Priču sa portala narod.ba prenosimo vam u cjelosti:

Ovome što ću sad napisati svjedočim često. Nažalost. Živim i radim u dijaspori zadnjih nekoliko godina. Imala sam tu sreću da mi posao dozvoljava da vrlo često putujem u Bosnu i Hercegovinu.

Kako ne vozim, putujem autobusom. Očekivala sam da ću najviše vidjeti osobe koje dolaze raditi na crno po tri mjeseca. To je donekle bilo tačno.

Uvijek ima nekoliko osoba u busu koje rade na crno, malo ko zapravo stalno živi u dijaspori. Međutim, ono što me iznenadilo je to da su u busu uglavnom žene. Muškaraca skoro i da nema.

Najviše me zabole njihove priče… Znaju se te žene, pa pričaju svoju sudbinu, a ja, kao i svi ostali, mogu čuti sve što se u busu priča.

Priča je bezbroj, ali sve se uglavnom svode na jedno: Žena radi, a muž je u Bosni nezaposlen.

Jedna drugoj pričaju kako jedva čekaju da vide svoju djecu, kako ne znaju u čemu im materinstvo prođe. Njima žao djece. Meni žao i njih i djece.

Onda krenu vaditi svoje nesesere s lijekovima. Nema za šta ih sve ne piju, a najviše zbog problema s kostima i zglobovima.

Pa kad krenu pričati kako se brinu o djedovima i babama po inostranstvu… koliko ih ti ljudi iskorištavaju…i još im zahvalne moraju bit.

Jedna drugoj govore kako im muževi ne mogu naći posao, kako je situacija teška… Pa se upitam: «Vjeruje li ijedna u to što govori?» Ti ženo, ti kraljico koja si svoju djecu tom delbederu ostavila radiš po dvije smjene dnevno i njemu šalješ pare! On nema posla, a ti imaš! E, moj Bože, dokle smo došli…

Poneke sebi priznaju, kažu i same da svaki mjesec šalju pare, a kad dođu, ništa se u kući promijenilo nije. Sve potrošeno, muž ne zna na šta. Kaže da život košta. A ona nabavi sebi još posla jer hoće da pošalje dijete na ekskurziju, da ima nove patike, knjige za školu, da mu plati fakultet da ne bi ribao WCe kao mati.

Tačno mu se život zgadi na pojedine muškarce! Nesposobne spodobe koji su sebi dozvolili da ih žene od 50 kg izdržavaju. A ko su oni…Face… Ma nemojte da vam ja kažem šta ste vi!

I na kraju 15satnog putovanja, izlaze one iz busa… Isfenirane, lijepo obučene, našminkane… i narod kaže: Lako je njima, one imaju posao. Uvijek dotjerane, nije im ništa.

Ništa nije njihovim nehljebovićima od muževa. A njima je svašta nešto!

“U Krajini su svi brat”- Prelijepa priča o Ramazanu u jednoj krajiškoj kući

“Šta ćeš ti za sehur?” pitala bi mama dok smo se lagahnim korakom vraćale s teravije.

“Mama brate (u Krajini su svi brat), samo ću kahvu,” rekla bih joj. Ništa mi nije ni padalo na pamet dok postim osim kahve.

Ipak je za vrijeme sehura kuća mirišala posebnim mirisom.
“Hajde ustaj, još malo treba zapostiti, ako ne budeš jela prevrn’ćeš se od gladi, pa šta’š onda,” govorila je mati dok me budila na sehur.

U šporetu je pucketala vatra, na stolu već supa i kvrguša, kahva. Sve je to mati pripremila prije nego me probudila.

“Moj sinko dobro je naj’i vidiš kol’ki je dan i klanjaj i lezi dokle ho’š,” govorila je dok je gurala hranu ispred mene.

Isto tako bi me ispitivala šta mi se jede za iftar. Ugadjala je mati svojim postačima. Na vrijeme budila, na vrijeme iftare postavljala, na vrijeme sutlijaše i pudinge kuhala, na vrijeme bureke razvijala, na vrijeme vatru odlagala.

Ako bih se vratila poslije sabah namaza da malo odspavam opet bi, mati, došla da me ušuška i vidi treba li mi još nešto. Ako sam išla u školu, otpratila bi me do stanice i vratila se kući.

Tako me je i dočekivala kad se vratim iz škole.
“Jesi ozebla?” pitala bi me s vrata.
“Malo,” rekla bih joj.
“Haj sjedi kraj šporeta, evo obuj moje priglavke, vidi kako su tople, to majka tebi ugrijala,” kazivala je.

Čekali bi kandilje da se upale, klanjali akšam i iftarili. Onda bi se spremali za teraviju i polako seoskim putem pješačili do džamije.
Naše teme su se smjenjivale. Mama i ja smo bile najbolje prijateljice.
Često bi mi ponijela u džepu jabuku i dala da jedem. Smijale smo se kad nas prepadne pas ili mačka izleti ispred nas u mraku.

Tako bi ispostile mjesec Ramazan i svaku noć otišle na teraviju, tako bi se družile i smišljale šta ćemo za sehur a šta za iftar.

