispada završila pred komisijom, a razgovor s njima bio je veoma neugodan. Nakon dvadesetak minuta izašla sam crvena u licu. Rekli su da će me obavijestiti čim se dogovore, a ja im odgovorila kako to neće biti potrebno.

– Što to treba značiti? – upitala me njezina najbliža suradnica.

– Da odlazim sama. Dajem otkaz – rekla sam.

Dva dana kasnije šetala sam gradom namrgođena i bezvoljna. Iako sam svojevoljno otišla, mislila sam da to neće ići tako brzo, da mi neće već za dva dana uručiti radnu knjižicu. Nadala sam se da bi se otkazni rok mogao provlačiti barem mjesec ili dva, a ja time dobiti na vremenu da nađem novi posao.

– Tuži je – savjetovala me je Branka.

– Koga? Komisiju ili direktoricu?

– Pa direktoricu. To što ti je radila čisti je mobing.

Slatko sam se nasmijala. Kad smo se prije deset godina obje zaposlile, riječ mobing nije postojala. Kao ni tužbe. Ali tada nije bilo ni takvog ponašanja. Znalo se tko je šef i čija je zadnja, a osobni antagonizmi nikome nisu bili dozvoljeni.

– Otkud ti ta ideja? Nije ovo Zapad da možeš tužiti svakoga tko te poprijeko pogleda. Tužim li je, nitko od kolega neće svjedočiti, bit će moja riječ protiv njezine – odgovorila sam.

Naravno da mi je glavom prolazila ideja da je uništim, ali nisam znala kako. Vedrila je i oblačila cijelo desetljeće, imala je utjecajne prijatelje, dobre veze, a ja sam bila tek ambiciozna djevojka iz unutrašnjosti. Bez ikakve sigurnosti, bez posla i s tek nešto malo ušteđevine. Brankin savjet nisam shvatila ozbiljno jer pametnije je, razmišljala sam, od ušteđevine pristojno živjeti još koji mjesec, a istodobno tražiti novi posao, nego sve to dati odvjetniku. Bio bi to, znala sam, bačen novac i unaprijed izgubljena bitka.

Traže pomoćnika

Mjesec dana kasnije dok sam bezvoljno lutala gradom pogled mi je privukao natpis na jednoj zgradi. Uz reklamu za odvjetnički ured bio je nalijepljen papir na kojem je pisalo “tražimo pomoćnika”. Počešala sam se po glavi jer mi se nije svidjela ideja da nakon deset godina rada budem nečiji pomoćnik. Pa ipak, vrijeme je prolazilo, ušteđevina se topila. Zato sam ušla u zgradu i pokucala.

– Uđite – povikao je muški glas.

Kad sam za sobom zatvorila vrata, zgodni mi je muškarac, ne prekidajući telefonski razgovor, pokazao da sjednem.

Od njegovog mi se pogleda zavrtjelo u glavi. Imao je najljepše oči koje sam ikad vidjela boje i oblika vrlo sličnog mojima. Nijedan me muškarac, a u svojih trideset i pet godina imala sam ih dosta, nije na prvi pogled tako oborio s nogu. Procijenila sam da bi mogao biti mojih godina. I lijepo mu je stajalo to poslovno crno odijelo.

Dobijam posao

– Oprostite, previše posla. Trebate me? – rekao je kad je prekinuo razgovor.

Nasmijao se i otkrio lijepe bijele zube. Osmijeh je to koji me ostavio bez daha.

– Pročitala sam oglas na vratima. Zato sam došla.

– Drago mi je, ja sam Bruno – pružio mi je ruku, a ja sam odmah primijetila da ne nosi burmu.

– Što ste po struci? – upitao je.

– Diplomirana pravnica!

– Odlično. Ali odmah ću vam reći da vaše znanje na ovom poslu ne bi bilo u potpunosti iskorišteno. Često sam na sudu ili sastancima i trebam nekoga tko će sjediti u uredu. Važno mi je da se zna služiti kompjutorom, primiti klijente, javiti se na telefon. Kolege smo, ne želim podcjenjivati vašu diplomu, zato to odmah ističem.

