Ljutito sam odbacila mobitel. Ovo je doista prevršilo svaku mjeru. Što on sebi umišlja? Dolazilo mi je da vrištim i, a večer je tek bila počela. Usamljenost je i ovaj put imala glavnu ulogu. Bilo mi je dosadno i željela sam se dopisivati s Lukom, a on je isključio mobitel. Znala sam da je kasno i da on ujutro radi, ali mi je nedostajao do boli. Sve u meni čeznulo je za njegovom ljubavlju, lijepim riječima koje mi je neprestano upućivao, i za pažnjom koja mi je značila više od ičega na svijetu. Poslala sam još jednu poruku, ali izvješće nije dolazilo. Kiptjela sam. Ovakva mi je situacija bila poznata i neprestano se ponavljala. Pred licem mi je iskrsnuo njegov lik. Nije bio klasičan ljepotan, niti princ iz mojih snova, ali je posjedovao nešto što je mene pomalo obaralo s nogu. Bio je nježan, a to sam najviše cijenila kod muškaraca. Ja sam oduvijek voljela biti u centru pažnje, i ako mi je netko ne bi pružao u onolikoj količini za koju sam smatrala da bi trebao, ja bih ga uvijek nastojala potaknuti da iz njega izvučem ono što su samo rijetki pokazivali, i to samo na početku veze. Nisam razumjela njegovo ponašanje. Sve je tako lijepo počelo i on je bio taj koji je potaknuo naše poznanstvo u vezu. Za mnoge sam bila san, ali i noćna mora, što sam tek s vremenom shvatila. Imala sam dobar posao u državnoj službi, i bila zadovoljna. S te strane sam imala izuzetnu sreću, iako sam znala da mi u dobivanju posla nije pomoglo samo znanje, već i ljepota koja je doista bila nesvakidašnja. Ne mogu biti skromna kada je to u pitanju. Imala sam prelijepo lice i tijelo za kojim su se okretali mnogi muškarci. Imala sam mnogo više od većine žena, ali u ljubavi kao da nisam imala sreće. Bezbroj veza koje sam imala vrlo brzo su završavale raskidom, i to većinom s muške strane. Nisam znala u čemu je problem, mada sam se doista trudila da ga otkrijem.

Nisam znala kud bih sa sobom tu večer, ni kako da ubijem dosadu. Izbor mi je bio doista nikakav. Mogla sam gledati televizor, ili čitati neku knjigu, ali sam sumnjala da bih se mogla koncentrirati na nju. Ovo je bio recept kojeg sam primjenjivala bezbroj puta, ali nikada s većim uspjehom.

Jesam li ja tebi nedostajala?

Otišla sam pod tuš, a zatim u krevet. Trebalo je proći mnogo vremena dok sam zaspala, i kad me je san napokon uzeo pod svoje okrilje, nije tu bilo odmora onakvog kakav je trebalo biti. Snovi su mi bili košmarni, i kada sam ujutro ustala, imala sam osjećaj da sam umornija nego što sam bila kada sam legla. Baš u trenutku kada sam ustala, i mobitel se oglasio nekoliko puta. izvješća su stizala jedan za drugim, i ja sam odmah posegnula za njim. Izbrala sam Lukin broj i nazvala ga. Kad mi se javio, glas mu je bio još uvijek snen. Bombardirala sam ga pitanjima, ali su njegovi odgovori bili šturi i kratki, kao da je jedva čekao da mi poklopi slušalicu. Kada je razgovor bio završen, osjetila sam razočarenje u tolikoj mjeri da me je skoro fizički boljela pomisao da naša veza juri u ništavilo i imala sam osjećaj da će nam se putovi uskoro razdvojiti. Ne znam kako sam odradila taj dan. U mislima sam bila neprestano negdje drugdje, a najčešće sam razmišljala o tome gdje nam se potkrala pogreška, lako je naša ljubav u početku bila i te kako velika i strastvena, kao da se njezin plamen pomalo gasio, ali bez razloga.