Sve do one godine kada sam se udala i napustila rodni dom.
Tada sam ja poslala ono što je mama bila sve ove godine, žena.
Dočekivala bih Ramazane i Bajrame daleko od svoje kuće, od naše džamije, bez naših kandilja, ezana.
Ponekad bih ustala na sehur i željela samo malo one njene supe što napravi i kaže da je to da mi stomak proradi.

Kako je vrijeme odmicalo sve više mi je nedostajalo da uz Ramazan budem kod kuće, da s mamom opet sehurim i iftarim.
Kako godine prolaze želja za rodnim domom postaje veća. Sjećam se svih onih godina provedenih na selu, provedenih s roditeljima i braćom. A ja? Ja tako daleko. Ma čak ni auto ne mogu da im odem.

Stisne tako čovjeka sa svih strana.
Dišeš a imaš osjećaj da nisi živ. Volio bi zaplakati i vrištiti dok glasa ima.

“Molim te promjeni mi let da idem mjesec dana prije,” odlučno sam rekla gospodji u turističkoj agenciji.

Krenula sam. Predug let. Ne smijem ni da mislim koliko sati imam još da letim. Djeca zaspala. Ja kao neki zaljubljeni sanjar zamišljam kako će mama reagovati kad me vidi a nisam joj javila da dolazim mjesec dana prije. Ja ne mogu da spavam. Srce mi je veliko kao Europa. Jedan let završen, presjedanje, drugu let mnogo kraći ali čini mi se nikad stići.

Na aerodromu me čeka rodjak, kod njega ćemo jesti, odmoriti, dok brat ne stigne iz Njemačke. Onda ćemo kući.

Čujem auto pred kućom. Brat. Potrčim i bacim se u najiskreniji zagrljaj. Senad.

Vožnja kući s njim i more suza i emocija.
Svirena pred kućom i mama izlazi na vrata.

“Ti ćeš biti bjen a ti ćeš mi platiti što nisi rekla da dolaziš,” prijeti mama s vrata a pruža ruke da nas zagrli.

Nakon mnogo godina dočekasmo Ramazan zajedno. Mama uvijek ista, pita šta ću za sehur.

“Mama brate, samo kahvu i štagod slatko,” kažem joj.

“Daću ja tebi slatko ima do podne da ti se zahovrlja od gladi,” kaže mi poljuta.
Smijem joj se. Uvijek je ista. I najbolja. Meni jedina. Moja mati Baisa.

E.M.

SLIJEPI SUPRUG: Veoma poučna priča koju morate pročitati!

Oženi se ljepoticom koju je volio. Spajala ih je velika i iskrena ljubav. On je radio u inostranstvu. Jednog dana, supruga mu je javila da je oboljela od bolesti koja je počela nakaziti njeno lice. U pismu je predlagala da sklope sporazumni razvod braka.

On je u pismu uzvratio: „Sačekaj, ovih dana ću ja ako Bogda – doći kući, pa ćemo se dogovoriti“.
Na putovanju je imao manji udes. Kratko je ostao u bolnici. Ali, kući se vratio slijep. U saobraćajnoj nesreći je izgubio je vid.

Njegova supruga sada nije mogla tražiti razvod braka i ostaviti ga slijepog i samog u kući. On nije primjećivao da ona više nije lijepa. Nstavili su da sretno žive.

Nakon nekoliko godina, bolest njjegove supruge je uznapredovala i ona je preselila na drugi svijet.
Ožalošćeni suprug je stajao tužan nad njenim mezarom. Nakon ukopa je ustao i žurno krenuo kući. Ljudi su ga posmatrali sa čuđenjem. Slijep, a sam, i još bez štapa žurno odlazi kući. Neko ga je dozvao: „Stani čovječe, past ćeš!?

A on, dostojanstveno reče: „Nisam ja ni jedne minute bio slijep!“

Kakvo poštovanje prema supruzi! Na kako lijep način je sačuvao svoju voljenu i njeno dostojanstvo ! Nije on slijep. Slijepi su oni koji ljepotice i plemenite supruge, a pogled im je uprt u druge!

Poučna priča : Nikada ne osuđujte druge, jer ne znate kroz šta oni prolaze!

Jedan doktor je žurno utrčao u bolnicu nakon što je dobio hitan poziv da izvrši veoma tešku operaciju na jednom dječaku. Obukao je odmah hirurški mantil i uputio se direktno ka operacionoj sali.

U hodniku ispred operacione sale zatekao je bijesnog dječakovog oca kako nervozno cupka nogama. Čim je čovjek vidio doktora, pritrčao mu je derući se na njega: “Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena? Zar vi ne znate da je život moga sina u opasnosti? Gdje vam je osjećaj odgovornosti prema drugima? Kakav ste vi doktor?”

Doktor je sa iskrenim žaljenjem rekao:“Zaista se izvinjavam, ali čim sam dobio poziv uputio sam se ka bolnici. Nisam mogao stići brže. A sada bih vas zamolio da se smirite kako bih mogao da na miru obavljam svoj posao.”

“Da se smirim?! Ja da se smirim? A šta da je vaš sin u toj prostoriji sada, da li bi ste se vi smirili? Da vaš sin umire, kako bi ste se vi ponašali?” – bijesno je uzvratio otac.