– Treba mi posao – iskreno sam rekla.

Radno vrijeme, kao i plaća, bili su mi manje važni. Pored tako privlačnog šefa, zamišljala sam, radila bih bilo što.

– Gdje ste do sada radili? – upitao je.

Znala sam da mu moram sve reći. To bi me, uostalom, upitao svaki poslodavac. Zato sam mu bez okolišanja sve ispričala. Ništa nisam ni prešutjela, niti dodala. Uostalom, gola istina bila je dovoljno grozna.

– Razumijem – kratko je rekao.

– Ako je to sve, ako nema prepreka, rado bih što prije počela – uzvratila sam.

Od srca se namijao.

– Ne zanima vas koliko ću vam platiti? Jesu li i vikendi radni? Koliko ćete ostajati prekovremeno?

– Ne, zanima me samo posao. Sve drugo dogovorit ćemo u hodu – iskreno sam rekla.

Kava i kroasani

– Ako je tako, vidimo se u ponedjeljak. Ako ćeš dobro raditi, sa mnom nećeš imati problema. Ne želim da u meni gledaš opakog šefa niti da mi govoriš vi – rekao je i ispratio me do vrata.

– Renata, znaš li skuhati kavu? – upitao me prvog radnog dana.

– Naravno, kao i svaka žena koja živi sama odlična sam kuharica – željela sam mu dati do znanja da sam slobodna.

– Konačno da se i ja razbudim uz žensku kavu. Hoćeš skuhati dvije jake? – nasmijao se.

Dvije, pomislila sam i razveselila se. Dok smo tog jutra ispijali našu prvu zajedničku kavu, objašnjavao mi je gdje se što nalazi, koje podatke trebam uzimati od klijenata i slično. Dva sata kasnije otišao je na ročište i već mi je nedostajao.

Dani su prolazili, pohvatala sam sve konce pa je i Bruno bio zadovoljan mnome. Dolazila sam na posao prije njega i uvijek bih mu skuhala kavu i kupila kroasane. Čim bi ušao u ured osjetio je taj razbuđujući miris i uputio mi osmijeh. Za takve trenutke živjela sam tjednima.

Plaća je bila manja nego u prethodnoj tvrtci, ali bila sam zaljubljena i sretna pa sam na posao dolazila pjevajući. Kad smo imali vremena, pričali smo o svemu i svačemu i ubrzo shvatili da vučemo korijene iz istog kraja. Listali bismo novine, pretraživali internet i često se smijali. Vrlo brzo počeli smo se i jadati jedan drugome, razglabati o propalim ljubavima, ljudskim podlostima i shvatili da na život gledamo istim očima.

Brunino djetinjstvo nije bilo lijepo. Odrastao je s bakom, očevom majkom, jer ga je mama ostavila kad je imao nepunih godinu dana. Kao dijete se radovao njezinim dolascima sve dok nije shvatio što se zapravo dogodilo. Majka mu je rano ostala udovica, bila je siromašna i mislila je da će lakše preživjeti ako se ponovno uda. Nije imala snage suprostaviti se suprugu koji Brunu nije htio u paketu s njom.

– I to joj nikad nisam oprostio. Srećom, baka je dugo poživjela, a kad sam upisao studij probijao sam se kroz život kako sam znao i umio. Baš zato što sam bio željan pravde odlučio sam studirati pravo. I uvjeren sam da ću jednom, kad ću se oženiti, imati puno djece. Ako ću se oženiti – govorio je.

– A zašto se ne bi oženio? – začudila sam se.

