Grupa bivših studenata, sada već uspešnih poslovnih ljudi, okupila se i posetila jednog starog profesora s fakulteta. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u porodici i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i saosećanjem. “Čini mi se da vam treba šoljica dobre kafe”, rekao je i povukao se u kuhinju. Vratio se s velikim loncem iz kojeg se pušila kafa i celim asortimanom šoljica.

Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porcelanskih, plastičnih, staklenih, papirnih, kristalnih, keramičkih…
Neke su izgledale skupoceno, kao da su stigle s dvora poslednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrnjene i polupane…

“Poslužite se.”Kad su svi bivši studenti imali šoljicu u ruci, profesor je primetio:”Lepe i skupocene začas su planule. Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šoljice. Za sebe želite samo najbolje, što vam je ujedno i izvor stresa. A ipak, izgled šoljice ne doprinosi ukusu. Lepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je u stvari trebala dobra kafa, a ne šoljica. Ipak ste posegnuli za najboljom. A onda ste nastavili merkajući tuđe šoljice.

Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, setite se da je kafa poput života. A posao, novac i položaj u društvu… poput šoljice. Šoljica ne definiše, niti menja kvalitet života koji živimo.Ponekad, koncentrišući se samo na šoljicu, propustimo uživanje u kafi.

Pijete kafu, a ne šoljicu.

Najsrećniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno, govore ljubazno, vole velikodušno…”

EMOTIVNO pismo prijateljicama koje žive daleko

Dozvolite mi da započnem ovo pismo sa nečim što je očigledno: Nedostajete mi.

Prijatelji smo već 20, možda 30 godina te, iako smo većinu tog vremena živjeli u različitim gradovima, još uvijek ima dana kada mi mnogo nedostajete, i gorko-kisela nostalgija je toliko jaka da mogu da je okusim.

Ima dana kada je čežnja prema vama i tom prijateljstvu toliko bolna da ne mogu da je stresem sa sebe, baš poput onog osjećaja preopterećenog mišića nakon napornog treninga (kada bih uopšte išla na treninge, zapravo). I ima dana kada me nostalgija za kućom toliko obuzme, i to iznenada i jako, da imam osjećaj da će me oboriti na pod.

Ipak, tokom godina smo (skoro) prihvatili realnost – da će tako ostati i u daljoj budućnosti. Poruke, mail-ovi, Facebook poruke, te poneki (rijetki) pozivi jesu primarni modeli naše komunikacije ovih dana, i većinom sam to prihvatila. Možda bih čak mogla reći da sam (uglavnom) navikla na to.

Ali, dok sam možda to prihvatila, to svakako ne znači da ne želim da stvari budu ponekad drugačije, da sam vam bliže, da se redovnije viđamo, da nismo toliko zauzeti. I dalje mi nedostajete. Uvek ćete mi nedostajati.

Nedostaje mi ono kako je sve nekada bilo. Nedostaje mi to što je provođenje vremena zajedno nekada bilo lako poput prolaska kroz hodnik, ili podizanja slušalice, samo da kažeš: “Pokupila sam vino, dolazim.” Nedostaju mi razgovori koji su trajali satima jer ne moramo nikuda i nemamo šta da radimo. Nedostaje mi kako smo savršeno savladale umjetnost ćutanja. Nedostaje mi kako smo posuđivale cipele, šminku i grudnjake olako. Nedostaju mi naši dogovoreni sastanci i gledanje serija.

Nedostaje mi naša želja da budemo autentične i stvarne, da nas čuju i vide. Nedostaje mi ono kako smo dijelile naše snove i vizije – slobodno daleko od stvarnosti – o djeci, poslovima i finansijama. Nedostaje mi onaj osjećaj kada smo zajedno, osjećaj pripadnosti. Ali ponajviše mi nedostajete vi.

Tokom godina izgradile smo nova prijateljstva, i to neka bliska – sa komšijama, kolegama s posla, partnerima – koja su formirana, negovana i održavana konstantnom interakcijom, zajedničkim aktivnostima i zajedničkim ciljevima. Zahvalna sam na tim novim prijateljima. Potrebni su nam da popune rupe u srcu. Potrebni su nam da bacimo sjenku na prošlost. Potrebni su nam da bi bile manje usamljene. Ali ovi novi prijatelji nisu vi.