Operacija je trajala nekoliko sati i doktor je izašao sav srećan i nasmijan. “Hvala bogu, vaš sin je van životne opasnosti!” I bez da sačeka ikakvu reakciju dječakovog oca, izjurio je iz bolnice. U trku je samo dobacio, “Ako imate ikakvih pitanja, pitajte medicinsku sestru.”

“Zašto je ovaj doktor ovako arogantan?! Nije mogao da sačeka ni nekoliko minuta da ga upitam za trenutno stanje moga sina!” – prokomentarisao je otac čim je vidio medicinsku sestru.

Medicinska sestra mu je odgovorila:”Njegov sin je poginuo juče u saobraćajnoj nesreći. Bio je na njegovoj sahrani kad sam ga ja pozvala radi hitne operacije Vašeg sina. I sada, čim je spasio život Vašeg sina, otrčao je nazad da sahrani svog.”

Pouka : Nikada ne osuđuj druge, jer nikada ne možeš znati kakvi su njihovi životi i kroz šta oni prolaze.

POUČNA PRIČA: Nerazdvojiva veza između brata i sestre

Rođena sam u jednom osamljenom selu na planitni.Dan za danom, moji roditelji su uzorali žuto suvo zemljište sa njihovim leđima ka nebu.

Jednog dana sam htjela da kupim maramicu,koju su sve cure oko mene imale.Tako, jednog dana sam ukrala 50 centi iz fioke moga oca.Otac je odmah primijetio da je novac ukraden

”Ko je ukrao novac?”Upitao je mog brata i mene.Bila sam zapanjena, previše sam se plašila da razgovaram.Niko od nas nije priznao krivicu, pa je rekao : ”Dobro, ako niko ne želi da prizna, oboje bi trebali da budete kažnjeni!”Odmah je moj mlađi brat prekinuo oca i reka :”Tata, ja sam to uradio!” Preuzeo je krivicu i kaznu na sebe.

Sredinom noći, iznenada, počela sam glasno da plačem.Moj brat mi je prekrio usta sa svojom malom rukom i rekao : ”Seko, ne plači više.Sve se završilo.”Nikada neću zaboraviti izraz svog brata kada me je zaštitio.Te godine, moj brat je imao 8 godina, a ja 11 godina.Još uvijek mrzim sebe što nisam imala hrabrosti da priznam da sam to bila ja.Prošle su godine, ali i dalje mi se činilo da se to dogodilo juče.

Kada je moj brat bio posljednja godina škole, primljen je u srednju školu u centru grada.U isto vrijeme, ja sam primljena na univerzitet u pokrajini.Te noći, otac je čučao u dvorištu, pušio cigaretu za cigaretom.Mogla sam ga čuti kako pipta moju majku : ”Oboje naše djece, imaju dobre ocjene? Veoma dobre ocjene?” Majka je obrisala suze i uzdahnula, ”Kakva korist?Kako ćemo da finansiramo oboje?”

U to vrijeme, moj brat je izašao napolje, stao je ispred oca i rekao : ”Tata, ne želim više da nastavim školovanje, pročitao sam dovoljno knjiga.”Otac se naljutio.”Zašto imaš tako slab duh?Čak iako znači da ću morati prositi na ulici, školovat ću vas sve dok ne završite!”A onda, počeo je da kuca na vrata svake kuće da bi pozajmio novac.

Stavila sam nježno svoju ruku na lice moga brata , i rekla mu ,”Dječak mora da nastavi sa školovanjem.Ako ne, onda neće moći da prevaziđe ovo siromaštvo koje mi prolazimo.” S druge strane, odlučila sam da ne nastavim školovanje na univerzitetu.

Niko nije znao sljedećeg dana, prije zore, moj brat je napustio kuću sa nekoliko komada iznošene odjeće i nekoliko suhih zrna pasulja.Ušunjao se kraj mog kreveta i ostavio poruku kod jastuka, ”Seko, nije lako ići na univerzitet.Ići ću da nađem posao i poslat ću vam novac.”Držala sam poruku dok sam sjedila na krevetu, i plakala dok nisam izgubila glas.

Sa novcem koji je otac pozajmio od cijelog sela, i novcem koji je moj brat zaradio noseći cement na leđima na gradilištu, konačno, uspjela sam da stignem do treće godine fakulteta.Te godine, moj brat je imao 17 godina a ja 20.

Jednog dana, dok sam učila u svojoj sobi, moj cimer je ušao i rekoa mi, ”Seljak te čeka napolju!” Zašto bi mene tražio seljak?Izašla sam, i vidjela sam svog brata izdaleka.NJegovo čitavo tijelo bilo je prekriveno prljavštinom, prašinom, cementom i pijeskom.PItala sam ga, ”Zašto nisi rekao mom cimeru da si mi brat?”

Uzvratio je sa osmijehom, ”Pogledaj kako izgledam.Šta bi oni pomislili kada bi znali da sam ti ja brat?Zar te ne bi ismijavali?”Bila sam dirnuta i oči su mi se napunile suzama.Očistila sam prljavštinu i prašinu sa moga brata.I rekla mu sa knedlom u grlu, ”Ne zanima me šta će ljudi reći!Ti si moj brat bez obzira kako izgledaš!”

