Zašto je važno da imaš mamu ako si živo biće?

minimagazin.info
Mnogo je važno da imaš majku dok rasteš. Dok ti rastu zubi.

Mnogo je važno da imaš majku dok rasteš. Dok ti rastu zubi.

Dok ti rastu srce i guza. I sise i dlake.

Dok ti rastu misli u nešto što ne prepoznaješ i ne znaš šta ćeš s njima tako velikim.Dok ti se šire zjenice i horizonti.

Dok parcelišeš srce i dijeliš ga okolo pa poslije preko suza pokušavaš da povratiš svoju imovinu, onako razvaljenu, porušenu, s počupanim biljkama.

Dok misliš da sve možeš sama i o svemu sve znaš.

Još je važnije da imaš majku kad to sve naraste, kad shvatiš da i ti rasteš.

A možda je od svega najvažnije da imaš majku kad u tebi još jedno biće raste.

Važno je zato što nikom srce nije tuđa kuća, kao što je majci za njeno dijete. Važno je zato što će ona čuti i ono što ne želiš da kažeš, jer možda nemaš adekvatne riječi, a želiš da zna. Važno je zato što samo majka ima mogućnost da te voli kad to baš niko drugi ne može i ne zna. Važno je zato što si ti rasla u stomaku svoje majke i vi već imate neki svoj tajni jezik koji razumijete i kad obje ostarite. Važno je, jer ničije oči ne vide cijelu tebe kao majčine. Važno je, jer samo je majka ta koja oprašta i neoprostivo, razumije i nerazumljivo. Važno je, jer si ti u životu samo svoj čovjek i mamino dijete. Sva druga pripadanja su labava. Dok ne dođe tvoje dijete.

Važno je, jer je majka tvoje zagarantovano: “Kako si?”, “Lijepa si”, “Možeš ti to”, “Popravićemo”, “Razumijem te”. Jer je majka tvoj zagrljaj bez roka trajanja, tvoje krilo s doživotnim najmom, tvoja dnevna doza hrabrosti i neko s kim možeš podijeliti dnevnu dozu gluposti.

Majkama:

Nisu vaša djeca vaša u smislu da vam pripadaju. Vaša djeca su onoliko vaša koliko im ostavite slobode da budu svoja. Ta sloboda, ta vrata koja otvorite da im dozvolite da budu svoji, to su ista vrata kroz koja će vam se uvijek vraćati. I ne, čak i kad u određenim godinama izgleda kao da je vaša potreba da budete blizu, da pričate ili nedaobog budete emotivni ni tad nemojte prestati da ispoljavate svoju potrebu, jer naša podsvijest u registar pojmova upiše: Majka – ona osoba koja je bila tu i kad sam bila nemoguća za izdržavanje.

Nemam dovoljno jednostavne, a jasne riječi da objasnim da je majčina ljubav ono što je bebi majčino mlijeko. Hranite svoju djecu. Ne propustite nijedan jedini dan da im pokažete da ih volite. Nijedan. Čak i kad vas zaboli Lego kockica u po noći, čak i kad dojke krvare, čak i kad nisu ono što ste vi mislili da će biti, ali njima se dopada to što jesu, čak i kad su zalutali. Čak i kad vam se čini da oni vas ne vole dovoljno. Ako si živo biće, majčina ljubav je ono što je sunce biljci. Majke mi.

Djeci:

Kao da je neko mogao da bira majku. Možda joj frizura nije najljepša. Možda ta haljina na njoj i nije must have this season. Možda je već postala dosadna sa imperativima koje ponavlja svaki dan. Možda ti promaja neće ništa kao ni hladan beton. Ali, evo, stani i zažmuri na tren. Da li možeš da se možda zamisliš bez nje?

Bolje ni nemoj.

Nego pokušaj da je razumiješ. Uloži bar deseti dio snage koji ona ulaže u to da razumije tebe. Zagrli je kad ne očekuje, uberi tri cvijeta negdje usput, pomozi joj da napravi ručak. Odvedi je tamo gdje ideš s drugaricama, dozvoli da te upozna. Pošalji poruku kad stigneš kući iz grada i reci joj kad ti je teško. I nemoj je nikad, nikad lagati. Jer, na prvu možda bude ljuta, možda ne bude razumjela sranje u koje si se uvalila. Ali samo i jedino ona može da bude ta koja će pomoći. Ako ništa, dijeljenjem tereta koji problem nosi.

I zapamti, onog trenutka kad novi život krene da raste u tebi, samo ona će biti ta koja će razumjeti kroz šta prolaziš, bez da joj ispričaš. Svi drugi imaju i druge teme za razmišljanje ili im treba više vremena da prihvate novosti. Samo njoj ćeš ti biti udarna vijest devet mjeseci. A ako nema nje – šta? Sama si, djevojčice.

