Žrtve iluzije o ujedinjenju srpskih zemalja u crnini posjećuju groblja i žive u dužničkom ropstvu.

Piše:
Benjamin Butković

Inat je ugrađen u temelje proslave 9. januara kao praznika u bh. entitetu Republika Srpska. I ostao jedina trajna kategorija u odnosu na sve ono što je u te temelje ugrađeno. Osim manifestacije, narodski rečeno, nazor svečarske, nema tu iskrenog slavlja. Teško je priznati, ali proklamirani ciljevi nisu ostvareni, život je sve teži, od parola se ne živi. Ali, važno je tom gubavom “političkom Sarajevu” pokazati da je njegovo protivljenje uzaludno, da su odluke sudova, bilo domaćih ili međunarodnih, urota protiv slobodarskog naroda, da pravo na osvojenu slobodu niko ne može oduzeti, da je jedino naša istina prava, da nam se može da sipamo so na ranu i našim i njihovim žrtvama, jer “ne može nam niko ništa”.

Član Zakona o praznicima RS-a kojim je 9. januar definiran kao praznik u neskladu je s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odlučio je to Ustavni sud Bosne i Hercegovine još 2015. godine. Površni promatrači i analitičari-amateri te promotori ovakvog entiteta tvrde da je time samo osporen vjerski dio obilježavanja praznika, jer se toga dana, prema pravoslavnom kalendaru, slavi svetac arhiđakon Stefan. Nije sporan svetac, niti pravo na slavu, nego su datum i događaji koji su se odigrali te 1992. godine, kao i odluke, diskriminatorske u odnosu na dva (od tri) konstitutivna naroda. Entitetska Narodna skupština je izmijenila Zakon o praznicima RS-a, ali još nema vjerodostojne ocjene da li je time ispoštovana odluka.

‘Haj'mo malo o činjenicama’

Manipulatorima je najgore kad ih se suoči s činjenicama. E, pa, haj'mo malo o činjenicama. Šta se događalo prije 27 godina? Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina odlučila je pozvati svoje građane na referendum i pitati žele li ostati u krnjoj Jugoslaviji, koju su već napustili Slovenija i Hrvatska. Odluka je većinom izglasana u Skupštini Bosne i Hercegovine u oktobru 1991. godine. Nezadovoljni takvim razvojem situacije, narodni poslanici Srbi, predvođeni Srpskom demokratskom strankom, napuštaju legalne institucije i formiraju odmetnutu skupštinu srpskog
naroda u Bosni i Hercegovini.

Devetog januara samoproglašena skupština donosi deklaraciju o proglašenju srpske republike Bosne i Hercegovine. Bilo je to jedno u nizu izrugivanja demokratskim načelima. U tom dokumentu piše da je cilj razgraničenje s ostala dva naroda (istina, napisano je) na miran način. Istovremeno, uz saučesništvo tadašnje Jugoslovenske (narodne) armije, izvršen je raspored vojnih i paravojnih snaga u blizini svih važnih komunikacijskih objekata u Bosni i Hercegovini.

Polovinom maja iste godine samoproglašena skupština, pored “državnog razgraničenja sa druga dva naroda”, kao strateške ciljeve određuje “eliminisanje granice na Drini između srpskih država, uspostavljanje granice na Uni i Neretvi, podjelu grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i izlaz Republike Srpske na more”. Dvanaestog augusta 1992. godine iz naziva republika srpska Bosne i Hercegovine prestaje upotreba dijela imena “Bosna i Hercegovina” i od tada se upotrebljava termin “Republika Srpska”.

Hajdučki maniri i samoproglašene republike

Zašto je ta republika samoproglašena? Hajdučkim manirom, proglasila je svoje postojanje unutar još postojeće Republike Bosne i Hercegovine. Aprila 1992. Republika Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata, a u maju postaje i punopravna članica Ujedinjenih naroda. Svi aranžmani formirani mimo legalnih institucija vlasti – “Republika Srpska” i “Hrvatska Republika Herceg-Bosna” – od tada su ilegalni, a kasnije će njihovi tvorci i čelnici završiti u Međunarodnom krivičnom tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.

Republika Srpska ustavnopravno nastaje potpisivanjem Okvirnom sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini krajem 1995. godine. Zbog činjenice da prethodno nije imala nikakvo formalno priznanje od međunarodnih institucija, nikakav suverenitet nije mogla unijeti u Bosnu i Hercegovinu. Republika Bosna i Hercegovina nastavila je svoje međunarodno postojanje kao Bosna i Hercegovina, koja se ubuduće sastoji, a nije sastavljena, od dva entiteta i sa tri konstitutivna naroda. U politici je terminologija vrlo važna. A važna su i ratna zbivanja od 1992. do 1995. godine, čiji su rezultati doveli do današnjeg izgleda entiteta u Bosni i Hercegovini.