– Ne znam. Već mi je trideset i šest godina. Istina je da se ne zna što ti sutra nosi, ali teške su te traume iz djetinjstva. Zbog njih čovjek ili poželi biti puno bolji ili se zbog tih neobjašnjivih strahova povuče u sebe i podigne sto zidova samo da ga više nikad ne povrijede. Napravio sam ovo drugo i sada se pitam jesam li pogriješio. Silno bih želio brinuti se o obitelji i djeci, no već sada se osjećam jako staro – otvorio mi je dušu.

Prešutno razumijevanje

Razumjela sam ga i potvrdno klimala glavom. Bilo bi licemjerno od mene tješiti ga i govoriti kako još nije kasno kad sam se i sama osjećala isto.

– A ti? – prekinuo je tišinu.

– Moji su dosta imućni, ali to mi nije niti značilo niti pomoglo u životu. Odrasla sam vrlo usamljena, bez brata ili sestre. Otac je bio jako strog, nije dopuštao čak ni da imam prijateljice. Nitko od mojih vršnjaka nije bio dobrodošao u našu kuću. Uvijek je bio namrgođen, a mama potištena. Zato je vjerojatno tako često bila bolesna. Dotukla ju je očeva prijeka narav, a ja nisam znala kako je razveseliti. Živnula sam tek kad sam došla na studij, tek sam se tada naučila smijati, u našoj kući smijeh se nikad nije orio. I zato mi je bilo jako važno diplomirati u roku, sa što boljim ocjenama. Mislila sam da ću se tako lakše i brže zaposliti jer ću u tom slučaju ostati u gradu. Žao mi je mame, ali ja se tamo više ne vraćam – priznala sam. I Bruno i ja imali smo svoju tužnu priču, prošlost koju smo htjeli zaboraviti. Ili barem potisnuti. Zato smo izbjegavali teške teme, trudili smo se biti pozitivni i dobro nam je išlo. Bila sam sretna jer sam osjećala koliko se zbližavamo. Kad me je pozvao na proslavu svog rođendana, osjećala sam se kao na sedmom nebu. Željela sam mu kupiti nešto simbolično, primjerice, zlatni lančić s privjeskom u obliku srca. Već sam stajala ispred zlatarnice i shvatila da bi ga to moglo odbiti od mene.

Ničime mi nije dao do znanja da mu se sviđam i to bi bilo pretjerivanje. Možda bi se uplašio i pobjegao od mene, razmišljala sam.

Zato sam kupila tek butelju skupog i kvalitetnog vina. Dovoljno da ostavi dobar utisak na njega i njegove prijatelje.

Rođendanska proslava

Ispostavilo se da sam na tom slavlju bila jedina gošća. Kad mi je otvorio vrata, bio je u donjem dijelu trenirke. Ušla sam u stan, poljubila ga i dala mu vino. Kad je za mnom zaključao vrata, osjetila sam da sam dočekala trenutak koji sam priželjkivala sve ove mjesece. Od ljepote njegovog tijela zastao mi je dah, a na boljoj rođendanskoj zabavi nikad nisam bila.

Proljeće je donijelo i prve tople zrake sunca, a osim cvijeća procvjetala su i naša srca. Išao nam je i posao, primanja su nam se povećala. Oboje smo na posao dolazili zadovoljni, nekad iz njegovog, a nekad iz mog stana, ljubili se uz prvu jutarnju kavu. A onda se Bruno počeo povlačiti. Nije više bio onako poletan i veseo. Sve češće izgovarao se umorom, ponavljao da previše radi. Slabila mu je koncentracija, a rastao je i broj izgubljenih parnica. Bio je to, govorio je, rezultat njegovih neprospavanih noći, umora, a ja nisam znala pravi razlog. Šutjela sam i čekala da mi kaže što ga muči. Sve dok jednom nije nervozno počeo vikati da pod takvih tenzijama više ne možemo raditi zajedno.

– Možda ne možemo raditi zajedno, ali svakako možemo skupa živjeti. Želim se udati za tebe – ohrabrila sam se na prvi korak.