Život je brz u posljednje vrijeme, ponekad i prebrz. Dani, sedmice i mjeseci prolete u časovima klavira, utakmicama, konferencijskim sastancima i rokovima, u spremanju užine i prisustvovanju beskonačnim rođendanima, i prije nego shvatim, godine su proletile. Ali kada smo zajedno – bilo da je u pitanju tek nekoliko sati nedjeljom, ili brzinski ručak u toku sedmice, kada navratiš u moj grad poslom, ili čak produženi vikend – vrijeme tada stane, ili uspori, na tih par sati ili dana.

Mogu da prođu dani, sedmice, mjeseci ili godine bez pravog, lice u lice razgovora – kada se naše prijateljstvo sastoji od poruka, mail-ova i Facebook statusa – ali kada smo opet zajedno, to je kao da opet sjedimo na onom starom kauču u našem studenskom stanu. Pa iako naši razgovori sada uključuju više detalja o našoj djeci i muževima, prije nego o izlascima, sličnost i autentičnost je ostala, naša želja da nas se vidi i čuje je opstala, i taj osjećaj pripadnosti je tu.

Skriveno iza zidova nostalgije jesu čvrste grede zajedničke historije, a ispod godina odvojenosti je jaki temelj sačinjen od nekoliko decenija prijateljstva.

Možemo napraviti korak unazad ka tim praznim sobama čija smo vrata ostavile otvorenima i ispunimo ih riječima, zagrljajima i smehom.

Sa našom zajedničkom mladošću u pozadini, u stanju smo da prevaziđemo različitosti u našoj odrasloj dobi. Neki su roditelji koji rade, a neki koji ostaju kući. Neki u politici naginjemo ka desno, neki ka lijevo. Neki žive na selu, neki u gradu, u različitim zemljama. Na papiru, razlika između nas – kao i između onih ljudi koji smo bili – sličnosti ostaju brojnije nego razlike, koje djeluju nebitno jer je prijateljstvo duboko i veze iz prošlosti su jače.

Zato se viđamo kada možemo, i naravno nikada nije dovoljno. Ali kada možemo, nadoknadimo sve priče o porodici, poslu i svakodnevici. Pričamo o tome kako su naši životi o-tako-drugačiji sada i kako smo se promijenili. Provodimo sate rekapitulirajući prošlost, govoreći: “Sjećaš se onoga kada…” i smijemo se dok nam suze ne krenu niz obraze i dok ne dođemo opasno blizu da se upiškimo.

Pričamo o teškim stvarima koje su se tada činile nemogućima – o bolestima, problemima u braku, i starim roditeljima – a koje su razgovori učinili malo lakšima, baš kao i prijateljski pogledi i otvoreno srce pravog prijatelja.

I kada se ti naši o-tako-krati sastanci završe, zagrlimo se i kažemo: “Volim te”, i već planiramo ponovni susret.

I onda se vratimo našoj svakodnevici. Fokusiramo se na pažnju našim partnera i djece, familije i novih prijatelja. Opet šaljemo poruke i mail-ove. Postavljamo fotografije na Facebook-u i pišemo jedne drugima. Naši dani opet prolaze u časovim kalavira, utakmicama, konferencijskim pozivima i rokovima, u spremanju užine i prisustvovanju beskonačnim rođendanima.

Kroz sve to, nedostajemo jedne drugima – do narednog viđenja, kada će taj period kada smo bile razdvojene iščeznuti, i pričaćemo i smejati se kao da smo se vidjele još juče, i vrijeme će nakratko stati.

Dok se opet ne vidimo…

Ako udana žena izgleda dobro…

Ako udana žena izgleda dobro, unatoč svojim godinama – trebate pružiti ruku njezinim suprugom. I s poštovanjem ga gledati u oči. To je njegova zasluga.

Nije mučio svoju ženu gadnim stvarima. Nije joj priuštio prljavi posao. Nije je kritikovao i nije na nju vikao grubim glasom. Grlio ju je, ljubio i volio. Davao joj je komplimente i pohvale. I stalno štitio od opasnosti i očaja.