S Lukom sam se sastala tu večer. Kad sam ga vidjela, nisam mogla skriti osmjeh zadovoljstva. Kao da su u tom trenutku svi strahovi nestali, a meni se činilo da ja samo umišljam i nemam razloga za brigu. Poljubac koji je uslijedio bio je strastven, a prelijepi osjećaji su proželi cijelo moje biće.

– Nedostajao si mi – šapnula sam mu u uho, na što se on samo trgnuo.

Iako sam očekivala da će i on meni reći nešto tako lijepo, ostala sam uskraćena za odgovor koji sam očekivala. Nisam mogla skriti razočarenje, i zato sam se naglo odmaknula od njega. Pogledala sam ga u prelijepe plave oči, tražeći ono što mi nije riječima izrazio. Ništa nisam mogla pročitati s njegova lica. Imala sam osjećaj kao da je isklesano iz kamena, a i oči su mu bile potpuno bezizražajne.

– Luka …. Pa jesam li i ja tebi nedostajala? – nisam mogla a da mu ne postavim to pitanje.

Tražila sam dokaz njegove ljubavi, ali mi se činilo da mi je on nije voljan pružiti. Razmišljao je kao da se nalazi u neprilici i kao da ne zna što da kaže.

– Jesi, ali ova veza je nekako čudna. Nije da mi ne godi sva tvoja pažnja, ali ne mogu po cijele dane biti s tobom, ili se dopisivati. Imam osjećaj kao da mi ne daš da dišem, i pritisak koji vršiš na mene pomalo me guši. Ako ovako nastaviš, bojim se da će kraj biti neminovan – bio je iskren i otvoren, ili je barem on tako mislio.

Šokirano sam buljila u njega. Srce mi je kucalo kao ludo. Jednostavno nisam mogla vjerovati! Ja sam mu poklanjala svu svoju ljubav, a on je sve to pogrešno shvaćao. Nisam se bojala da bi me mogao prevariti, ali sam smatrala kako je sasvim normalno da se posvetimo jedno drugome i da našu vezu razvijamo u svakom pogledu. Trebamo se upoznati, a to nikako nećemo uspjeti ako se čujemo i vidimo jednom tjedno. Muškarci su zbilja čudni. Nikada ne znaju prepoznati prave vrijednosti, već sve shvaćaju onako kako njima odgovara u tom trenutku, razmišljala sam. Između nas je postojala ljubav, ali je ona sada bila na kušnji. Nisam bila sigurna da ćemo moći prebroditi ovu krizu koja je tako nenadano pokucala na vrata naše veze. Ja sam željela jedno, a on nešto sasvim drugo. Pogledi na vezu nisu nam bili isti. Ono što sam ja smatrala davanjem ljubavi, on je protumačio kao gušenje. Što sam trebala uraditi, i kako se ponašati? Jednostavno nisam shvaćala što on želi od mene. Sve mi je nekako bilo obavijeno velom tajne, i to neprozirnim velom kroz koji ja nisam mogla vidjeti ono što je on vidio. Na samu pomisao da on želi kraj, počeo me je hvatati očaj.

– Ja ne vršim nikakav pritisak na tebe. Volim te, i to ti pokazujem. Što ima čudno u tome? A što ti ne odgovara u našoj vezi? – iako sam pokušala dokučiti o čemu se radi, nisam imala uspjeha u tome. Za mene je sve bilo normalno, ali ne i za njega.

On je sve činjenice preokretao, i kao i uvijek, ja sam bila ta koja je bila kriva kad nešto nije štimalo u vezi. Mrzila sam taj osjećaj manje vrijednosti, jer sam cijelu sebe ulagala u vezu, a zauzvrat sam dobivala vrijeđanje koje nije imalo smisla. Jedino što sam željela bilo je da volim i budem voljena. Tražila sam tako malo, ali oni nisu bili u stanju ni to malo pružiti.