Zaprosila sam ga

Nisam to izgovorila nepromišljeno. Voljela sam ga i htjela s njim zasnovati obitelj. Čekala sam, naravno, da me zaprosi, ali kako se Bruno o tome nije izjašnjavao, zaprosila sam ja njega.

– Ne moraš mi odmah odgovoriti, ali sjeti se što si mi govorio, da i ti želiš puno djece – podsjetila sam ga.

– Zaboravila si da sam dodao i ono ako. Ako se ikada oženim, rekao sam tada – uzvratio je.

– Zašto podižeš zid među nama?

Nikad te ne bih povrijedila, znaš koliko te volim…

– U tome i jest problem. Ovo je nadišlo moja očekivanja. Naša ljubav je kao bolest. Dišemo kao jedno, razmišljamo na isti način, ponekad mi se čini da smo si i fizički počeli nalikovati. Misliš li da je to normalno? – upitao me i odvukao pred ogledalo.

– Istina, slični smo, ali takvi smo oduvijek bili samo nam to nije bilo važno – nasmijala sam se.

Uhvatio me za ramena i pogledao ravno u oči.

Preispitivanje odluke

– Želim da se nakratko razdvojimo. Treba mi malo samoće, da se ne vidimo i ne čujemo. Želim da oboje razmislimo o svemu i onda odlučimo što ćemo dalje – iznenadio me.

Bila sam pomalo uvrijeđena njegovim prijedlogom. Rastužila sam se jer sam mislila da me ne voli dovoljno. Nije mi ostavio drugi izbor pa sam prihvatila njegov prijedlog. Duša me boljela bez Brune, mislila sam da će mi se i srce i tijelo raspasti od boli. Tada sam se istresla na svoju prijateljicu Branku. I ona je bila tužna, trebala joj je utjeha, a ja sam se obrecnula da mi nije ni do čega. Desetak dana kasnije otac me nazvao. Rekao je da je mama teško bolesna i da me želi vidjeti. Kako je Bruno htio da se neko vrijeme ne viđamo, uzela sam godišnji odmor. Nisam mu rekla kamo idem, a on je smatrao da to želim zbog našeg dogovora da se malo udaljimo i razmislimo o nama. Nisam tada slutila da će nam majčine zadnje riječi uništiti život.

Nadomak kuće u kojoj sam odrasla oči su mi zasuzile. Nije me bilo godinama, mada me od majke dijeli samo dva sata vožnje autobusom. Osjetila sam sram, grižnju savjesti jer u roditeljsku se kuću ne dolazi po pozivu, kad je netko bolestan. A opet, sama pomisao da ću stati pred oca i ponovno gledati njegovo mrko lice, podjsetila me na tužne dane mog odrastanja.

– Kako je majka? – upitala sam ga čim sam ušla u dvorište.

Majčino priznanje

Ustao je i pružio mi ruku, kao da se pozdravlja s prijateljem. Nije me grlio ni dok sam bila djevojčica, kamoli sada, tužno sam pomislila.

– Nije dobro, leži u sobi i stalno te zaziva. Idi kod nje – rekao je i provukao prste kroz gustu sijedu kosu.

Djelovao je skrušeno, vjerojatno je slutio da će mi reći nešto što se isključivo njegovom voljom od mene skrivalo kao najveća tajna.

– Majko, ja sam – prišla sam njezinom krevetu.

Rastužile su me njezine neprirodno velike oči i ispijeni obrazi. Stresla sam se kad sam je uhvatila za ruku. Osjećala sam se kao da u ruci držim suhu granu.

– Zašto ne dolaziš, kćeri? – tiho je upitala.

Shvatila sam da su joj dani odbrojani i nisam joj htjela zagorčati te zadnje trenutke.

– Majko, napokon iskreno volim i brzo ću se udati. Sretna sam i zaljubljena. Zato ne dolazim, teško mi je odvojiti se od njega.

– Je li dobar? Brine li o tebi?

– Boljeg nisam mogla ni poželjeti.

