Jednom davno biti roditeljem značilo je pustiti djecu da se igraju skrivača sa susjedima dok vi perete suđe u kuhinji. Danas ako to napravite, pripremite se za moguće policijske istrage i posjete socijalne službe.

Jedno je sigurno, a to je da je društvo prepuno prvoklasnih smetala koji vole gurati nos u obiteljske poslove, i koji su spremni upirati prstom na svaku sitnicu. Kako prolaze godine, čini se kao da smo svi postali stručnjaci u odgajanju tuđe djece.

Megan Orr Burnside iskusila je to na vlastitoj koži. Ona je draga mama koja je naučila da svijetu treba više suosjećanja, a ne osuđivanja.

Dok je gledala ono za što je mislila da je fizičko zlostavljanje na ulici, instinktivno je zvala policiju kako bi prijavila nasilnu majku.

Ubrzo je saznala da prijavljena majka muku muči s autističnim sinom već duže vrijeme, i da je i sama zvala policiju nekoliko puta tražeći pomoć s njegovim nasilništvom.

Ta navodno „nasilna“ mama zapravo je bila majka puna ljubavi koja se trudila iz petnih žila. Umjesto pomoći, prijavili su ju policiji.

Meghan je ubrzo požalila zbog svoje pogreške.

„Ogromna svijest o njezinoj pogrešci“ mučila ju je godinama. Ali nije mogla ni pomisliti da će joj se ova životna lekcija vratiti kada se i sama bude mučila kao majka, u svojim najtežim vremenima.

Meghan ima važnu poruku koju želi da svaki roditelj čuje.

Pročitajte njezinu poruku koju je objavila na Facebooku, i koja ima 20 000 podjela.

„Imam nešto što me osobno muči.

Prije nekoliko godina sa suprugom sam bila na jednom događaju u Tennesseeju. Bili smo na benzinskoj crpki kada sam vidjela majku sa 10-godišnjim sinom, mučila se izvaditi ga iz auta. On je vrištao a ona je bila strašno ljuta i frustrirana. Gledali smo ju kako ga vadi iz auta i bilo je fizičkog natezanja. Činilo se kao i da ga udara, pa smo pozvali policiju. Oni su došli, a mi smo otišli. Dobili smo kasnije poziv u kojem su nam rekli da je dječak autističan i da se majka zaista muči s njim, i da je prije čak i zvala policiju kako bi dobila pomoć s njim jer je dječak jako nasilan. Rekli su kako su joj pomagali i kako ona daje sve od sebe.

Prije nekoliko tjedana bila sam u trgovini i žena s dvoje djece bila je u redu za blagajnu. Jedan je mališan bio nestašan i tražio je mamu da mu kupi stvari. Ona je bila ljuta i eksplozivna prema njima i to je cijela trgovina primijetila. Ljudi su stajali i gledali kako se ovi natežu u redu. Sjetila sam se iskustva iz Tennesseeja i otišla sam do dječaka. Stavila sam svoju ruku na njegovo stopalo, i on se smirio. Majka je bila izmorena i ispričala se. Rekla mi je kako radi noćne smjene i da po danu ne može ni razmišljati. Znam da ima toga još dosta, ali tada sam joj rekla da znam kako je biti izmorenim. Rekla sam joj da je dobra mama. Rekla sam joj da će sve biti u redu. Ona je plakala. Ona je PLAKALA dok su drugi gledali kako se ona nosi sa svojim teretom. Godinama ranije vjerojatno bih imala mobitel u ruci i gledala hoće li napraviti išta što treba prijaviti policiji.

Znam da ima slučajeva u kojima organi vlasti trebaju intervenirati, ali osjećam se kao da smo postali kultura koja traži pogreške, umjesto prilike za pomoći. Postali smo razdvojeni, osuđujemo druge, umjesto da suosjećamo, volimo i služimo. Da više pomažemo, bilo bi manje potrebe za policijom.

Ovo mi je danas sinulo jer je mojoj dragoj prijateljici netko pozvao socijalnu službu. Mnogo sam vremena provela kod nje u kući i ona je majka kakvom ja želim biti. Gledala sam s kolikom ljubavlju i strpljenjem brine o svojoj djeci u svakodnevnim obvezama, kako ih sluša i kako im priča priče. Stvarno težim biti kao ona. Kada su pozvane vlasti netko je sigurno mislio da „pomaže“, ona je ležala u krevetu s infekcijom dišnih puteva. Nisam znala da je ta osoba shvatila da postoji problem. Možda su njezina djeca trčala okolo bez roditeljskog nadzora? Možda ih roditelj nije hranio pa su sama tražila hranu? Tužna sam što osoba koja je to prijavila nije pitala kako im može POMOĆI.

Vrijeme je da prestanemo suditi druge i da si počnemo pomagati, ili ćemo ostati u stalnoj izolaciji, depresiji, ovisnostima, nasilju i samoubojstvima. Kada ljudi imaju prevelik teret potrebna im je pomoć, a ne osuda. Znam da sam i ja kriva za upravu tu stvar i sada jasno vidim kako sam vjerojatno pogoršala problem, umjesto da sam uskočila i pomogla drugima.

Zahvalna sam na podsjetnike (makar oni bili bolni) da nismo razdvojeni. Mi nismo toliko različiti. Prave promjene dolaze iz naše ljubavi i pomaganja, a ne osude.“

Meghanina lekcija o poniznosti bolna je uspomena, ali zahvalna je za blagoslov nove perspektive o roditeljstvu koju je dobila.

Kada drugi puta budemo osudili nekog roditelja za kojeg se čini da radi nešto loše, pomolimo se prvo za njih i ponudimo im pomoć. Jer možda, možda je ta „loša mama“ jednostavno žena koja se muči sa svojim djetetom i koja, baš kao i vi, nastoji podići svoje dijete u ovom iskrivljenom svijetu.

Izvor: novizivot.net