Iz džepa je izvadio lepti ukosnicu.Stavio je na kosu i rekoa : ”Vidio sam da ovo sve djevojke u gradu nose.Mislim da i ti trebaš imati.” Nisam više mogla izdržati.Zagrlila sam brata i zaplakala.Te godine, moj brat je imao 20 godina a ja 23.

Nakon što sam se udala, preselila sam se u grad.Mnogo puta je moj muž zvao moje roditelje da žive sa nama , ali oni nisu željeli.Rekli su ako bi napustili selo, ne bi znali šta da rade.Moj brat se složio s njima.Rekoa je: ”Seko, ti se brini za roditelje svog muža.A ja ću se brinuti za naše roditelje.”

Moj muž je postao direktor fabrike.Pitali smo brata da prihvati ponudu menadžera u odjeljenju za održavanje.Ali moj brat je odbio.On je insistirao da umjesto toga radi kao domar za početak.

Jednog dana, moj brat je bio na vrhu ljestvice popravljao kabal, kada ga je udarila struja i odvezli su ga u bolnicu.Moj muž i ja smo ga posjetili.Gledajući u gips na njegovoj nozi, progunđala sam , ”Zašto nisi prihvatio ponudu da budeš menadžer?Menadžeri ne rade ništa opasno.Pogledaj se sad – imaš ozbiljnu ozljedu.Zašto nas nisi poslušao?”

Sa ozbiljnim izrazom na licu, odbranio je svoju odluku, ”Zamisli svog zeta, koji je upravo postao menadžer.Da sam ja neobrazovan dobio mjesto menadžera kakve glasine bi kružile?” Oči moga muža su se napunile suzama, a ona sam ja rekla, ”Ali ti nemaš obrazovanje zbog mene!”

”Zašto pričaš o prošlosti?” rekoa je i onda me uhvatio za ruku.Te godine on je imao 26 godina a ja 29.Moj brat je imao 30 godina kada se oženio djevojkom sa sela.Tokom vjenčanja, majstor ceremonije ga je pitao , ”Ko je osoba koju najviše voliš i poštuješ?”

bez razmišljanja odgovorio je , ”Moja sestra.”Nastavio je pričanjem priče koje se ja čak ni ne sjećam.”Kada sam bio u osnovnoj školi, škola je bila u drugom selu.Svakog dana, moja sestra i ja bi pješačili 2 sata do škole i nazad do kuće.Jednog dana, izgubio sam jednu moju rukavicu.Moja sestra mi je dala jednu svoju.Nosila je samo jednu rukavicu i morala je daleko hodati.Kada smo došli kući, njene ruke su se tresle od zime.Nije čak mogla držati svoj pribor za jelo.Od toga dana, kunem se dok god budem živ, brinuću se o svojoj sestri i biću uvijek dobar prema njoj.”

Aplauz je ispunio salu.Svi gosti su obratili pažnju na mene.Bilo mi je teško govoriti, ”U mom životu, najviše bih željela da se zahvalim mom bratu,”I u ovoj srećnoj prilici, ispred gomile, suze su mi opet krenule niz lice.

Moral : Volite i brinite za one koje volite svakog dana do kraja života.Možete misliti da je ono što ste uradili smao mali postupak, ali nekome to će značiti mnogo.Neki odnosi su stvoreni da traju duže ali i dalje im je potrebno da budu ispunjeni ljubavlju i brigom.

PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Možeš li ti Osmane uzeti godišnji u julu pa da odemo malo na more?

Priču koja je objavljena na fb. stranici “Priče iz sehare” prenosimo u cjelosti:

– Možeš li ti Osmane uzeti godišnji u julu pa da odemo malo na more.
– A što baš u julu? Je l’ ima nešto posebno ili ti to onako?
– Ma onako, svi idu tada, pa kontam mogli bi i mi.
– A gdje si mislils Enisa?
– Pa svejedno mi, al svi idu u Makarsku pa kontam možemo i mi.
– E slušaj ti mene, ako svi idu u julu mi ćemo il’ u junu il’ u augustu, a ako će još svi u Makarsku mi vala nećemo, nego ćemo skroz pravac promijeniti.
– Pa što si bolan takav ters? Šta nam fali ko sav svijet da i mi idemo.
– E čuj šta nam fali? Sve nam fali. Kod tebe samo
svi ovo svi ono. Nisam ti ja svi, ja sam Osman i ja sam odlučujem gdje ću i kad ću, i kako ću i hoću li uopšte. Neće meni svijet određivati šta i kako i kada se treba. Po tebi ako kažu hajmo na rukama hodati, ti kakva si i hodala bi. A što? Zato što svi to rade. Pa čuješ li ti sebe Enisa?
– Ma nije tako bolan ne bio Osmane, samo ti kažem kada i gdje sav narod ide.
– I ti opet nastavila. Znaš li gdje niko ne ide?
– Kako sad gdje niko ne ide? Otkuda ću to znati dragi Osmane.
– E tamo gdje niko ne ide, ti i ja ćemo ići i to u vremenu opet, kad niko ne ide. Dosta mi je ovdje da slušam više priče, još mi treba na godišnjem da se pola mahale skupi na plaži pa da krene sa savjetima kako svi rade i još da se ubjeđujem.
Uostalom godišnji je da se čovjek odmori, i ne zove se džaba tako, a ne da me drugi umaraju.
A sad što se tiče mora, moram na posao.