– Onda mogu mirno umrijeti, ali prije ti želim, nešto reći. Trebaš znati da nisi sama, imaš brata. Točnije, polubrata, ja sam ga rodila.

– Nemoguće? Zar si ga skrivala sve ove godine? Mama, jesi li dobro – šokirala sam se i spustila ruku na njezino čelo.

Mislila sam da ima vrućicu, no ona me nježno uhvatila za ruku.

– Ne buncam, kćeri, dobro mi je. Znam da umirem, ali nikad se nisam bolje osjećala. Dugo sam taj teret nosila na duši. Punih trideset i šest godina – odjednom joj je glas postao snažniji.

– Reci, slušam te – uozbiljila sam se.

– Jako sam ga voljela i zatrudnjela. Dogovorili smo vjenčanje, a on je dva tjedna prije poginuo u kamenolomu. Bilo je kasno za pobačaj, a kako nismo stali pred matičara, svojoj obitelji nanijela sam veliku sramotu. Otac mjesecima sa mnom nije razgovarao. Kad bi sjeo za stol, ja sam morala ustati i otići. A onda se pojavio Josip, tvoj otac. Volio me i prije, a u mojoj je nesreći vidio svoju priliku.

Htio me ženiti, a moj otac je to jedva dočekao jer je mislio da će zet vjenčanjem sprati ljagu s prezimena. Da mi je odmah rekao što smjera, nikad se ne bih udala za njega. Kad sam rodila, rekao je da u svojoj kući ne želi tuđe kopile. Bruno tada nije imao ni godinu dana – govorio je.

Na spomen njegovog imena osjetila sam kako mi trnci prolaze tijelom. Sjela sam uz maminu postelju jer inače bih se srušila.

– Već sam bila ponovo trudna i nisam imala izbora. Kamo bih s dvoje male djece? Moj otac ne bi htio čuti za mene, rekao mi je da u njegovu kuću mogu doći samo kao gost. I to s mužem. Zato sam Brunu odvela u drugo selo, Ruži, mojoj nesuđenoj svekrvi. Josip mi je jedno vrijeme dopuštao da ga krišom posjećujem, ali ne prečesto. Zaprijetio je da će me otjerati i od tebe ako svog sina ikad spomenem.

Valjda ti je zato i branio da se družiš s drugom djecom, bojao se da bi nekako saznala za brata. Ruža je posvojila mog sina i dala mu njihovo prezime. Znam, ogriješila sam se i o njega i o tebe, ali nisam imala izbora. Molim te, kćeri, potraži ga. Reci mu da sam ga voljela, cijeli život sam ga bila željna – govorila je majka.

– A kako se preziva? – jedva sam izustila.

Pitanje je bilo suvišno, zbrojila sam dva i dva i shvatila da govori o mom Bruni, no morala sam čuti.

I rekla ga je. Izgovorila je njegovo prezime, a meni se zamaglilo pred očima. Iz zdjelice pored njezina uzglavlja uzela sam jednu kocku šećera i strpala je u suha usta nadajući se da će me malo povratiti.

Ni danas ne znam kako sam preživjela iduće razdoblje. Sjećam se da te noći nisam oka sklopila. U glavi sam sklapala nešto drugo, mozaik sjećanja na divne dane s Brunom, na sve što nam je bilo zajedničko, a nismo tada znali da smo ista krv. I bila sam svjesna koliko nas je majka zakinula, povrijedila i uništila nam živote.

Kako mu priznati?

Zar sam nakon svega u Bruni mogla gledati brata? Sledila sam se čim sam pomislila na naš susret, razmišljala kamo ću pogledati, kako mu reći. Sljedećeg jutra otac je ušao u moju sobu i rekao da je mama umrla. Nisam se iznenadila.

Znala sam da me čekala, priznanjem si je htjela olakšati dušu. U tom jednom trenutku kad mi je sve priznala, bila je sretnija nego svih tih godina koje je provela s mojim ocem. Na njezinu je sahranu došlo cijelo selo, moja dobra i beskrajno tužna majka to je i zaslužila.

