Razgovaramo o prošlosti grada, o tome kako su evropske države napustile bosanski narod, o udjelu islamofobije u tom napuštanju

Svjetlost gasne nakon što udari o krovove od crvenog crijepa. Radnje se zatvaraju, uličice se prazne. Praćen svježinom, poziv na molitvu stiže nam s druge obale. U ljetnoj smo bašti tradicionalnog restorana. Jelovnik nudi razne vrste mesa. Ismar nam naručuje ćevape. Bojim se da će mi pod tim imenom donijeti zamjenu za turski kebab koji sam uvijek odbijao da probam, zato što je on samo industrijski, teško svarljivi, sumnjivi nadomjestak za libansku šaurmu, pa sam se svečano zarekao da to nikada neću jesti. Jelo je suhlje, jednostavnije od kebaba: rolnice od teletine u prilično debelom pita-hljebu, uz nasjeckani crveni luk.

Razgovaramo o prošlosti grada, o tome kako su evropske države napustile bosanski narod, o udjelu islamofobije u tom napuštanju – znate vi to, onaj magloviti koncept koji ubija slobodu, koji su ni iz čega stvorili moćni ljevičari kolaboracionisti kako bi zabranili i najmanju kritiku islama na Zapadu.

Razgovor klizi na odnos prognanika u Njemačkoj i u Francuskoj. Nerado izričem pohvalu Merkelinoj pozitivnoj odluci, koja je, mada donesena iz prljavih poriva i interesa, 2015. otvorila granice sirijskim izbjeglicama u vrijeme kada im je Hollandeova i Vallsova vlada zalupila vrata pred nosom. Izbor da se pruži gostoprimstvo (poštivanje obaveze ukazivanja gostoprimstva onima koji bježe od rata) čini mi se tim hrabrijim (normalnim) jer ga je A. Merkel skupo platila na prošlojesenjim izborima.

– Alternative Für Deutschland i njihove ideje nisu čekali Sirijce da bi popravili svoje izglede u njemačkom izbornom tijelu, kaže Pascal s razlogom.

Sugerisati da je Alternativa za Njemačku (AfD) dobila mnogo mjesta u parlamentu zbog Merkeline politike prihvatanja izbjeglica znači da se slažemo s njihovom glavnom argumentacijom i da opet svaljujemo grešku na izbjeglice.

Zatim nam priča o tekstu koji je nedavno napisao za časopis Merkur u kojem je pokazao ideološko srodstvo koje, u temi imigracije, ujedinjuje pakleni AfD i veoma cijenjeni CDU (Kršćansko-demokratska unija). U tom tekstu on izvlači iz zaborava izjavu koju je početkom 80-ih godina, prilikom jedne zvanične posjete, Helmut Kohl u povjerenju izgovorio Margaret Thatcher: „U naredne četiri godine smanjićemo tursku populaciju u Njemačkoj. Zemlja nema nikakvih problema s Portugalcima, Italijanima niti čak s jugoistočnim Azijatima jer su se te zajednice dobro uklopile, ali s Turčinom je druga stvar, on dolazi iz veoma različite kulture”.

Vrlo brzo smo se složili da istovremeni trijumf ekonomskog liberalizma i nacionalističkih mitologija treba staviti na račun evropske socijaldemokratije i štetnih centrističkih koalicija. Naručujem još jednu porciju ćevapa.

U Bečkoj kafani hotela Evrope, u pomalo starinskom veličanstvenom dekoru, W. G. Sebald prirodno ulazi u razgovor. Ismar mu je posvetio svoju magistarsku tezu; Pascal izražava žaljenje što ga je pročitao tek sada kada je napisao svoju prvu knjigu, koja, da i to spomenemo, nosi odličan naslov: Über Deutschland, Über Alles. Čude se što je Sebald malo čitan u Njemačkoj, dok u inostranstvu, naročito u Francuskoj i u Sjedinjenim Američkim Državama, ima kolosalan prijem koji dijelom duguje Susan Sontag i njenim člancima punim hvalospjeva – a njeno ime u Sarajevu ostaje povezano s Beckettovim Godoom koji je postavila u jednom ovdašnjem pozorištu za vrijeme opsade, s domaćim glumcima i tehničarima.

Njih dvojica vole tu veliku prozu koja, prilagodljivošću koja se rijetko sreće, tka učene i tankoćutne veze između predmeta, tema, znanja i likova u vremenu izmijenjenom u prostoru (sažimam i prenosim kako umijem). Ne mogu s razlogom osporiti nijednu od tih odlika zbog kojih sam ga nekada toliko volio, ali on previše insistira na jednoobraznoj, kao iznuđenoj melanholiji svog jezika i pogleda koji spušta na sve materije u svijetu. Koliko smo bili složni u veselom napadanju evropskog centrizma, toliko je W. G. Sebald te večeri doveo do prvog razloga francusko-njemačkog mimoilaženja.

Ismar nas vodi do Latinske ćuprije u blizini koje je ubijen čuveni prestolonasljednik. Rijeka Miljacka protiče ispod naših nogu bez huke. Malo dalje, dominirajući lijevom obalom, jedna za drugom stoje turska klinika za vještačku oplodnju i velika bijela sarajevska sinagoga.

Dok hodamo prema Umjetničkoj školi, ponovo mislim na situaciju, kratki razgovor danas poslijepodne s Ismarom. Bili smo u Ulici Ferhadija, ispred Katedrale Srca Isusova. Crno-bijeli natpis najavljuje izložbu fotografija o masakru u Srebrenici u Galeriji 11.07.95. Kažem da bih volio sutradan posjetiti taj muzej. Ismar mi odgovara da on neće ići.

Njegovo glatko odbijanje, tako opravdano i razumljivo, otkriva mi iznenada taj dio duboko zapretene nepristojnosti, željne historijskih tragedija, koju mora da sam teglio sa sobom – koju možda svaki turist tegli – od svog dolaska u Bosnu. Tim više sam iznenađen svojom spontanom krvožednošću koja mi izaziva nelagodu, jer mi se često dešava da je osuđujem kod onih koji hrle u logor Šatila na jugu Bejruta.