– Samo da malo prestaneš s tim pozivima i porukama, Filipa, i sve će biti u redu – opet je rekao ono što ja nisam željela čuti, ali sam u tom trenutku čvrsto obećala da ga više nikada neću zovnuti.

Nemoj mi slati toliko SMS-ova!

Bila je to teška odluka, premda sam znala da ću je prekršiti, jer sam to već bezbroj puta učinila. Možda sam na taj način tjerala usamljenost od sebe, a možda je to moje opsesivno pisanje poruka i zvanje imalo korijenje još u djetinjstvu …

Rođena sam u mnogobrojnoj obitelji prije dvadeset i pet godina, i roditelji nikada nisu imali vremena za mene. Ja sam uvijek bila ta koja je ispaštala za sve, koja se snalazila kako je znala i umjela, i s ljubomorom sam promatrala kako moja braća otimaju ono što je trebalo pripadati i meni. S gorčinom sam se sjećala djetinjstva. Ne mogu reći da me moji roditelji nisu voljeli, ali mi nikada nisu pokazivali ljubav onako kako su trebali. Jednostavno nisu imali vremena za to. Borba za egzistenciju bila im je važnija od djece, i mislili su da će nam materijalna dobra nadoknaditi ono što su oni bili dužni dati. Odrastala sam bez ljubavi i sve do sada sam bila u vječitoj potrazi za njom. Željela sam biti voljena, a očito sam mnogo tražila. Još me nitko nije volio onako kako je trebao. Svi su u vezu unosili nekakav interes, ali ne i srce. Ljubav je bila tako lijep i besplatan poklon, ali ga nitko nije znao udijeliti. Čuvali su je negdje duboko u sebi, a ona je bila dana da je poklanjamo.

– Zašto ti smetaju moje poruke? – ipak sam željela čuti razlog zbog kojeg je dizao toliku uzbunu, i zbog kojeg je bio u stanju žrtvovati čak i našu vezu.

– Ne smetaju mi one, već njihov broj. Nekoliko poruka bi bilo u redu, ali desetine …? – lice mu je pokazivalo neke osjećaje koji su meni bili sasvim strani.

– Najbolje bi bilo da se neko vrijeme ne viđamo. Čini mi se da smo se izgubili u ovoj vezi, i da ona ide onim smjerom kojim ne bi smjela. Trebamo se odmoriti jedno od drugoga i razmisliti ima li smisla da nastavimo dalje – njegov me je prijedlog ostavio bez riječi, i ja sam nekoliko trenutaka samo tupo gledala u njega. Nisam bila sposobna progovoriti niti jedne riječi. Šok nakon njegovih riječi kao da mi je oduzeo moć govora. Ja sam mislila da sam u stabilnoj vezi, a on je predlagao raskid, ali uljepšano na njegov način. Ja nisam bila glupa u tolikoj mjeri da ne shvatim o čemu se radi. Dobro sam znala što znači privremeno odvajanje. Prvotna fasciniranost kao da je nestala, i on se pokazao u nimalo lijepom svjetlu.

– Zašto? – tražila sam odgovor, iako mi ga je on već rekao.

Kako ću sve ovo preživjeti? Ja sam bila toliko osjetljiva da me je sve ovo pogađalo i otvaralo rane koje još nisu ni zacijelile od prethodnih veza. Baš u trenutku kada se ponadam da je sve u redu, sve bude sasvim obrnuto, snuždila sam se.

– Nauči se kontrolirati – kratko je rekao, pokazujući na mobitel.

– To je jedina primjedba koju imam, ali je prevelika da bih je zanemario. U početku je sve bilo tako lijepo i idilično, ali je nastavak sve gori i gori. Ako ne želiš da se zamrzimo, ovo je jedini način. Treba nam rastojanja, da iz druge perspektive sagledamo sve ovo – hladnokrvno je nastavljao svoju priču.