I zahvaljujući dobrom tretmanu i ponašanju, dobio je lijepu ženu. U dobi od četrdeset godina, to je potpuno jasno! Žena dobrog supruga je lijepa, elegantna, smirena. Sjedi i smiješi se. Ili raditi nešto po kući. Ili šeta navečer držeći muža za ruku, a svi drugi muževi su zavidni. I misle: zašto moja žena nije takva? Dakle, jasno je zašto – ženu morate paziti i njegovati, kao ratnog konja, kao skup auto, jednostavno kao pravi muškarac.

Pored svake udane ne više tako mlade ljepotice stoji onaj, kome treba ruku pružiti – njen muž.

Naravno, postoje i usamljene prekrasne dame. I vjerojatno postoje žene koje su zadržale ljepotu i dostojanstvo u nesretnom braku – ali takve žene nisam vidio. Morate se brinuti o svojoj ženi od mladosti – a onda će sigurno ostati lijepa i pametna djevojka. I svi će onda reći kako vam se posrećilo što imate takvu ženu!

Možda se i posrećilo. No, prije svega, to je zasluga mudrog i ljubaznog muža. Izgled žene i njen karakter uveliko ovisi o njenom tretmanu. Od ljubaznih riječi sijamo i postajemo mlađi. Od zagrljaja vitkiji. Od poljubaca postajemo ljepši i ljubazniji… I po starijoj ženi uvijek možete vidjeti kakav joj je muž – dobar ili baš i ne. Muškarci biraju koga žele vidjeti pored sebe: ljepotu ili baš i ne.

Mi, žene, trebamo samo malo topline i ljubavi. Lijepe riječi i podršku. A ostalo i tako opraštamo, kad si voljen puno se toga može i oprostiti…

Anna Kirjanova

Savjetovala mužu da izvede drugu ženu na večeru, a onda je nastala priča koja ostavlja bez daha

Vrijeme je postalo novac i često zbog vremena ne stižemo pokazati svima koje volimo koliko nam znače u našim životima.

Nakon 21 godine braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, ‘Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme s tobom.’

Ta druga žena bila je moja majka. Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog troje djece, nisam bio u mogućnosti viđati je često. Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.

“Što nije u redu sine, jesi li dobro?!”, uzvratila je pitanjem. Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše dogodilo.

Tog petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primijetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoskim sjajem.

“Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo”, rekla je u dahu.

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali s jako lijepim ambijentom. Dok smo ulazili, majka me uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam počeo čitati jelovnik, ona je zbog lošeg vida mogla čitati samo velika slova. Čitajući, podigao sam pogled i primijetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama.

Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali”, rekla je.

“Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu”, odgovorio sam.

Tijekom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.

Kada sam je navečer odvezao kući rekla mi je :”Izaći ćemo opet, ali samo pod uvjetom da ja tebe izvedem”.

Složio sam se…

“Kakav je bio izlazak?”, upitala me supruga kad sam stigao kući.

“Vrlo, vrlo lijep. Mnogo bolje nego što sam očekivao”, odgovorio sam.

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog udara. Dogodilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku pomoći joj. Nakon određenog vremena, primio sam kuvertu s priznanicom od restorana u kojem smo bili. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano: ‘Platila sam ovaj račun unaprijed. Nisam bila sigurna hoću li i ja biti prisutna, no svejedno, platila sam večeru za dvoje, tebe i tvoju suprugu.

NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.’

Tog trenutka sam shvatio važnost riječi: “VOLIM TE”. I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.

Možeš preživjeti kad hoćeš, nije do drugih, do tebe je!

Možeš preživjeti kad hoćeš. Možeš biti jak kad hoćeš. Možeš biti svoj kad hoćeš. Što čekaš?

Nauči te život svašta, a još više nauče te ljudi koji ti naprave svašta, pa shvatiš koliki su stvarni razmjeri tvoje snage i odlučiš se ne predavati na svaki udarac sudbine. Možeš preživjeti kad znaš da si se rodio sa svrhom i da svi problemi na koje nailaziš, sve zapreke koje ti ljudi podmeću opet ti ništa ne mogu napraviti jer ti je suđeno ono što samo ti znaš.