Riskirajući da budem proglašen malicioznim, moram ukazati na jedan paradoks. Iako ga smatraju smrtnim neprijateljem, Banja Luka treba slaviti predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. On je, u ime legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine, stavio potpis na sporazum kojim je prihvaćeno ime i postojanje entiteta. Mnogi Bošnjaci mu to i danas prigovaraju. Uz činjenice o ratnim razaranjima, vrlo intenzivan međunarodni pritisak Izetbegović se između gorke pilule i zaustavljanja rata opredijelio za ovo drugo. U obraćanju nakon parafiranja sporazuma u Daytonu rekao je da u situaciji kakva je i u svijetu kakav je bio tada bolji mir nije bilo moguće postići.

U redu po papir za sretniju budućnost

Nije se samo Ustavni sud Bosne i Hercegovine nakon Daytona bavio događajima od 9. Januara 1992. godine Postupak o ocjeni ustavnosti tih akata vođen je i pred Ustavnim sudom Republike Bosne i Hercegovine krajem septembra 1992. godine. I deklaracija od 9. januara, kao i “Ustav Srpske republike Bosne i Hercegovine”, iz februara iste godine, proglašeni su neustavnim 8. oktobra 1992. godine.

Građani tako formirane republike prevareni su, jer su povedeni u rat za “ujedinjenje srpskih država”, a i danas im se servira bajka o državi i prisajedinjenju matici Srbiji. Žrtve te iluzije u crnini posjećuju groblja, žive u dužničkom ropstvu, sve je više onih što u redovima pred stranim ambasadama traže papire za sretniju budućnost, jer ne mogu živjeti od prošlosti. Istovremeno, idejni tvorci projekta i njihovi potomci žive na lovorikama borbe za odbranu Republike Srpske, sa stotinama hiljada maraka (i eura) na računima i kućama i stanovima u Beogradu, Beču i drugim metropolama. Već dugo rječnik političkih garnitura iz ovog bosanskohercegovačkog entiteta obavezno sadrži priču o odbrani Republike Srpske. Ona nije napadnuta izvana, nego iznutra. Samo treba vremena da se to shvati.

Vratimo se na početak i na mjesto odakle je sve krenulo. Kontradiktorno je ponašanje zvaničnog Beograda u ovoj priči. Deklarativno, ponavlja se podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, poziva se na gledanje u budućnost, poboljšanje odnosa Bošnjaka i Srba ocjenjuje se ključnim za stabilnost na zapadnom Balkanu. Istovremeno se status Republike Srpske vrlo često pominje u kontekstu pregovora Beograda i Prištine o statusu Kosova.

Nema reakcija na Dodikove izjave

Na izjave Milorada Dodika o odvajanju entiteta RS od Bosne i Hercegovine i priključenju matici Srbiji reakcija nema, ili su uglavnom diplomatski zamotane u tezu kako se od majke ne može tražiti da se odrekne sina razmetnoga. I samo prisustvo zvaničnika Srbije na obilježavanju praznika koji je od najviše sudske institucije u susjednoj državi ocijenjen neustavnim podrška je destrukciji i ugrožavanju stabilnosti. Ali, Srbi u RS-u bit će od Srbije izdati na isti način kako su svojevremeno izdati Srbi na Kosovu. Ili kao što ih je izdao Slobodan Milošević. Pitanje je samo šta će ovoga puta vlast u Srbiji dobiti zauzvrat.

I, na kraju, nisam iznenađen što sam u prvom redu na svečanoj akademiji u Banjoj Luci vidio predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Dragana Čovića. Ni što su Bošnjaci tako zdušno glasali za Željka Komšića na prošlim općim izborima. Kad već pominjem novog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, mislim da mu je u srijedu bilo mjesto u Banjoj Luci. Zajedno s kolegom iz državnog Predsjedništva Šefikom Džaferovićem. Ali, ne na svečanoj akademiji. Bilo im je mjesto uz povratnike Hrvate i Bošnjake, uz biskupa i muftiju, uz predstavnike nevladinih organizacija koje brinu o povratnicima i njihovim ljudskim pravima. Čak i bez kamera, bila bi to gromoglasna poruka.