– U pitanju je neka druga žena – rekla sam jedino moguće obrazloženje koje mi je padalo na pamet u tome trenutku.

– Nije. Zašto uvijek pomislite na tu mogućnost? – bio je na rubu živaca. – Ovo nema smisla. Javit ću ti se za nekoliko dana – zaključio je i otišao bez riječi.

Kao oduzeta gledala sam za njim. Pokušala sam posložiti sve događaje u mozaik koji bi imao smisla, ali mi je nedostajalo previše dijelova. Nisam bila zadovoljna njegovim objašnjenjem za prekid. Bilo je prozirno i šturo u tolikoj mjeri da me je samo iritiralo. Poželio je kraj i tako je jednostavno prekinuo ono što je meni značilo mnogo više nego njemu. Nakon svega, stjecala sam dojam da se ponio kao kukavica, kao i svi muškarci s kojima sam bila u vezi. Trebala sam savjet i nazvala sam svoju prijateljicu Boženu. Zajedno smo bile od djetinjstva, pa ako mi je itko znao dati savjet, bila je to ona. Pred njoj nisam imala tajni, iako mi ona nije mogla pružiti ono što mi je nedostajalo. Kad mi se javila, predložila sam joj da se nađemo na piću, na što je ona pristala s oduševljenjem. Za razliku od mene, ona je bila u sretnom braku, i ja sam na neki način bila ljubomorna na tu vezu koja je bila savršena. No, nije to bila ljubomora sa zlom namjerom. Jednostavno sam željela imati ono što i ona ima, ali meni nikako nije uspijevalo. Zar je moguće da su svi dobri muškarci bili već zauzeti, ili ja imam toliku nesreću da se samo vežem za one koji nemaju kvalitete koje ja očekujem od jednog muškarca? – pitala sam se po tisućiti put u životu.

Samo sam željela biti voljena

Kad je Božena napokon došla, činilo mi se da sam je satima čekala.

– Opet nešto nije u redu? – bila je to više činjenica nego pitanje.

– Prekinula sam vezu s Lukom – glas mi je bio pun tuge, a i razočarenje je uzimalo svoj danak koji nije bio nimalo zanemariv.

Zar ti nisam odmah rekla da on nije za tebe? Niste bili par ni u kojem pogledu. Bio je mnogo gori od tebe u svakom smislu, i baš dobro da si napokon to uvidjela – rezonirala je.

Gledala sam je s iskrenim zaprepaštenjem. Ona je krivo protumačila moje riječi. Mislila je da sam ja prekinula vezu i gotovo me je bilo sram još jednom priznati da sam opet ja bila ta koja je ostavljena, a ne koja je ostavila. Već sam i samoj sebi išla na živce. Moja najduža veza trajala je samo nekoliko mjeseci i nikako nisam uspijevala sviti barem nekakvo ljubavno gnijezdo u kojem bih donekle bila zadovoljna. Sve mi je bilo nadohvat ruke, ali mi je to i izmicalo. Nisam imala sreće, jer kako drugačije da protumačim sve ovo što mi se događalo? Pomalo sam ostajala bez prijateljica. Sve su bile u vezama i nisam imala s kim izlaziti. Ako nemaš momka, nigdje nisi ni poželjna, a biti svijeća nekomu … To bi bio pravi apsurd. Činilo mi se da nigdje ne pripadam i da nigdje nisam poželjna. U meni je bilo more ljubavi, a nikomu je nisam imala dati. Kad god bih nekomu pokušala pokloniti srce, oni bi mi ga ranili, a to je ostavljalo traga na meni, na mojoj psihi, ali i na mojem životu.

– On je prekinuo, a ne ja – napokon sam rekla.

Iznenađeno me je pogledala, kao da nije mogla vjerovati u to.