Tih dana otac i ja malo smo razgovarali. Izbjegavao je pogledati me u oči. Znao je da mi je majka pred smrt sve ispričala i strepio je od moje reakcije. Nije znao da za to nema razloga jer tata je bio zadnja osoba s kojom bih pričala o bilo čemu. Te noći, u mojoj djevojačkoj sobi, oči mi se nisu osušile. Plakala sam i zbog majke i zbog sebe. Zbog Brune, zle sudbine i nepravde koja je ušla u moj život, kaznila nas ni krive ni dužne.

Majka je pronašla mir, a ja? Bruno? Sjećanja na prošle dane pomutila su mi pamet i drhtala sam zbog straha od budućnosti.

Teškim koracima tog sam jutra išla na posao, jer muškarcu za kojeg sam se treba udati sada moram reći da mi je polubar. Kako?

Bolno suočavanje

– Pa gdje si ti? Zašto se nisi ni jednom javila? Mislio sam da više nikad nećeš doći – Bruno je ustao čim sam ušla i požurio mi u susret. Raširio je ruke u namjeri da me zagrli, no ja sam stajala kao ukopana. Spazio je tada crnu vrpcu na mom sakou i ustuknuo.

– Što se dogodilo? – tiho je upitao.

Šutjela sam, nisam znala kako mu reći. No morala sam jer kad bih mu prešutjela istinu bila bih ista kao moj otac.

– Zašto šutiš? Tko je umro? Čuješ li me? – gotovo je vrisnuo.

– Bruno, ostali smo bez majke – tiho sam izgovorila.

– Mi? Što to govoriš? Ja nemam majku.

– Imaš, zapravo imao si je do prije neki dan. Sahranila sam je kako priliči jer bila je i moja majka.

– Pričaš gluposti, to ne može biti istina! Ti i ja da smo… – vikao je i grčevito se uhvatio za glavu.

– Baš tako. Slični i sposobni da jedno drugome čitamo misli – srušila sam se na fotelju i zaplakala.

Posljednji zagrljaj

Kad sam trenutak kasnije smogla snage, nastavila sam:

– Jako te je voljela. Tražila je da te nađem i kažem ti da te je do smrti ostala željna.

Kad sam to izgovorila, počela sam se gušiti u suzama. Bruno je kleknuo pored mene i nježno obgrlio moje noge. Dugo smo tako sjedili zagrljeni. Stisnula sam se uz njega i zatvorila oči. Htjela sam da se taj trenutak našeg zadnjeg zagrljaja protegne u beskonačnost.

– Tužno je, ali vjerujem joj. I dalje ne znam hoću li joj moći oprostiti, ali vjerujem da je bila iskrena. Možda je to s moje strane veliki grijeh, ali doista nemam osjećaj da sam ostao bez majke. Boli me što ostajem bez tebe – govorio je.

– Otići ću iz grada, naći drugi posao. Navikla sam se seliti, nije mi to ništa novo. Ono što smo bili ostat će zauvijek naša tajna. Nema nam druge – rekla sam.

Klimnuo je glavom. Željela sam mu reći da me se barem ponekad sjeti, da nekome kaže da ima sestru. Nisam mogla, svaka mi se riječ u ovom trenutku činila suvišnom. Polako sam ustala, poljubila ga u obraz i teškim koracima krenula prema vratima.

Zatvaranje vrata

– Molim te, spakiraj stvari koje sam ostavila u tvom stanu i pošalji ih Branki – rekla sam i ponovno zaplakala.

Ni Bruno se, iako je bio ranjen nije sramio pokazati koliko mu je teško. Nisam se mogla ni okrenuti jer boljele su me njegove suze.

– Hoću, ne brini – rekao je i za mnom zatvorio vrata.

