Piše: Elvedin Hasanagić

“Prošlog utorka javljam se prijatelju kojeg sam upoznao za vrijeme
studiranja, S.H., pričam mu kako bih trebao doći u Bihać, pa ako
ima bujruma da prenoćim kod njega u stanu, a on me pokušava nagovoriti
da ostanem dvije noći, pa da u petak idem kući, što ja prihvatam, a
onda kasnije u glavi mislim da je to ustvari najgluplja zamisao i da od
toga neće biti ništa, nego ću u četvrtak kući – što će se ispostaviti kao
super odluka, jer mi se u četvrtak glava, od boli, odvaljivala sa ramena.

Srijeda neočeivano hladna. Mi smo se ovdje prestali nadati hladnoći
decembra, nekako, više smo počeli osjećati hladnoću ljudi u pola jula i
početkom augusta. Na zimu smo navikli u mjesecima poslije Nove
godine, koja je u posljednje vrijeme stizala sve brže i brže.
Shodno hladnoći koja me dočekala u Bihaću, ne trebam ni spominjati
koliko sam se smrz'o (bez onog sranja smrzao, jer momentalno to ‘a’
umanjuje veličinu i prirodni opis toga), da ruke nisam ni osjećao, osim
ukoliko bih se našao u nekom kafiću (toga dana sam popio oko pet
čajeva i nešto manje kahva), na nekom, ko fol, sastanku.

Hvalim se jaranu kako sam nedavno došao iz Slovenije, sa probnog
rada, kako sam za trinaest sati zaradio 65 eura, što kod nas u Bosni ne
možeš zaraditi za nekoliko dana, te kako opet poslije Nove godine
idem za stalno. Poželi mi sreću, pa se zaputismo ka stanu da ostavim
stvari, pa ćemo dalje, kud nas noge nose, a dokle nam novčanici
dozvole, s tim, da sam morao ostaviti sebi deset maraka za kartu kući,
jer nikad ne znaš kad može poskupiti.

***
Te noći sve mi se sručilo ispod očnih kapaka, pa nisam mogao zaspati
kada sam zamislio. Bio sam ti toliko blizu, a u isto vrijeme najdalji na
svijetu. Bilo smo najistočnniji i najzapadniji merdijan Zemlje.
Međutim, ako prospeš filozofiju, doći ćeš do rješenja, da su ustvari oni
veoma bliski na nekoj drugoj strani, sve zavisi kako gledaš.
Ali, mi smo eto bili daleko.

***
P.S.
Svi idu za svojom nafakom, čak i onda kad trebaš ostaviti najdraže
stvari, porodicu, život i snove, zbog nekih drugih ciljeva, odnosno,
nafake kako su to kod nas zvali. Nafaka je bila svugdje, osim u Bosni.”