– Gdje li samo pronalaziš takve muškarce? Uostalom, što oni hoće? – ni njoj nije bilo jasno što se događa, ali sam joj s lica mogla pročitati kako sumnja u mene i moju krivnju za raskid.

Nisam je mogla kriviti zbog toga. Uostalom, i ja bih možda tako postupila da sam na njezinom mjestu. Svi su muškarci ostavljali mene, i logično razmišljajući, onda je problem bio u meni, a ne u njima. Ja sam bila ta koja je iza svakog muškarca kupila komadiće srca, koja je iz veze u vezu bila ranjavana, a nikako se nisam uspijevala zaštiti od njihovog ostavljanja. Iz moje perspektive, ja nisam bila nimalo kriva, ali sam trebala savjet nekoga tko neće biti pristran, i tko će trezveno pronaći mjestu gdje se skrivao problem. Samo sam željela biti voljena, samo to …

– Nemam pojma. Sve je bilo tako lijepo … – slegnula sam ramenima.

Onda sam joj ispričala sve po redu. S čuđenjem me je promatrala.

Nije ni čudo što te ostavljaju. Nitko ne voli da ga se kontrolira u svakom trenutku. Takav pritisak nitko neće izdržati. Takvim ponašanjem samo tjeraš muškarce od sebe. Oni ne vole kada im se ne vjeruje, a i o sebi žele misliti da su pravi muškarci. Nitko ne želi da ljubav zamijeni opsesija. Oni vole biti u vezi, a osjećati se kao da su slobodni. Vole izazov, a kod tebe ga nema. Pusti ih da oni osvajaju, da učine prvi korak i da dominiraju u vezi – njezine su mi riječi na neki način zvučaie logično, ali sam ih ipak slušala s rezervom i nevjericom. Još jednom sam se pokazala kao prava neznalica kada su muškarci bili u pitanju. Ja sam jednostavno bila drugačije od nje, a ista pravila nisu važila za sve. Ja sam ljubav ispoljavala na način koji njoj nije bio prihvatljiv, a ako se budem drugačije ponašala, to neće biti ništa drugo osim glume koju sam ja mrzila iz dna duše.

Ni nakon razgovora s njom nisam bila nimalo pametnija. Sve se svodilo na to da ja vršim pritisak, a rezultat tog pritiska uvijek je bio prekid. Nije mi pomagalo ni to što sam bila izuzetno lijepa, što sam pametna, i što su svi oni bili ružniji od mene. Meni ljepota i nije bila toliko bitna. Ja sam gledala u dušu, a ne u lice. I to je bilo pogrešno. Više nisam znala što da radim, niti što da mislim.

Ne pričaj mi bajke, molim te!

Kad sam se napokon našla u tišini svoje sobe, uzela sam mobitel i počela Luki slati poruke. Željela sam znati zašto me mrzi, zašto želi prekid, zašto ovo, zašto ono … I tako u beskraj. Odgovorio mi je na nekoliko poruka i potom je prestao odgovarati, a ja sam ga naprosto bombardirala SMS-ovima. Ni sama nisam znala zašto se tako ponašam. Samu sebe nisam prepoznavala. Strah da neću biti voljena kao da je dominirao svim mojim postupcima i ja sam se ponašala kao prava luđakinja. Doista sam trebala razmisliti o svom ponašanju. Morala sam se promijeniti, a to nisam mogla preko noći.

I u idućih nekoliko dana slala sam Luki poruke i zvala sam ga, pa je on napokon dogovorio sastanak. Srce mi je poskočilo od nade. Bila sam spremna povjerovati da ćemo početi iznova, i da je to jedini razlog zašto izlazimo. Tražio je malo vremena da razmili, i dobio ga je. Očito mu je odgovaralo da budemo u vezi. Činilo mi se da nikada nisam bila sretnija nego tu večer. Kad sam ga vidjela, poželjela sam mu poletjeti u zagrljaj. Njegovo lice me je spriječilo da to učinim. Bilo je tmurno, možda čak i ljutito.