Možeš preživjeti kad zanemariš buku glasova koja se oko tebe svakoga dana probija jer znaš da to ljudi traže komadić pažnje, blizine, nježnosti ali sve na pogrešan način jer svi to rade u isto vrijeme i na istom mjestu. Možeš preživjeti kada se odmakneš od ljudi i kada počneš raditi stvari koje te čine sretnima bivajući svjestan što nikoga ne ugrožavaš ali i ne dopuštaš da netko upada u svoj svijet i uznemirava tebe.

Možeš preživjeti kad shvatiš da to što su ljudi loši tebe ne mora mnogo dirati, osim ako direktno ne ulaze u tvoj prostor, jer u glavi uvijek možeš praviti se da nisi čuo to što si čuo, i da nisi vidio to što si vidio, a ono što su oni posijali to će sami žeti. Možeš preživjeti kad shvatiš da ti nitko neće i ne mora davati izvještaj o svom životu ti ćeš ti to učiniti drugome jer svatko ima pravo živjeti onako kako misli da je za njega najbolje.

Možeš preživjeti kad se prestaneš sam sebi opravdavati zašto ne koristiš svu snagu koju imaš, zašto nije pravo vrijeme da budeš onaj najbolji što možeš. Možeš biti jak kad hoćeš. Zašto to ne učiniš sada? Možeš biti svoj kad hoćeš. Zašto to ne učiniš sada? Nemoj jednom žaliti zbog ovih stvari kada sve već bude kasno. Kako god bilo možeš preživjeti kad hoćeš, nije do drugih, do tebe je, koliko si spreman izdržati i ići naprijed.

POUČNA PRIČA ZA SVE ŽENE: Ako već rintaš po čitav dan, nek bar bude za pravog muškarca

Šta sve stigne jedna žena, to samo ona zna, mada često nije ni svjesna svoje moći.

Možeš ti, ženo, raditi 18 časova dnevno, dva posla ako treba, trčati sa jednog na drugi, vukljajući sa sobom ceger, tebi na znanju popeglanih odjevnih stvari, da barem u pokušaju izgledaš pristojno i ako ništa drugo, čisto.Možeš ti, ženo, glumiti svojoj majci stijenu.

Možeš ti, ženo raditi šta hoćeš, a ne bi trebalo, jer, eto, određeno ti je da si dama, nježniji pol, treba, ženo, da lakiraš nokte, nosiš tamni ruž koji bi ti istakao usne, suknjice, haljinice i košuljice. Ne znaju oni, ženo, da ti tim rukama terminatora, pored posjekotina i ogrebotina možeš sve!

Kuhaš ručak, donosiš, unosiš, skupljaš kao u mravinjak. Znaš šta fali. Umoriš se. Ali i dalje daješ. Ne stižeš, ali i dalje pružaš. Zanemaruješ poneku kritiku kako ne misliš na sebe i nemaš život. Ni ljubavni. Možeš ti, ženo, spakovati stvari u roku od 20 minuta i otići u “obećanu zemlju”, trbuhom za kruhom.

Možeš ti, ženo, stanovati u kolektivnom smještaju, u podrumu restorana do susjednih hladnjača i bez prozora. Možeš se ti, ženo, švercati tramvajem, autobusom, čistiti stambene prostore užoj ruskoj populaciji i raditi u restoranu i kao kuharica i kao konobarica, u međuvremenu otvorenog riječnika.

Možeš ti, ženo, imati u ovom gradu koga hoćeš. Nije ti do toga. Nemaš vremena. Volje. Živaca. Ne stigne to u tvoj dan koji traje samo 24h. Ne vjeruješ u međuljudske odnose. Nemaš snage još i za to. Zar da te neko krivi što nisi stvorena za dvoje, za vezu, što više nemaš najbolju drugaricu i apetit za nešto slično?

