Brzim koracima idem po sobi i tražim ogledalo. Znam da je tu negdje. Pitam se: “Krvarim li?” Pokušavam dohvatiti rukom dio leđa u kojem osjećam nož, ali ne mogu dohvatiti. Počinjem da trčim po sobi i pogledom tražim to ogledalo. “Gdje li je sad nestalo, ko li ga je sakrio?” – govorim naglas. “Tu si!” – pored bola koji osjećam, nasmijala sam se, jer je došlo vrijeme da istinu saznam. Zažmirila sam i okrenula leđa ogledala, zamišljala sam ogroman nož zaboden u moja leđa i kad sam otvorila oči nisam vidjela taj prizor. Bilo je sve normalno. Odahnula sam na trenutak, ali me osjećaj bola nije pustio. “Šta li mi se događa?”- pomislila sam. “Ko li mi je nanio ovoliku bol?”

  • Ljudi!

Ljudi su se previše zanimali za moj život, pokušali saznati i otkriti svaku moju mahanu/manu, željeli su me vidjeti manje sretnu nego što sam sad, htjeli su ugledati moje suze i zaboli su mi nož u leđa.

Ne pišem ovo samo u moje ime, nego u ime svih ljudi koji kada krenu da spavaju i pokušavaju pronaći san, osjećaju kao da im je nož zabodan u leđa, a zapravo njih bole tuđe riječi. Tu bol kreiraju ljudi koji su željni tuđeg života, jer su opterećeni drugim ljudima. Njihov cilj je  da nekom život zagorčaju, oni srama nemaju i kad sanjaju oni lijepe snove ne mogu da sniju.

“Ja ne želim ovaj nož, ne želim ovu bol, ne želim više da mislim o tome.” – ponavljam u sebi.

Drugi nisu vrijedni vaše boli, nisu vrijedni vaših suza, niti su oni kojima trebate dozvoliti da vam skinu osmijeh sa lica. Poželite im svako dobro, osmijehnite se, ako želite da im kažete da vam se ne miješaju u život slobodno uradite to, nemojte se ustručavati, jer vi niste od onih koji bodu nožem u leđa, već ste od onih koji se bore.

SAVJET: Vi koji se miješate tamo gdje vam nije mjesto: “Ostavite tuđi život, jer imate vlastiti. Vjerujete mi divno je živjeti taj život, lakši je od tuđeg.”

 

Vaša Oda duše ( DŽ.B.)