– Kako si? – prva sam prekinula šutnju koja je uslijedila netom nakon kurtoaznog i hladnog pozdrava.

– Bit ću dobro ako me ostaviš na miru. Ti nisi normalna. Iza lica anđela krije se prava luđakinja koja ne da mira ni po danu, ni po noći. Idi se liječi, jer ovako samo uništavaš svoj život, ali i onog koga namamiš u svoju zamku. Nitko nije bolestan u tolikoj mjeri da bi mogao pratiti tvoj tempo. To je nemoguće – bio je ljutit, a to nije ni pokušavao skriti. Još jednom sam bila šokirana.

– Promijenit ću broj, jer je to jedini način da te se riješim. Ne želim nikada više ni čuti za tebe – rekao je Luka gledajući me s mržnjom za koju sam smatrala da nije imao nikakva razloga.

Osjećala sam se jadno dok sam tako stajala pred njim. Uputio mi je teške optužbe, i ja sam tek tog trenutka počela shvaćati da on ipak ima pravo na neki način. Ja sam svoje strahove liječila na njemu, a to nije bilo pokazivanje ljubavi, već opsesija koje se nisam uspijevala riješiti. Na silu sam željela da me netko voli. Neprestano sam pokušavala oteti nečiju ljubav, i bila sam nezasitna u tome. Čim bih dobila mrvicu, tražila bih još i još. U svemu treba biti umjeren, a ja sam išla u samu krajnost. Mislila sam da činim sve da zadobijem nečiju ljubav, a ja sam radila suprotno od onog što sam trebala. Gotovo sam prisiljavala sve muškarce da me vole i da rade onako kako ja želim. Nijednom mi nije uspjelo u tome, i nikada ni neće ako ovako nastavim, slutjela sam.

– Promijenit ću se – ponižavala sam se pred njim.

– Ne pričaj mi bajke – odgovorio mi je ljutito, i ovo je za njega značilo definitivan kraj.

Navikavanje na samoću

Kad je otišao, doista sam se osjećala jadno. Danima nisam mogla normalno funkcionirati. Luka je ipak imao pravo. Sasuo mi je istinu u lice, a to nitko ne voli. Da sam se prije mogla pogledati u ovakvom svjetlu u kakvom se sada vidim, možda bi sve bilo drugačije. A ovako? U silnom nastojanju da me netko voli, samo sam tonula u pakao opsesije. Hitno sam trebala poduzeti nešto. Sada sam trebala biti zadovoljna rezultatom. Više nisam imala kome slati poruke, jer je Luka održao obećanje i promijenio broj. Kako sam sada mogla bez njih? Pakao osamljenosti zjapio je tik do mene, a ja sam se pokušavala boriti sama sa sobom, i nekako mi se činilo da ipak uspijevam napraviti malene pomake. Još jednom sam prolazila pakao, ali sam se i počela navikavati na život kakav sam vodila. Sve češće sam mobitel ostavljala kod kuće, pokušavajući na taj način kontrolirati sebe. Iako mi je u početku silno nedostajao razgovor s nekim, bilo kakva komunikacija, tvrdoglavo sam ostajala pri svome. Shvaćala sam da se trebam promijeniti i da o tome sve ovisi. Nakon nekoliko mjeseci mi se činilo da sam potpuno uspjela u tome. Nekako u to vrijeme počeo me opsjedati jedan od mojih novih kolega. Nije mi se svidio na prvi pogled, i s takvima nikada ne bih ostvarila kontakt koji bi bio nešto više od poslovnog. Imala sam osjećaj kako za mene misli da sam osoba koja samo ide iz kreveta u krevet, i svi moji napori da ga udaljim od sebe nisu urodili plodom. Kao da se sudbina poigravala sa mnom, vodeći me k potpunom ozdravljenju. On je mene opsjedao porukama i pozivima, i tek sam tada shvatila što sam ja radila u svojim bivšim vezama. Na neki način sam mu bila zahvalna na takvom ponašanju. On mi je otvorio oči, i moje je sljepilo nestalo u potpunosti.