Zato, nemoj da ti nikad bude dosadno da je voliš. Čak i malo, čak i na mrvice, čak i kad ti se ništa ne da. Čak i kad je to u tvom sistemu vrijednosti u rubrici “patetika”. Kad si živo biće koje ima majku, možeš sve. Možeš i bez nje, ako moraš, ali put je mnogo duži, mnogo teži, pun pitanja kojima fali odgovor, a druge se ustručavaš pitati.

Onima bez majki:

Nije lako. Ali nije ni toliko teško da je nemoguće. Bilo da je nema, jer je sama tako odlučila, bilo da je nema, jer se njeno tijelo pokvarilo i odustalo od popravke. U bilo kom slučaju, važno je samo da shvatiš da njeno mjesto neće niko i ništa popuniti. Da odmah odustaneš od zakopavanja, zatrpavanja i zavaravanja. Ali, postoji način. Arhitekturu majke u tvom životu nadoknadiće svi oni ljudi koji te vole i koje voliš, svi oni koji će onoliko bezrezervno, koliko ljudska priroda to dozvoljava, moći da te vole. Ljubav je ljubav, nema velike ni male. Jedino što ne smiješ, ne smiješ dozvoliti da ta rupa postane veća od prostora na kojem uzgajaš svoj život. Nikad. Ti nisi ta rupa. Ti si neko ko ponekad sjedne na rub te rupe, izvrišti se, čuje svoj odjek i nastavi dalje s osmijehom. I ništa više. Ti nisi ta rupa.

Sebi:

Bićeš uskoro majka. Sebi sve ovo reci svaki dan.

LJUBAV TVOG BABE JE POSEBNA: Drugačija od majčine, nekako grublja, ali duboka

Razija Čolaković, urednica popularne Facebook stranice “Muhabet sa Razom”, i danas komentariše dnevne događaje koji nas okružuju. Donosimo njen novi tekst…

Kaže se u islamu – “3 puta majka, pa onda otac”.

Slažem se, apsolutno. I sama sam majka, i imam svoju mamu. Dakle, potpuno razumijem. Ali… Uhvatim se često u razmišljanju kako je uloga oca previše bačena po strani, nekako zanemarena i smatra se imaginarnom. Zašto radite tako? Zašto djecu tako odgajate?

Jeste majka na prvom mjestu, ali i otac zaslužuje ogromnu pažnju, ogromnu količinu ljubavi, i, naravno, veliko poštovanje. Ma kakav bio, tvoj je otac! On te je, dok si beba bio, uzeo u naručje, poljubio i gledao dok to niko ne vidi. Tako to očevi rade, oni ljubav kriju čak i prema djeci, ali vole toliko snažno da, kad bi mjerili, ne bi znali čija ljubav će da pretegne – majčina ili očeva.

Zaista je tako. Ljubav od tvog babe, tate ili kako ga već zoveš, je posebna. Drugačija od majčine, nekako grublja, ali duboka. Kad vam se desi nešto loše, majka plače s vama, tješi vas, ali otac je tu da kaže “Koga treba prebiti?” Je li tako?

On tako ljubav svoju pokazuje! Malo koji će da se raspekmezi zajedno sa vama, to je muška priroda, malo koji to može. Majka plače za svaku sitnicu, čak i kada vidi samo da si tužan/a, a otac… On će zaplakati kada vidi da vam nikako pomoći ne može, on plače samo kad se osjeti bespomoćan. Plače od tuge jer mu je dijete u belaju, a on ne može ništa uraditi. Ta suza njegova teža je od 1 000 majčinih! Zapamtite to.

Ovdje pričamo o NORMALNIM OČEVIMA, a naravno da ih ima svakakvih. O tim svakakvim drugi put. Otac je tvoj oslonac kad budeš trebao/la savjet od životne važnosti, niko bolje od oca ne zna posavjetovati dijete kad su najvažnije odluke u pitanju. Majka sve gleda emocionalno, a otac racionalno. A racio nam i najviše treba kroz život, zato je otac tu.

Volite vaše očeve, zagrlite ih svako malo jer, vjerovali ili ne, oni više vole taj zagrljaj nego majka, vole. Neće vam to reći nikad, ne mogu, ali toliko vole taj zagrljaj svoga dijeteta; ma koliko vi imali godina, zagrlite svoga babu jer vi ćete zauvijek biti njegova mala beba. I nemojte dopustiti da vaš babo bude sam, usamljen, da mu nesto fali. Nemojte dozvoliti da vam dođe tražiti nešto, vi ga pitajte treba li mu šta! Muško je to, ponos mu ne da, ali zato vi kao dijete treba da imate i nikad izgubite taj osjećaj za očevu ljubav.

