Umjetnost koja živi u meni

A.Zunic/Biscani.net

Piše: Asmira Kajtazović

Nedostaje mi zvuk njenih koraka dok jako udara o stepenice žureći u naš mali stan. Nedostaje mi njeno bježanje u moj zagrljaj usred svake oluje koju joj život nametne jer sam ja njena tvrđava i te trenutke tišine ne bi mijenjala za sva blaga svijeta. Nedostaje mi njen dječiji pogled u kojem se vidjela nada i onda kad nade više nije bilo. Nedostaje i njena radoznalost dok pokušava izvući iz mene ono o čemu sam joj samo dao naslutiti da postoji nešto što ne zna i njena ljutnja kad me ne bi uspjela nagovoriti.

Nijednoj poslije nisam pričao o njoj, čuvao sam je za sebe i za naše tišine u koje sam bježao kad bi odlazile one u kojima sam gasio žeđ a poslije kojih sam bivao samo više žedan nje. Nisam im pričao, a svaka se trudila da bude ista, ili makar slična. Valjda su mi čitale iz pogleda kako trebaju da gledaju, iz pokreta kako trebaju da hodaju, iz ćutanja kako trebaju da pričaju, jer ona je otišla a sve njeno ostalo. Kasnije sam shvatio da joj pripadam više nego što sam ikad sebi želio priznati i da svakim korakom kojim sam odlazio sam koračao više prema njoj. Zarobile su me navike koje su me nekad najviše ljutile.

Svaka sljedeća bi ostavila poneki dio donjeg rublja kao trag sjećanja na prethodnu noć i kao znak da opet treba da je pozovem, koji bi, kao i sve što bi ostajalo poslije takvih noći, završio u smeću bez trunke kajanja. Ona nikad nije ostavila nijedan takav komad, a od svakog pamtim i najsitniji detalj. Danas i zauvijek. Došla bi čista, takva bi i otišla, ostajući mi u mislima i sa gorućom željom, dok u konačnici nisam odlučio da je krajnje vrijeme da živimo zajedno i da tu plavu mašnu na njenoj glavi koja me toliko nervirala a koju u inat nije htjela prestati nositi želim gledati svaki dan.

Ali, sve sam to prekasno rekao. Onda kad je nastupila tišina koja je sušta suprotnost onoj kojoj smo bježali riječi su izgubile smisao. I ovaj tekst za nju bi bio nešto sasvim novo jer joj nikad ništa nisam napisao, iako sam za svaki madež na njenom tijelu mogao napisati roman.

Bila je umjetnost koju je živjela. Sad je umjetnost koja živi u meni.



0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...