Idućih nekoliko mjeseci sam provela sama. Navikla sam se na takav život, lako sam žudjela za ljubavlju, nije mi bilo ni na kraj pameti da učinim sve da bih do nje došla. Život ima svoja pravila, i ja sam ih samo trebala slijediti. Malo strpljenja s kojim sam se naoružala dovelo je do moje potpune preobrazbe. Kao da sam se u samoći iskalila i shvatila gdje griješim. Bila sam kvalitetna osoba i imala sam što pružiti muškarcu koji će to prepoznati. Trebala sam samo čekati nekoga takvog, nekog tko će zaviriti malo ispod oklopa ravnodušnosti s kojom sam se naoružala.

Nekako u to vrijeme upoznala sam Renata. Bila sam oprezna u svakom pogledu, jer nisam željela da se moja višemjesečna borba sa samom sobom pretvori u fijasko. Činilo mi se da je i on oprezan, jer je netom prije prekinuo višegodišnju vezu. Na neki način su se spojile dvije ranjene duše, i što smo se više družili, uviđali smo da mnogo toga imamo zajedničkog. Bila sam otvorena prema njemu. Rekla sam mu sve o svojoj ovisnosti i on me je potpuno razumio. Umjesto optužbe, na njegovom se licu ukazao osmijeh.

– Nije to ništa strašno što se ne bi dalo popraviti. Ako ikada počneš gubiti kontrolu nad svojim postupcima, ja ću te upozoriti – njegovo mi je razumijevanje značilo mnogo više nego što sam i samoj sebi bila spremna priznati.

Nisam se htjela previše zanositi, jer sam znala kako se na taj način može olako izgubiti u nečemu što nema nikakvog dodira sa stvarnošću. Do Renata mi je bilo stalo na neki poseban način. On mi nije služio da bih umanjila svoju osamljenost na način kako sam to u prošlosti radila, već sam doista prema njemu gajila nekakve posebne osjećaje koji nisu imali nikakve veze s opsesijom koja me je prije opsjedala. Nije da nisam imala iskušenja da se i s njim dopisujem, da mu se što više približim, ali to ipak nisam učinila. Znala sam da mi je previše stalo da bih riskirala na bilo koji način. Moj mobitel za mene nije postojao, i Renato je bio taj koji je sve pokretao.

Oboje smo opsesivni

Činilo mi se kako ipak ispravno postupam. Odavno sam trebala sazreti i ponašati se u skladu sa svojim godinama, a ja sam to učinila sa zakašnjenjem. Traume iz djetinjstva ostavile su traga na meni, a ja sam to u svojoj samoći samo još više preuveličavala. Nisam ni znala što je ljubav. Renato mi je to pokazao. S njim sam shvatila kako sam se cijelo proteklo vrijeme samo zavaravala, i da ni u jednog svojeg bivšeg momka nisam bila zaljubljena. Oboje smo tražili sebe na neki način, oboje smo nosili teret prošlosti i patnje, ali smo se i našli na istom putu koji je vodio onamo gdje bi trebalo biti bolje. Naša veza nije bila toliko strastvena koliko je bilo za očekivati. Oboje smo bili oprezni. Naša tiha ljubav kao da je rasla nevjerojatnom brzinom. On ipak nije žurio. Morao je i sebi dati vremena da se oporavi od prekida koji je bio iza njega, ali se te rane najbolje liječe s ljubavlju. Što smo se više družili, postajali smo sve vezaniji. Kako je vrijeme odmicalo, sve češće smo spominjali brak. Pomisao da život provedem uz njega činila mi se poput bajke. Još nikada nisam naišla na nekoga poput njega. On nije bio taj koji je uzimao, a ništa nije pružao. Činilo mi se da je u tome prednjačio nadamnom. Davao je nesebično cijelog sebe, ali i svoje srce. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se i meni posrećilo u tolikoj mjeri! Našu ljubav sam čuvala poput najdragocjenijeg bisera i doista sam pazila da ne poremetim taj sklad na bilo koji način. Renato mi je pružao nesebičnu podršku u svakom pogledu i bio mi je kvalitetan oslonac kakvog nikada u životu do njega nisam imala.