Moćno do bola: Tri posljednje želje sultana Sulejmana Veličanstvenog

Život brzo prolazi, a smr***t je neizbježna. Tko zna hoćemo li sutra dočekati svitanje?Svi su jednaki pred licem smr***ti, i bogat i siromah.

Smr***t je nepristrana… Ova priča uči nas cijeniti život, i svaki, sudbinom poklonjen dan.
Ležeći na samr***tnom odru, sultan Sulejman Veličanstveni pozvao je glavnog zapovjednika vojske da mu kaže svoje posljednje želje.

To su bile samo tri želje.

1. Vladar je tražio da njegov kovčeg nose najbolji doktori Osmanskog carstva tog doba.

2. Druga želja je bila u tome da kad budu nosili njegov kovčeg, cijelim putem prosipaju zlatnike i drago kamenje.

3. Također, sultan je želio da njegove ruke vire iz kovčega, kako bi bile vidljive svima.

Zapovjednik vojske bio je zatečen onim što je čuo.

Zapitao je Sulejmana o razlogu takvih želja, na što mu je Veličanstveni odgovorio:

„Neka najbolji doktori nose moj kovčeg, i neka svi uvide da su, čak, i najbolji doktori nemoćni pred licem smrti.

Razbacajte moje zlato. Neka svi vide da bogatstvo stečeno u ovom životu, u ovom svijetu i ostaje.

Neka svi vide moje ruke i spoznaju jednostavnu istinu: čak i vladar svijeta, sultan Sulejman Kanuni – odlazi iz ovog života praznih ruku!“

Savjeti psihologa za sretan život: “Šta vas briga šta drugi misle, oni ne plaćaju vaše račune”

Koliko ćemo biti srećni ili nesrećni zavisi najviše od nas samih i naših shvatanja.

1. Pomiri se sa svojom prošlošću – da ti ne uznemirava sadašnjost.

2. Što drugi ljudi misle o tebi – nije tvoja stvar.

3. Vrijeme liječi gotovo sve – daj vremenu šansu.

4. Nemoj uspoređivati svoj život sa životima drugih i nemoj ih osuđivati – nemaš nikakvu predstavu o tome kakav je njihov put.

5. Prestani previše razmišljati – potpuno je normalno da ne znaš sve odgovore, a saznat ćeš ih kada se najmanje budeš nadao.

6. Niko nije zadužen za tvoju sreću – osim tebe.

7. Nasmij se – nisu svi problemi na svijetu tvoji. Pozitivno razmišljanje od presudne je važnosti za srećan, ispunjen život.

Treba uvijek pronaći perspektivu iz koje se vidi pozitivan smisao svakog iskustva. A to je vještina koja se uči. – Odmah počnite da tražite dobru stranu u sebi i drugima, ali i u svakodnevnim događajima. – U stresnoj situaciji postavite sebi tri pitanja: Zašto je ta situacija važna, šta je najveći problem.

Najzad, šta vi možete da uradite da stvari okrenete u svoju korist? Dostizanje sreće zaista je životni projekat, a istinski lični sklad i harmonija zahtevaju predan i dugotrajan rad na sebi. Međutim, sreća nije nešto što se čeka godinama, ona se krije u svakom trenutku koji proživljavamo.

Bićemo u stanju da od života dobijemo ono najbolje samo ako smo sposobni da to isto izvučemo iz malih, običnih stvari. Živite punim plućima u sadašnjem vremenu, tako ćete steći kolekciju lijepih uspomena. Usmjerenost na ovdje i sad rasterećuje anksioznosti, stresa i tuge.

Čovjek nezadovoljan sobom po pravilu je nezadovoljan i svojim životom. Zato, da biste bili srećni, morate da naučite da volite i vrednujete sebe. Da biste pobijedili komplekse i promijenili lošu sliku o sebi, uradite sljedeće: Sami ili uz pomoć stručnjaka pronađite uzrok negativnog doživljaja sebe. – Utvrdite ima li realnog osnova da se osjećate loše. Ako ima, počnite da mijenjate ono što vam smeta.

“Radim u Njemačkoj. Ne jedem, spavam kao pas na ulici, na rubu sam snaga.”

Nisu sve iseljeničke priče bajne. Ponekad planovi o boljem životu u iseljeništvu padnu kao kule od karata. U redakciju nam se javila Hrvatica na privremenom radu u Njemačkoj koja trenutno živi u začaranom krugu kredita, dugova i neimaštine. Željela je ostati anonimna, a naše čitatelje moli da joj pomognu savjetom što i kako činiti. Ovo je njena priča.

‘U Njemačkoj sam godinu i pol. Sve je išlo svojim tokom; radila sam sve i svašta za tu plaću, koja mi je bila sigurnost za moju djecu koja su u Hrvatskoj. Kada sam postala kreditno sposobna, dignula sam kredit koji bi pokrio ono što je zaduženo u Hrvatskoj, iz vremena kada sam radila mjesecima bez plaće. Svi koji su to prošli znaju o čemu govorim; djeca, škola, računi, karte, ostalo da ne nabrajam.

