Najteže je dirati u ono o čemu najviše ovisite, tako i naša zemlja u saniranju posljedica pandemije koronavirusa najmanje gleda u pravcu PDV-a. Ipak, bilo kakvo olakšanje ove obaveze dalo bi poslovnim subjektima više manevarskog prostora u ovim teškim vremenima.

Porez na dodanu vrijednost (PDV), koji je u našoj zemlji na snazi od 1. januara 2006. godine, sve to vrijeme je najizdašniji izvor javnih prihoda. U prošloj godini Uprava za indirektno oporezivanje je samo po ovom osnovu prikupila 5,44 milijarde KM.

Ponajviše zbog toga je sistem PDV-a sve to vrijeme ostao skoro netaknut. Sve predlagane izmjene, promjene stope ili uvođenje više njih te promjene načina plaćanja ili prijavljivanja PDV-a hladno su odbijani.

Reagujući na tešku situaciju u koju je preko noći upala i onako krhka bh. ekonomija, progresivni dio struke promptno je reagovao te ponudio prijedlog izmjene Zakona o PDV-u pomjerajući rok prijave i plaćanja ovog poreza sa 10. dana u mjesecu na sam kraj mjeseca.

Prijedlog koji je javno objavio ekonomski analitičar Faruk Hadžić dobio je niz pohvala od predstavnika struke, ali i političara, da bi ga u parlamentarnu proceduru poslao član Kolegija Zastupničkog doma državnog parlamenta BiH Denis Zvizdić.

Ovakav prijedlog ide u smjeru ranijih godina predlaganih izmjena da se PDV plaća po naplaćenoj fakturi, a ne odmah po fakturisanju, kako sada zakon nalaže. Odgađanjem roka prijave i plaćanja PDV-a za tih 20 dana daje se više prostora poslovnim subjektima da naplate svoja potraživanja i budu likvidnija.

I ako samo produžavanje roka na tih 20 dana ne predstavlja prevelik zalogaj, odmah je u startu odbijeno. Doslovno kao i sve slične ranije ideje. Resorni državni ministar Vjekoslav Bevanda, uz standardna “zatezanja” u vezi s potrebnim općim konsenzusom, kazao je da bi ove promjene imale samo negativan efekt.

“Prema mojoj procjeni, ovo bi imalo trenutni efekat na nelikvidnost svih nivoa vlasti, a ne bi imalo ama baš nikakav efekt na pomoć privredi”, jasan je Bevanda.

Ovakvim stavom država jasno komunicira nekoliko zabrinjavajućih poruka, a možda je i najvažnija ona da ne postoji sluh za realni sektor, od kojeg i ona živi, ni u ova najteža vremena. Tek onda treba razmišljati o kapacitiranosti donosilaca ključnih ekonomskih politika i odluka te o kapacitetu same države.

Izvor: Klix.ba