Nikad se više ljudi nije prijavilo nego ove godine – ukupno preko 18 000 aplikacija – a sama klasa je, sa 12 mjesta, najveća još od 2000. godine.

„Ovi muškarci i žene zaslužuju naše čestitke“, rekla je astronautkinja u penziji i direktorka Svemirskog centra Džonson Elen Očoa. „Djeca širom Sjedinjenih država sada sanjaju o tome da se jednog dana nađu u njihovoj koži. Mi u NASA-i smo vrlo uzbuđeni što im možemo poželiti dobrodošlicu u svoj tim i radujemo se radu sa njima kako bismo nadahnuli iduću generaciju istraživača.“

Kandidati za astronaute će provesti dvije godine trenirajući prije nego što budu spremni da napuste atmosferu Zemlje, a do tada vam donosimo pet novih uzora za pratiti.

 

Kajla Baron, inženjerka i oficir mornarice

Kajla Baron već ima iskustva u životu u skučenom prostoru u kome je zid jedino što vas štiti od opasnog okruženja – 29-ogodišnja poručnica iz Ričlanda u Vašingtonu je bila u jednoj od prvih klasa od jedanaest žena koje su se pridružile podmorskoj službi nakon što je pristup ženama prvobitno dozvoljen. „Zaista sam se osjećala kao kod kuće [u podmorskoj službi]”, kaže Baronova. “Svi su vrlo talentovani i orjentisani na timski rad.”

Iste te sklonosti krase i Baronovu koja je završile osnovne studije iz oblasti sistemskog inženjerstva i master studije iz nuklearnog inženjerstva, uz to što je i kandidat za astronauta. Kaže da njene matematičke sposobnosti i nisu baš sjajne po njeno samopouzdanje, međutim, uspjela je da uđe u krug od 120 ljudi odabranih za intervjue i 50 finalista:

„Kao svaki dobar inženjer, stalno sam računala u glavi i određivala vjerovatnoću“, prisjeća se. „Put mi se činio izrazito strm.“

Baronova nije čak bila u mogućnosti ni da primi poziv kad su je zvali iz NASA-e da joj kažu da je odabrana za program, jer je kao pomoćnica upravnika Mornaričke akademije bila na procjeni za paradu. Njena reakcija kada je napokon bila slobodna i čula vijesti je bila vrlo u skladu sa temom: „Bila sam naprosto izvan sebe.“

 

Zina Kardman, marinski naučnica i mikrobiolog

Kako bi mogla da se bavi mikrobiološkim istraživanjima, Zina Kardman je već bila na nekim od najzabačenijih sredina na svijetu, od ledenih špilja na Antarktiku koje ne znaju za dnevnu svjetlost do hidrotermalnih balona na dnu okeana.

„Posebno me interesuje život koji se razvija u najnevjerovatnijim okruženjima na Zemlji – ekstremofili“, kaže ova 29-ogodišnjakinja iz Vilijamsburga u Virdžiniji. „Smatram to dobrom analogijom za okruženja koja se mogu naseliti na nekoj drugoj planeti.“

Kardmanova je višestruko talentovana naučnica čija diploma osnovnih studija iz biologije uključuje i manje fokuse na hemiju, marinske nauke i kreativno pisanje, te se nada da će je njena fleksibilnost učiniti „naučnim švajcarskim nožem na terenu“. Završila je master iz marinskih nauka, a kada je odabrana za kandidata za astronauta radila je kao istraživač pri Nacionalnoj naučnoj fondaciji na Državnom univerzitetu u Pensilvaniji, a njen rad se fokusirao na „pećinsku sluz“, za koju kaže da živi u „vrlo zanimljivom okruženju. Tamo je stalno mrak. Život tamo se ne bazira na normalnim stvarima koje vidimo kad pogledamo kroz prozor.“ Oduševljena je što će se pridružiti NASA-i u trenutku kada oni počinju da razmatraju duže misije, sve dalje od planete koju nazivamo domom.

„Trenutno se dešavaju mnoge promjene, pa nismo u potpunosti sigurni gdje će ova trenutna klasa na kraju otići. To je i daleko uzbudljivije nego da znam.“

Džasmin Mogbeli, helikopterski pilot i inženjer avijacije

Otkad je bila mala djevojčica, Džasmin Mogbeli je sanjala o tome da postane astronautkinja. Insipiraciju je dobila u šestom razredu kada je radila projekat o prvoj ženi u svemiru Valentini Tereškovoj.

„Morali smo da se maskiramo u neku osobu za čas, a ja sam imala svoje malo svemirsko odijelo koje mi je mama pomogla da napravim“, prisjeća se ova 33-ogodišnja Irano-Amerikanka iz Baldvina u Njujorku.

„To je bio pri put da se sjećam da sam definitivno rekla „hej, želim da budem astronaut!“ i počela da istražujem o tome šta mi je potrebno da to i ostvarim.“

Osnovne i master studije je završila iz oblasti inženjerstva avijacije, a potom se pridružila Marincima, postala helikopterski pilot i dosegla čin majora, ali nikad nije odustala od svog sna da se pridruži NASA-i, pa se ove godine odlučila i prijaviti – i shvatila da je prvi korak procesa iznenađujuće neuzbudljiv. „Prva stvar koju uradite je da jednostavno pošaljete svoju biografiju. Taj dio je malo razočaravajući, pomislite „i to je to?“ Srećom, vijesti da je zapravo odabrana da započne trening za astronaute je sve o čemu je sanjala svih ovih godina.

„Kada sam primila taj poziv ruke su mi se toliko tresle da jedva da sam bila u stanju da nazovem roditelje da im kažem.“

 

Loral O’Hara, inženjer istraživač i spasilac u divljini

Loral O’Hara zna ponešto o tome kako je biti istrajan dok ne ostvariš svoje snove: ova 34-ogodišnjakinja je inženjer istraživač u Okeanografskom institutu Vuds Hol, a već se dva puta prijavljivala za program prije nego što je dobila srećne vijesti. „Treća sreća!“, kaže ona. O’Hara je sanjala o tome da postane astronautkinja još otkad je bila dijete: odrastala je u Hjustonu, a u drugom razredu je njen razred uzgojio sjemenke paradajza koje su letile u jednom od svemirskih šatlova, dok je u „srednjoj školi gledala ispitivanja svemirskih šatlova kada bi ih radili u svemirskom centru.“

Učenicima koji sanjaju o svemiru poručuje da se ne osjećaju loše ako imaju problema sa nekim predmetom:

„Najteži predmet mi je uvijek bila matematika. Stalno sam se borila sa njom.“

Pa ipak, te muke je nisu spriječile da završi osnovne studije iz oblasti inženjerstva avijacije, te master iz aeronautike i astronautike. O’Hara je takođe i privatni pilot i strastveni zaljubljenik u prirodu, a takođe radi i kao spasilac u divljini, koristeći svoje sertifikovane vještine prve pomoći da pomogne ljudima koji su zapeli na udaljenim mjestima. Uzbuđena je što će se vratiti u rodni grad na trening i još uzbuđenija zbog mogućnosti da za misiju ode na Mars: „To je nešto o čemu svi sanjamo toliko dugo, samo da kročimo na drugu planetu!“

Džesika Votkins, geolog i saradnica na projektu Kjuriositi

Džesika Votkins je toliko željela biti astronautkinja da je započela univerzitetsku karijeru u mašinstvu prije nego što je otkrila svoju strast za geologiju!

„Nešto što su mi ljudi uvijek govorili jeste da moram mnogo voljeti i biti ispunjena onim čime se bavim i pored svoje želje da postanem astronautkinja“, navodi 29-ogodišnjakinja iz Lafajeta u Koloradu. Selekcija astronauta je toliko rigorozna i šanse za uspjeh su tako male da morate raditi nešto u čemu zaista uživate i što biste voljeli raditi i ostatak svog života.“

Njen doktorat iz geologije ju je doveo do postdoktorskih studija na Odjelu za geološke i planetarne nauke na Univerzitetu za tehnologiju u Kaliforniji. Tamo je počela sarađivati sa NASA-inim timom naučnika koji je radio na roveru Kjuriositi, a koji je poslan na Mars. Strastvena atletičarka i bivša članica nacionalnog ragbi tima, takođe volontira i kao pomoćni trener ženskog košarkaškog tima na univerzitetu  Kaltek. Vatkinsonova se zalaže za veće učešće žena, a naročito rasnih manjina, u oblastima nauke, tehnologije, inženjerstva i matematike (STEM), te se nada da će postaviti pozitivan primjer za novu generaciju djevojčica.

„Drago mi je što mogu biti lice koje vide oni koji baš i nisu navikli da vide ljude koji izgledaju kao oni u STEM oblastima i rade zanimljive stvari poput odlaženja u svemir.“

Izvor vijesti: Saša Leper / lolamagazin.com