– Filipa, što misliš o ideji da se preseliš kod mene? – predložio mi je prilikom jednog izlaska.

Sumnjičavo sam ga odmjerila. Nisam mogla skriti razočarenje. Ovo nisam očekivala. Ako sam u tu vezu unijela mnogo više nego u ostale, bilo je logično da sam se nadala da ću više i dobiti. Samu sebe sam uhvatila kako opet razmišljam na način kako sam to činila prije nekoliko mjeseci. Za mene je njegov prijedlog bio gotovo uvredljiv. On mi je predlagao da mu budem ljubavnica, a ja sam se nadala da će ova veza biti okrunjena brakom. Opet sam krivo procijenila. Gotovo da me je savjest počela peći. Činilo mi se kao da sam ja pretplaćena na nesreću kada je ljubav bila u pitanju. U ovoj sam se situaciji osjećala kao da sam pokusni kunić. Spustila sam se na zemlju i to nevjerojatnom brzinom.

– Ne pada mi na pamet – bila sam doista ljutita.

Renato je prasnuo u smijeh koji je zvonko odjekivao.

– A što misliš o ideji da se vjenčamo? – preoblikovao je svoje pitanje koje je značilo nešto sasvim drugo od prvog prijedloga.

– Ne bojiš se moje opsesije? – i ja sam se pokušala našaliti na račun svojeg nekontroliranog ponašanja.

– Ne, ali se bojim svoje opsesije koju si ti probudila u meni. Opsesivan sam u tolikoj mjeri da sam spreman uz tebe provesti cijeli život, ali ti nikako da pristaneš – kao da me je želio podsjetiti da još nisam odgovorila na pitanje koje mi je postavio.

– Čini mi se da smo oboje opsesivni – prasnula sam u smijeh koji je odisao srećom i koji je trebao reći mnogo više nego riječi koje su doista bile suvišne u ovom trenutku, a koje bi samo razbile čaroliju koja je davala poseban čar ovom trenutku.

– Naravno da ću se udati za tebe – rekla sam nakon poduže pauze.

Doista sam bila sretna kao nikada u životu. Napokon je ljubav pokucala na vrata mojeg života, ali sam prije ove sreće morala proći pakao sazrijevanja i bijega od osamljenosti koje sam se bojala više od ičega. Moja kriva predodžba ljubavi iskrivila je sve ono čega sam se taknula, ali se sudbina pobrinula da i to ispravi. Poslala mi je Renata. On je na mene djelovao kao melem na ranu i uz njega su mi sve rane zacijelile. Ožiljaka gotovo da nije ni bilo, ali su mi ostala poučna sjećanja koja mi trebaju biti putokaz kako se ne trebam ponašati. Ljubav se sastoji od cijele palete osjećaja, pa tu nema nikakvog mjesta bilo kakvoj sumnji u osobu koja se voli. Možda sam sada i sretna što sam se onako ponašala? To je na neki način bio put koji me je odveo do ljubavi mojeg života. U tu sam vezu ušla potpuno zrela i ni u jednom se trenutku nisam kockala s njom. U Renata imam potpuno povjerenje i nema razloga da sumnjam u njegovu ljubav. On ju pokazuje na način kakvog sam oduvijek željela, i vjerujem da će tako biti i u budućnosti.

Izvor: osamabinmladen / istiniteprice.com