Moji problemi počinju kada sam prije pet mjeseci promijenila posao

Radni dan mi je dotad trajao od 6 ujutro do navečer, kako koji dan, ali prije 20 sati nije završavao. Između smjena pauza od sat ili dva (ali to nije pauza kao svuda nego drugi posao jer firma tako zahtijeva), bez ijednog slobodnog dana ili, ne daj Bože, vikenda. Došla sam u fazu da spavam sjedeći, a posao je bio takav da sam morala biti koncentrirana maksimalno. Nekada sam uspjela skuhati onu juhu iz vrećice i to ako sam imala snage nakon posla. Pretežno gladna, nenaspavana,slomljena i psihički i fizički, to sam trpjela do unazad pet mjeseci kada sam dala otkaz.

Tu kreću moje muke.

Bivša firma je poslala dopis da će mi uplatiti plaću koja, naravno, nikada nije sjela na moj račun niti mi je vratila moju diplomu. Ali ja sam u roku pet dana počela raditi u drugoj firmi. I sada je trebalo raditi dva mjeseca bez eura. Stan u kojem sam bila do unazad mjesec dana redovno sam plaćala dok su i moja primanja bila redovna, da bi vlasnik stana nakon saznanja da sam dala otkaz u toj firmi rekao da moram van ili da će mi povisiti stanarinu, jer je znao da izlaza nemam. Na to sam i pristala. Stanarina se treba platiti, kući u Hrvatsku treba poslati, kredit čeka, karta za S-bahn… O hrani nema ni govora, a moje plaće, koju sam krvavo i pošteno zaradila, nema.

Što sada, kako dalje?

Nova firma, novi ljudi, kako objasniti situaciju? Nova sam, tek došla, nezgodno i jadno. Dok se nije desilo da sam jednu noć spavala na ulici. Gazda je promijenio bravu na vratima jer očekuje svoj novac. Pokušala sam mu objasniti, ali nije išlo. Dala sam mu zadnjih 300 eura koje sam štedila djeci za dolazak k meni na praznike, na što mi je on samo otključao stan i pustio me unutra, a sutra kada se vratim da mu donesem ostatak, inače ući ne mogu.

Stigla sam na posao, porazgovarala s jednom od radnih kolegica, koja mi je prva dala novac za stan. Obavijestila sam firmu o situaciji i tvrtka mi je drugi dan uplatila akontaciju. Nemam riječi za njih. Nisu morali. Tko sam ja? Tek sam došla, kako znaju kakva sam, koje su moje namjere? Kapa dolje do poda. Znači, taj mjesec sam riješila. Kako dalje? Već sam s plaćom u dugu. Treba raditi još toliko da bih dobila normalnu plaću.

Došao je i sljedeći mjesec, ista priča. Stan, djeca, kredit, moje potrebe nisu ni u planu. Na posao se mora, za kartu se nema, gazda dolazi u neko doba noći: lupa, zvoni na vrata, hoće svoj novac. Ja u stan ne dolazim četiri dana. Spavam na ulici, ne mogu više podnijeti pritisak njegovog urlanja. Sramota me ljudi koji slušaju. Požalim se u firmi nakon što su vidjeli da sam iscrpljena ,drugi kolega mi pruži novac za stan. Plakala sam kao dijete. Ljudi niti me znaju, niti poznaju.

I tako, evo pet mjeseci u krug. Naravno, tu su se desile i četiri kazne za S-Bahn. Sada sam na rubu snaga. Tražila sam danas u banci da uzmem veći kredit, pokrijem ovaj što imam i da od ostatka kredita vratim tim ljudima njihovo i platim kazne. Ne može – jedan mjesec sam kasnila s plaćanjem, kada mi bivša firma nije isplatila plaću. Ne mogu više te ljude pogledati u oči od srama, a šlepaju me već punih pet mjeseci.

Znam da će biti svakakvih komentara. Ali zapitajte se ovo: koliko ovakvih priča ima? Koliko nas je ovdje bez obitelji, bez ikoga, samo da našoj djeci bude bolje? A mi svojim radom zaslužimo da živimo kao psi na ulici…’, prenosi priču ove nesretne žene CroExpress.

“Nikad ti neću oprostiti državo… Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim”

Najljepša zemlja na čitavom svijetu, u njoj sve ima boju očiju. Polje na sjeveru ima boju očiju. Šume u sredini imaju boju očiju. I Neretva ima boju očiju.

Najljepša zemlja na svijetu, najružnija država na svijetu.

I nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što si istjerala mene od sebe. Nikada ti neću oprostiti što si istjerala 68.000 mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.

Nikada ti neću oprostiti, najgora državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što te za gušu drže najgori od nas, dok se znojne potkošulje suše na bauštelama diljem zapada.

Nikada ti neću oprostiti, državo, što je kupljeno 68.000 karata u jednom smjeru samo prošle godine.

Nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što posljednjih sto godina ništa nisi naučila, a jedna se kuća tri puta rušila i gradila.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi koji ne žele i neće da žive od sisanja tvog proračuna… kojeg pune radnice na kasama žuljavim rukama.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si ti baš tu, u najljepšoj zemlji na svijetu i što tu gdje sve ima boju očiju, nikad neće moći živjeti hrabri, učeni, vrijedni.

Ni što te kao paraziti sisaju najgori od nas.

Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim. I doći ću ti, ponekad, kao bolesnoj tetki u bolnicu. U tebi, ipak, sve ima boju najljepših očiju.

Pitat ćeš me: Kako ti je?

Reći ću ti: Meni je lijepo. Ništa ti neću slagati.

I nadati se da sam zaslužila da mi bude lijepo.

Autor teksta: Marina Radoš. Rođena 25.12.1990. u Tomislavgradu. Od 2009. živi u Mostaru. Ne voli se hvaliti nagradama.

PISMO DIJASPORCA: “Nismo mi Sejo fukara, u Bosnu kao hadžija ili nikako!”

Pismo koje je kao šala objavljeno u formi statusa na Facebooku postalo je hit u BiH. Pismo izvjesnog Ibre kojim svojoj familiji u BiH saopštava kako ove godine neće doći na rodnu grudu, nasmijalo je mnoge.

Ibrino pismo prenosimo u cjelosti:

Dragi naši,

Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog ljeta, ali kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati kanselovati tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo skupiti za prezente svima vama, dajdži i ostaloj familiji.

A, jebi ga, bez toga ne ide da dolazimo, jer nećemo da nas smatraju za nekakve pankove, kao što su pričali za Seju i njegove kad su svojima donijeli po 100 dolara, kako su fukara i kako ništa nisu uradili u Kanadi. Mi tako nećemo. Jal’ dolazimo kô hadžije jal’ nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sljedeći vekejšn.

Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i još dva part tajma, a Razija je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Džesiku, ali njoj plaćamo dej ker poslije škole, a odatle je uzima bejbisiterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, konta da mi voliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidž.

Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bješe pretprošlog?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot-dog i ajskrim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.

Ja imam dosta posla oko taun hausa – katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam.

Kao što vidite, da je lako – nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual, može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegače da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir’ sata, ali to je samo zato što su oni dželos na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju.

Čovjeku više i ne treba, a i to je a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo Morgidž prvih 20-30 godina.

Poslije cemo svi da uzivamo.

Pozdravlja vas vas brat Ibro iz USA.

Priča iz dijaspore: “I dok evo ja drinkam kafe u ovom jako šene objektu, želim ale vama DOBRO DOŠLI U MINKEN”

Oni su obično imali najbolje fasade na kućama, po par vrsta grijanja u istim, garaže pune alata (nek se nađe), i auta su im mirisala drugačije.

Uglavnom su to bili Mercedesi i BMW-e. Našao bi se i neki “izrod”, pa bi kupio neku drugu marku automobila. To bi se “opraštalo” samo, ako je daljnji rođo, piše najportal.net.

Haribo bombone i milka čokolada se prenosila sa koljena na koljeno kao dar djeci u rodbini.

“Ajde, nemojte se stidit! Jamite, to je za vas.”

Tako bi se obraćali djeci koja su gledala u pune vreće pred sobom.

Roditeljima bi se davale neizostavne koverte sa “dojče markama”.

Ostali bi dobijali porodična pakiranja Ariela ili Persila koji su bolje izbjeljivali čaršafe od domaće varikine. Omekšivači su posebna priča. Po njima je sedam dana garant mirisala posteljina. Neki posebniji su bili toliko dobri da bi u slučaju da je komšijin prozor otvoren od njega i njezine store primile miris.

Dogodilo se tu još svašta. Od bačva za kupus, freza, pa sve do bliskim rođama felga. E, kako su samo se caklile te felge. Kad bi rođo sa njima prošao autom kroz ulicu nastajao bi žamor.

“Aaaa, iz čiji je kuća”

Oni su isto davali najbolje

Jabuke u svatovima i često bili zvani za kumove na Krizmi jer su kupovali najbolje poklone i pazili kumče ko svoje vlastito dijete.

Međutim, sva ta poznata Njemačka uzduž i poprijeko pada u vodu i klone pred “fenomenom Minken”-koji “hara” zadnjih godina.

Tako da će vam “novopečeni bavarci” bolje i stručnije objasniti pojam “ponude i potražnje” već svi svjetski burzovni stručnjaci.

Tako da bez obzira da li pitate svog rođaka, komšiju, kuma….(koji je par zadnjih godina u Münchenu) o poslu ili smještaju – odgovori su uglavnom isti!

“Šta je tebi? Đe si konto dolazit? Ko će te vodat po gradu? Ovde je taka navala da vi dole to ne morete ni zamislit! Poljaka, Rumuna, Čeha… ma nema kog nema ovde! To je navala! I sve da nađeš poso – đeš stanovat!? Stan je bolan nemoguće nać! To je loto! Lotooooo kad ti kažem!!!!! Ovdje se zna koliko ih more bit u stanu! Nema zaj… sa švabom! I moraš brate mili znat dobro njemački pričat!”