“U Krajini su svi brat”- Prelijepa priča o Ramazanu u jednoj krajiškoj kući

“Šta ćeš ti za sehur?” pitala bi mama dok smo se lagahnim korakom vraćale s teravije.

“Mama brate (u Krajini su svi brat), samo ću kahvu,” rekla bih joj. Ništa mi nije ni padalo na pamet dok postim osim kahve.

Ipak je za vrijeme sehura kuća mirišala posebnim mirisom.
“Hajde ustaj, još malo treba zapostiti, ako ne budeš jela prevrn’ćeš se od gladi, pa šta’š onda,” govorila je mati dok me budila na sehur.

U šporetu je pucketala vatra, na stolu već supa i kvrguša, kahva. Sve je to mati pripremila prije nego me probudila.

“Moj sinko dobro je naj’i vidiš kol’ki je dan i klanjaj i lezi dokle ho’š,” govorila je dok je gurala hranu ispred mene.

Isto tako bi me ispitivala šta mi se jede za iftar. Ugadjala je mati svojim postačima. Na vrijeme budila, na vrijeme iftare postavljala, na vrijeme sutlijaše i pudinge kuhala, na vrijeme bureke razvijala, na vrijeme vatru odlagala.

Ako bih se vratila poslije sabah namaza da malo odspavam opet bi, mati, došla da me ušuška i vidi treba li mi još nešto. Ako sam išla u školu, otpratila bi me do stanice i vratila se kući.

Tako me je i dočekivala kad se vratim iz škole.
“Jesi ozebla?” pitala bi me s vrata.
“Malo,” rekla bih joj.
“Haj sjedi kraj šporeta, evo obuj moje priglavke, vidi kako su tople, to majka tebi ugrijala,” kazivala je.

Čekali bi kandilje da se upale, klanjali akšam i iftarili. Onda bi se spremali za teraviju i polako seoskim putem pješačili do džamije.
Naše teme su se smjenjivale. Mama i ja smo bile najbolje prijateljice.
Često bi mi ponijela u džepu jabuku i dala da jedem. Smijale smo se kad nas prepadne pas ili mačka izleti ispred nas u mraku.

Tako bi ispostile mjesec Ramazan i svaku noć otišle na teraviju, tako bi se družile i smišljale šta ćemo za sehur a šta za iftar.

Sve do one godine kada sam se udala i napustila rodni dom.
Tada sam ja poslala ono što je mama bila sve ove godine, žena.
Dočekivala bih Ramazane i Bajrame daleko od svoje kuće, od naše džamije, bez naših kandilja, ezana.
Ponekad bih ustala na sehur i željela samo malo one njene supe što napravi i kaže da je to da mi stomak proradi.

Kako je vrijeme odmicalo sve više mi je nedostajalo da uz Ramazan budem kod kuće, da s mamom opet sehurim i iftarim.
Kako godine prolaze želja za rodnim domom postaje veća. Sjećam se svih onih godina provedenih na selu, provedenih s roditeljima i braćom. A ja? Ja tako daleko. Ma čak ni auto ne mogu da im odem.

Stisne tako čovjeka sa svih strana.
Dišeš a imaš osjećaj da nisi živ. Volio bi zaplakati i vrištiti dok glasa ima.

“Molim te promjeni mi let da idem mjesec dana prije,” odlučno sam rekla gospodji u turističkoj agenciji.

Krenula sam. Predug let. Ne smijem ni da mislim koliko sati imam još da letim. Djeca zaspala. Ja kao neki zaljubljeni sanjar zamišljam kako će mama reagovati kad me vidi a nisam joj javila da dolazim mjesec dana prije. Ja ne mogu da spavam. Srce mi je veliko kao Europa. Jedan let završen, presjedanje, drugu let mnogo kraći ali čini mi se nikad stići.

Na aerodromu me čeka rodjak, kod njega ćemo jesti, odmoriti, dok brat ne stigne iz Njemačke. Onda ćemo kući.

Čujem auto pred kućom. Brat. Potrčim i bacim se u najiskreniji zagrljaj. Senad.

Vožnja kući s njim i more suza i emocija.
Svirena pred kućom i mama izlazi na vrata.

“Ti ćeš biti bjen a ti ćeš mi platiti što nisi rekla da dolaziš,” prijeti mama s vrata a pruža ruke da nas zagrli.

Nakon mnogo godina dočekasmo Ramazan zajedno. Mama uvijek ista, pita šta ću za sehur.

“Mama brate, samo kahvu i štagod slatko,” kažem joj.

“Daću ja tebi slatko ima do podne da ti se zahovrlja od gladi,” kaže mi poljuta.
Smijem joj se. Uvijek je ista. I najbolja. Meni jedina. Moja mati Baisa.

E.M.





Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...