Možeš ti, ženo, misliti na sve osim na sebe, sve dok ti stomak ne zazuji “upomoć!”, dok ne uhvatiš sama sebe da ne znaš da li si danas jela, da se ne sjećaš da li si kafu popila. Ako već rintaš po čitav dan, nek bude bar za pravog muškarca i dobre osobe. Da. A narod i komšiluk… nit’ te hrani, nit oblači…

Djetinjstvo nekad i sad: “Sa 7 godina smo radili stvari koje djeca danas ni sa 13 ne znaju”

Današnja se djece drže u staklenom zvonu dok roditelji pomno strijepe na svaki njihov potez. Ne daj bože da se povrijede. U moje vrijeme je bilo skroz drugačije…

Imaš već sedam godina – brini se za sebe: Znate li koje je bilo glavno obilježje djeteta koje je krenulo u školu, a da nije školska torba? Ma znate sigurno – pa prošli ste to! (ključ oko vrata). Dijete sa sedam godina je imalo svoj vlastiti ključ koji je koristio svaki dan jer je prije ili poslije škole bio prepušten sam sebi.

Sa 7 godina smo znali sve – odrezati/namazati kruh/salamu, skuhati hrenovke, ispeći jaja, podgrijati ručak (u zdjelici na peći, ne u mikrovalnoj), biti samo u kući nekoliko sati i naravno da se pritom pretpostavljalo da se tako veliki-mali ljudi osim o ručku znaju brinuti o sebi i kada je riječ o razmiricama s prijateljima.

I zadaći naravno. Pa zadaća se pisala prije nego što se roditelji vrate kući jer čim su oni ušli, preletjeli pogledom naše knjige iza nas se već dizao ogroman oblak prašine dok smo se ispalili van na igru. Toliko smo bili odgovorni – sami sa sobom, bez ičije pomoći.

A ako smo slučajno jedan dan ostali još koju minutu s roditeljima to je samo zato što smo se sa susjedovim klincima već pošteno izigrali – kod nas ili kod njih, nakon što smo svi zajedno napisali svoje zadaće. Sa 12 godina si sposoban biti dadilja: Onaj tko je imao 12 godina bio je nadomak punoljetnosti je čuvao svu mlađariju u ulici.

Neki su tu ulogu naslijedili već sa 10 i nisu se smatrali premladima za to. Naravno, nije im to baš ni bilo po volji jer su uvijek imali nešto za raditi (aktivno), ali tko im je bio kriv kada su im roditelji uvalili malu djecu na samo 15 minuta što se redovno produžilo na sat-dva. Nisu ni oni bili ludi.

Dok su radili nešto svoje kod nekog zanimljivog, mi smo dobili životnu priliku još malo diplomirati odgovornost. Danas su djeca od svibnja do kraja listopada natopljena kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom broj maksimum, iako na suncu provode tek sat-dva. Nekada je bilo obrnuto. Provodili smo vrijeme na suncu – maksimalno, a mazali se tek toliko da krema ostane na nama sat-dva. I opet ništa nam ne fali.

“Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno je: ŠTA ŽENA HOĆE?!” – 10 citata Sigmunda Freuda

Jedan od najkontroverznijih znanstvenika 20. stoljeća je onaj kojeg studenti psihologije cijelog svijeta od milja nazivaju “djeda Freudom”, prenosi uspesnazena.com.

Tijekom njegovog života, jedni su ga smatrali šarlatanom, drugi – genijem. Coco Chanel ga je zvala prvim muškarcem-feministom, a dva otkrića su ga ovjekovječila: razotkrivanje misterije ljudskog sna i “nalaženje” ključa za podsvijest.

Evo njegovih 10 zanimljivih citata koji će vas definitivno ponukati na razmišljanje ali i zabaviti:

Veličina vašeg identiteta određuje se veličinom problema koji je u stanju izbaciti vas iz takta.

Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno budite sigurni da niste okruženi idiotima.

Mi nikad ne bivamo tako ranjivi kao onda kad volimo, i nikad tako beznadežno nesretni onda kada gubimo ljubav.

Ljudi su više moralni nego što misle i mnogo više nemoralni nego što mogu zamisliti.

Svaki normalan čovjek, u stvari, normalan je samo djelomično.

Ako ste oprostili čovjeku sve, znači, završili ste s njim, zauvijek.

Protiv svakog čovjeka čovjek se može braniti, ali protiv pohvale ostaje bespomoćan.

Mi više težimo ka tome da izbjegnemo bol, nego da susretnemo radost.

U trenutku kad čovjek počne sumnjati u svoj život i svoju vrijednost, on postaje bolestan.

Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar odgovoriti, usprkos tridesetogodišnjem istraživanju ženske psihe glasi: ŠTO ŽENA HOĆE ?!