Nebi to bilo, bar za jezik toliko čudno da njihov razgovor ne teče odprilike ovako:

“Alo, evo me na banovu. Pošo kupit broćne, pa bi mogli popit po jednu biru u štrase onoj kod banova”

Sindrom: svoj jezik zaboravio u kratko vrijeme, a strani nije savladao.

Uglavnom, kako god da bilo samo ne pitajte za stan. Tim pitanjem “pobudite duhove. ”Krv im uzavre, dlake na glavi se dižu, puls ubrzava…

Obavezno ti onda pri preuzimanju šteke cigara naglase:

“Znaš ti da onaj Jozo, što mu je brat išo u školu sa Milom, e pa od njegovog zeta, sestrin mali je već treću godinu ovde i još živi u jednoj sobi. Ljudi moraju znat da je ovo Minken!”

Taman kao da ljudi koji dođu ili imaju potrebu doći u München – imaju predodžbu o tom gradu kao o Čakrčićima ili Mandinom selu.

Čudno nešto se događa sa ljudima. Ljubomora, zavist i pohlepa su sve prisutniji na svakom koraku. Put do propasti!

Na sve se načine nastoji zaradit koji “ejro”na tuđoj muci. Tako da se u ponudi za smještaj (inače je loto u Münchenu novi naziv za smještaj) nude:Sobe, ostave, hodnici… koji izgledaju kao lošiji podrumi u prijeratnim zgradama. Imate i kontejnere. To se već od “ponuđača” naglašava kao bolji smještaj. I najrasprostranjenije su pansionske i privatne sobe.

Te sobe su veličine cca 15 m2. U iste se (vjerujem – nadljudskim naporima) nagurana tri željezna kreveta na sprat! Ormar, natkaslica i u “luksuznijoj” ponudi i frižider! Cjena tog ležaja je 350-400 euro po osobi. Ovisno da li ste na gornjem ili donjem katu kreveta. Morate biti sretni kada se dočepate jednog takvog kreveta! Jer “ovo je Minken”.

Bez obzira što je u toj sobici za šest osoba svjež zrak misaona imenica. Bez obzira što od njih šestorice – petorica glasno hrču u različitim intervalima po cijelu noć. Što redovno neko ima problem sa prostatom, pa hoda noću svako malo do wc-a. A, do istog ima dobrog hoda jer je negdje na dnu zajedničkog hodnika. Radne cipele u kojima se provede po cio dan, također moraju biti smještene u toj istoj sobi. Pa ti diši!? Pa se naspavaj!? A, već prije sunca moraš ustati “arbajtati”.

Ne dao Bog da zucnete jer ipak “ovo je Minken. ”Provizije se od “svojih” naplaćuju za sve i svašta. Budite spremni na iznenađenja kojima kraja nema!

– “I dok evo ja drinkam kafe u ovom jako šene objektu, želim ale vama DOBRO DOŠLI U MINKEN”

Biljana iz Beča: “Nije inostranstvo za ljenčuge, tu samo jaki opstaju”

Sve više je mladih koji “bježe” u inostranstvo iz Srbije i Bosne. Nažalost mnogi od njih su ljudi koji su navikli na ljenčarenje, spavanje do 12 i nerad, pa se sa tim žale kako je rad težak.

Dosta mi je ovih ljudi što dođu u inostranstvo iz Bosne i Srbije i kukaju kako im je teško. Lijeno i neotesano dođe kao da zaradi para a navikao da spava i živi od majčinog džeparca.

Provede mjesec dana do godinu dana i onda se vrati kući kukajući kako se napatio kao rob zato što je ustajao u 6 i radio do 5.

E pa dragi moji ovaj svijet nije stvoren da bi se na njemu ljenčarilo. Rad je odlika pravih marljivih judi koji znaju za rad i disciplinu. Ja sada imam 70 godina, zaradila sam Austrijsku penziju i živim kao lord. Radila sam kao čistačica čitav život i nije bilo ni malo lako.

Napatila sam se i da zaradim radeći kao čistačica, da odgojim djecu, da nađem vremena za sebe da ostanem lijepa svom suprugu pored silnih švabica koje su mu se udvarale – i jesam… Uspjela sam sve. Jer sve se može kad čovjek troši energiju na rad i trud a ne na kukanje.

Sada živim kako hoću – putujem gdje hoću, kupujem šta hoću i gdje hoću… a kako žive ljudi sa 70 godina u Bosni i Srbiji, pa to jedva skrpi kraj sa krajem. Kuka nema za lijekove, nema za doktore, nema za hranu – e pa da niste kukali toliko da je u inostranstvu teško sada biste imali za sve.

Ja znam da je dole život lijep i jeftin, isto tako da je ovdje teži i skuplji. Ali nije poenta da mislite na to kako je vama, poenta je da ako planirate da imate porodicu, djecu i krov nad glavom – morate pristati i na manje lijepe stvari u životu.

Zato dragi moji, bitno je da znate koji vam je cilj u životu – ako imate visoke ciljeve pretrpite malo muke i nagrada će doći samo od sebe. Nismo mi rođeni da bismo uživali, nego da bismo pokazali koliko tereta možemo podnijeti i dobiti veću nagradu kasnije kad nas ovdje ne bude.