Dugo nisam bila sigurna u istinitost one ‘što čovjeka ne ubije to ga ojača’. Nije me ubilo odmah, ali ne osjećam se nimalo jačom. Zapravo mislim da me ubija polako, baš kao i moju majku.

Dvije godine kasnije još uvijek sam bila sama. Mogla sam se pohvaliti samo novim poslom.

Oca nisam posjećivala jer ga nisam htjela vidjeti, a nisam znala ni kako je Bruno. I on se nekamo odselio, a prostor u kojem je bio njegov odvjetnički ured, a mi tako sretni, pričala mi je Branka, sada je prazan, baš kao i naše duše.

Odlazila sam na posao i tamo provodila sate pokušavajući što manje misliti o Bruni. Na godišnji odmor otišla sam s Brankom. Tog jutra ispijale smo kavu na rivi, a moja se prijateljica iznenada uznemirila i pokazivala mi na drugu stranu ulice.

– Mislim da će ti trebati tableta za smirenje! Vidi tko je tamo!

Pogledala sam u smjeru njezinog prsta i ugledala Brunu. I on je nas spazio. Pored njega je bila mlada žena koja je pred sobom gurala kolica.

– Kako mi je drago vidjeti te opet. Jesi li dobro? Ovo je Renata, moja polusestra, a ovo moja supruga Silvija – upoznao nas je.

Grčevito sam se trudila sakriti tugu. Radovalo me što je barem jedno od nas našlo svoju sreću, ali pomisao da sam ja trebala biti na njezinom mjestu bila je jača. I tu bebu sam mu ja trebala roditi.

– A ovo je naša kćer Renata. Ime je dobila po tebi. Drago mi je da sam te napokon upoznala – cvrkutala je njegova supruga.

Od sreće sam pognula glavu. Njezine su mi riječi oči navlažile suzama radosnicama. Znala sam zašto je Bruno po meni nazvao svoju kćer. Htio je cijeli život nekoga nazivati mojim imenom.

– Bruno, stvarno sam sretna zbog tebe – iskreno sam rekla.

Ustala sam i zagrlila ga. Njegove ruke opet su bile oko mene, a ja sam se rado prepustila tom našem iskrenom trenutku. Tek sada sam shvatila koliko mi je nedostajao.

– Ovdje živim. Ovo je kuća njezinih roditelja, a na prvom katu su naš stan i odvjetnički ured. Tu sam našao svoj mir – rekao je.

Moramo nastaviti

Kao da smo tim kratkim razgovorom blagoslovili jedno drugo. Kao da smo šutnjom priznali da oboje moramo početi ispočetka. Bruno je otišao u svoj novi život, a dvije godine kasnije i ja sam bila spremna za trenutak kada ću napokon poljubiti novog muškarca u svom životu.

Moj kolega s posla, Damjan, dugo me je pozivao da izađemo, a ja sam ga stalno odbijala. Mislila sam da nakon Brune nikad više neću biti sretna, da se onakve emocije ne mogu ponoviti. No nakon tog kratkog susreta s Brunom i ja sam shvatila da moram nastaviti sa životom. Zato sam počela izlaziti s Damjanom i prepustila se novim, tek probuđenim osjećajima. Na našem je vjenčanju cijela kuća bila okićena i puna gostiju.

– Presretna sam – priznala sam Branki.

– Znam, vidi ti se na licu. A Bruno? Jesi li ga pozvala?

– Nisam, ne vjerujem da bi se pojavio. Možda je i bolje tako – rekla sam.

– U pravu si, nema smisla dirati u stare rane – složila se Branka.

Potvrdno sam klimnula glavom. Iako je još bilo njegovih tragova na mojoj duši, sjećanja na veliku ljubav zamjenili su trenuci nježnosti i novih, drugačijih emocija.

Komentiraj priču i osvoji nagradu!

Više saznajte na izvornom linku: osamabinmladen – Umalo rodoskrvnuće: Pred oltar s polubratom / (istiniteprice.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.