Fotografiji je početkom agresije 1992. godine objavljena u naslovima najpoznatijih svjetskih medija.

U petak, poslije džuma namaza, u selu Glumina kod Zvornika, klanjana je dženaza sedamdesetsedmogodišnjem mještaninu Ahmetu Isiću.

Na dženazi rijetka preživjela rodbina, prijatelji, komšije. Većina se prisjetila vremena agresije, ali i povučenosti u kojoj je Ahmet u posljednjih 25 godina živio. Proučila se fatiha i na mezaru njegove prve supruge i sina, ubijenih 1992.godine. Svijet se razišao, svako u svojoj povratničkoj tegobi, a ostali su samo rijetki znači da je upravo Ahmet osoba sa fotografijama koja je početkom agresije 1992. godine objavljena u naslovima najpoznatijih svjetskih medija.

Trojica pretučenih muškaraca Mensudin Karić, Ahmet Isić (u sredini, raskrvavljen) i Berz Isić, na barikadi u Karakaju, koji stoje pred ratnim zločincem Dušanom Vučkovićem, zloglasnim Repićem, pripadnikom paravojnih jedinica „Žute ose“, fotografija koja je, kao nepotkupljivi svjedok zločin koji je tih dana činjen nad bosanskim muslimanima, zgrozila svijet.

U rijetkom prisjećanju vremena nastanka poznatih fotografija, ali i mučenja koje je tada preživio, Ahmet je jedne prilike ispričao da je skupa sa Mensudinom, Berizom, te Avdom Pandurom, sredinom juna 1992. godine zarobljen na lokalitetu Perunike, nedaleko od sela Glumina u kojoj je , inače, živio.

„Ukrcali su nas na kamion i povezli prema Zvorniku. Njih osmorica su nas nemilosrdno udarali dok smo bili na kamionu. Kada smo došli na barikadu u Karakaj, tu smo iskrčani, a onda je Repić krenuo ponovo da nas udara. Ne znam odakle, ali se odjednom pojavio, kako sam čuo, američki novinar i fotografisao nas. Iz Karakaja smo prevezeni na Divič gdje su nas zatvorili u neku prostoriju u hotelu „Vidikovac“. Tu smo ostali nekoliko dana, a onda prebačeni u logor Batković. Mučenje i premlaćivanja su se nastavili sve dok nismo bili razmjenjeni “ispričao je jednom prilikom Ahmeta.

Ahmet se nije mogao sjetiti kad je prvi put vidio fotografiju na kojoj je on, Mensudin i Beriz, a leđima okrenut stoji Repić. Dolaskom mira otišao je bio u Njemačku, ali se ubrzao i vratio u BiH. Nije se mogao naviknuti. Teško se mirio sa smrću supruge Hasnije i dvadesetjednogodišnjeg sina Hasana koji su ubijeni još dok su se krili na prostoru Perunike. Preživio mu je samo jedan sin.

Nakon agresije, obnovio je svoju porušenu kuću, ponovno se oženio i bio među prvim povratnicima u selu Glumina u kome je živio sve do svoje smrti prošle sedmice.

Uz Ahmeta Isića, među živima više nije njegov rođak Beriz Isić, koji je umro nedugo nakon agresije.

Dušan Vučković Repić, koga je srbijansko pravosuđe teretilo za najstravičnije ratne zločine počinjene na prostoru Zvornika, kao i drugim podrinjskim općinama, umro je u zatvoru u Beogradu samo nekoliko dana prije početka suđenja.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.