NA današnji dan 1984. u Splitu je odigrana jedna od najslavnijih, ali i najkontroverznijih utakmica u povijesti Hajduka, ali i hrvatskog nogometa.

Nakon što je Hajduk u četvrtfinalu čudesnim i toliko puta opjevanim majstorstvom Bake Sliškovića u produžecima izbacio prašku Spartu, u polufinalu Kupa UEFA je Splićane čekao jaki Tottenham.

Šokantan početak utakmice 

Hajduk je pobijedio 2:1, ali kao i toliko puta do tada, na kraju se ispostavilo da je za samo jedan gol ostao kratak. Valencia, Leeds, Arsenal, Saint-Etienne, PSV i Tottenham. Toliko blizu, a opet dovoljno daleko. Ipak, taj je susret osim činjenice da je to bila posljednja utakmica u kojoj je neki hrvatski klub igrao polufinale nekog europskog kupa ostala upamćena po šokantnom događaju koji se dogodio uoči početka same utakmice. Dok su se igrači pripremali u svlačionici, navijač Hajduka Ante Baraba je preskočio ogradu, uletio u teren i na centru Poljuda slomio vrat pijetlu, inače simbolu londonskog kluba (zapravo, pravi simbol Spursa je tetrijeb).

”Žao mi, zaista sam pogriješio. Za sve je kriva nemjerljiva ljubav za Bile. Sjećam se da su me jednom u Beogradu iz centra grada Cigani vozili na Topčider kako bih kao jedini hajdukovac gledao kako moji dobivaju Partizan 2:1, tri dana nisam išao u školu kad smo od PSV-a izgubili 0:3. A kad su dolazili Englezi, toliko prepotentni da glume kako su u svemu veći od Boga, ukrao sam materi pivca, napio ga u Bobisa i slomio mu šiju. Direktor stadiona Geza Šenauer brzo je na centar poslao redare. Ipak, prekasno, jer netko je sve to vidio, snimio i fotografiju poslao u Ženevu. Delegat nije imao pojma, pija je za šankom. Tako je to kad nekoga previše voliš, smanta te pamet”, godinama kasnije je pričao Baraba.

Ukrao materi pivca, napio ga u Bobisu i slomio mu vrat na centru Poljuda

Uefa je zaključila kako je posrijedi neprijateljski čin prema suparniku i kaznila je Hajduk s tri tisuće švicarskih franaka i igranjem prve domaće euroutakmice na terenu 300 kilometara udaljenom od Poljuda. Sljedeće sezone Hajduk je tako u prvom kolu Kupa pobjednika kupova moskovski Dinamo dočekao u Osijeku i izgubio 2:5.

No vratimo se mi događajima s Poljuda 11. travnja 1984. Hajduk je imao sjajnu momčad, možda i najjaču u svojoj povijesti, i na blatnom Poljudu nadigrao je goste iz Londona. Ipak, Spursi su poveli čudnim golom Falca u 19. minuti. Jedan bezopasan ubačaj najbolji igrač Hajduka Ivan Gudelj zaustavio je rukom. Francuz Robert Wurtz nije dvojio i odmah je pokazao na bijelu točku. Simović je obranio udarac s 11 metara, zatim se lopta odbila pa se vratila u kazneni prostor i nakon puno odbijanja Falco ju je nekako uspio ugurati u vrata Zorana Simovića.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

”Bio sam strašno motiviran uoči te utakmice. Vratio sam se iz vojske u siječnju 1984. i odigrao sam protiv Sparte. Tadašnji trener Pero Nadoveza odlučio me je staviti na beka jer u momčadi nije bilo Miljuša, a u meni je vidio igrača za kojeg je znao da će to odigrati kako treba. Ipak, nisam bio presretan. Uvijek sam volio igrati u vezi, biti bliže golu, kreirati igru. Kad bih obukao dres Hajduka od mirnog momka pretvarao sam se u životinju. Kad bih vidio na sebi grb kluba kojeg obožava, navijače koji skandiraju moje ime, krv bi mi proključala, ali poštivao sam odluku trenera. Tada je došao Tottenham. Miljuš se vratio u momčad, ali Nadoveza je želio da opet budem iza njega jer je želio da ja čuvam njihov najboljeg igrača Stevea Archibalda. Negdje u 20. minuti oni su dobili penal. Od te utakmice je prošlo 36 godina, a ja ni danas ne mogu objasniti zašto sam to napravio. Kako bi rekao moj pokojni dragi trener Špaco, imao sam lošu tehniku položaja tijela. U djeliću sekunde puno toga se dogodilo i mahinalno sam igrao rukom. Ne znam, možda zato što sam bio ljut jer sam igrao na poziciji na kojoj nisam želio igrati. Stvarno ne mogu objasniti taj čin. A onda i taj penal. Simović ga obrani, pa lopta prođe mislim Cukiju kroz noge, pa se opet odbije, pa prođe pokraj Rožića koji je bio na liniji. Nevjerojatna nesreća”, priča nam Ivan Gudelj, u to vrijeme jedan od najboljih igrača svijeta, i nastavlja:

”Na poluvremenu sam bio lud. Divljao sam. Skinuo sam dres. Vikao sam da ne želim više igrati nogomet. Ipak, trgli smo se, Miljušu sam rekao da ode na beka, a ja sam otišao naprijed. Zabio sam prvi gol, namjestio Pešiću drugi, a do kraja smo stvorili nekoliko sjajnih šansi da ih baš razbijemo. Da smo tako igrali od početka, garantiram da bi ih dobili, da bi prošli i da bi u finalu srušili Anderlecht.”

Gudelj je na poluvremenu divljao, skidao dres i vikao da više neće igrati nogomet

Hajduk je i u uzvratu bio puno bolji. Bili su imali nekoliko super prilika, Prekazi je pogodio gredu, a Pešić je promašio nemoguće. Spursi su kao i u prvoj utakmici gol zabili ni iz čega. Nakon ubačaja iz kuta u 6. minuti Jerolimov je dobro očistio, a netko od igrača Hajduka je na dvadesetak metara od vrata igrao rukom. Micky Hazard je izravno iz slobodnog udarca probio Simovića i bio je to gol koji je Engleze odveo u finale, gdje su nakon boljeg izvođenja udaraca s bijele točke osvojili naslov.

”Istina, bili smo bolji i u Londonu kad smo morali igrati bez Zlatka Vujovića, ali realno, ispali smo u Splitu. Tada smo ih baš prebili. Iz današnje perspektive mi je užasno žao jer sam uvjeren da smo imali momčad koja je tih godina trebala osvojiti puno više od jednog naslova prvaka i dva kupa. Morali smo uzeti još koje prvenstvo, osvojiti taj Kup UEFA, izbaciti HSV i biti prvaci Europe. Bili smo dovoljno dobri za to, a uvijek nam je nešto nedostajalo. Joj, da mi se danas vratiti kao Superman i sve to potaracati. Posebno mi je žao za taj dvomeč s Tottenhamom jer je to bila najbolja prilika da Hajduk u vitrini ima jedan europski trofej”, za kraj će Gudelj.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Više saznajte na izvornom linku: – Za finale Kupa UEFA: Pred 50 tisuća ljudi i pred Engleze donio pijetla i slomio ga / (index.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.


PROMO PLUS: Možda vas zanima i ovo: