Pričamo im o kampanjama pisanja pisama, aktivističkim konferencijama i motivacionim govorima koji su rasplamsavali interes javnosti – i povremeno pomenemo prkosne sufražetkinje koje su odvučene u zatvor. Ali često izbjegavamo one mračnije istine o žrtvama i patnjama koje su tolike sufražetkinje morale izdržati u svojoj borbi za prava žena da glasaju.

Jedne naročito notorne noći, „Noći užasa“, 33 sufražetkinje iz Nacionalne stranke žena su uhapšene zbog protestvovanja ispred Bijele kuće, te prije nešto više od stotinu godina, 14 11.1917. godine brutalno pretučene i mučene u zatvoru na sjeveru Virdžinije, Okokvan vorkhaus. Fizičke i psihološke posljedice ovog užasnog iskustva su za mnoge ove žene bile doživotne. Njihove priče su užasnule cijelu američku naciju, podstakle podršku javnosti za Pokret za žensko pravo glasa i donijele novi momentum koji je naposlijetku rezultovao donošenjem 19. amandmana koji je ženama dopustio pravo glasa tri godine kasnije.

Međutim, sloboda glasa je imala svoju cijenu, a nju su dijelom platile i ove žene.

Kako bismo obilježili stotinu godina od Noći užasa donosimo ovu priču kako bi ljudi koji nisu svjesni ovog ružnog dijela istorije borbe za prava žena mogu da vide samo jedan primjer onoga šta su aktivistkinje morale žrtvovati tokom svoje višedecenijske borbe za prava žena da glasaju. Iako je tu priču bolno i prenijeti i slušati, od izuzetne je važnosti da je zapamtimo kako bismo koristile svoje pravo da glasamo i da si nikada ne dopustimo da izgubimo ono za šta su se tolike žene tako naporno borile da dobijemo.

 

Trenutak u tranziciji

Tokom ranih 900-tih, Pokret za žensko pravo glasa se našao na raskrsnici. Prošle su već decenije od konvencije u Seneka Folsu održane 1848. godine na kojoj je predstavljena Deklaracija osjećaja koju je sastavila vođa ranih sufražetkinja Elizabet Kejdi Stenton a potpisale učesnice, a koja je objavila da je neotuđivo pravo glasa jedno od ključnih prava koje se uskraćuje ženama. Mnoge aktivistkinje su smatrale da je pokret počeo stagnirati, razoren podjelom između onih sufražetkinja koje su željele raditi postepeno i tražiti podršku od jedne po jedne države i drugih koje su vjerovale da je jedini način da dobiju ustavni amandman koji će garantovati žensko pravo glasa u čitavoj Americi istovremeno.

U ovaj razdor su došle mlade aktivistkinje inspirisane britanskim sufražetkinjama i koje su bile spremne poduzeti i prilično radikalnije korake kako bi se izborile za svoje pravo glasa. Jedna od poznatijih je bila i Alis Pol koja se 1910. godine vratila iz Engleske. Za vrijeme svog boravka tamo pridružila se militantnim sufražetkinjama i njihovoj borbi, a čak je i hapšena i nasilno hranjena dok je držala štrajkove glađu. Međutim, takođe je vidjela i efikasnost taktika sufražetkinja u privlačenju pažnje javnosti za svoj cilj.

Skupa sa prijateljicom i koleginicom Lusi Berns, Polova je bila odlučna da raspali plamen borbe za ustavni amandman koji će garantovati žensko pravo glasa. Njihov prvi veliki događaj, parada sufražetkinja održana dan prije inauguracije predsjednika Vudroa Vilsona 1913. godine, je zadobio pažnju javnosti kada su gledaoci iz većinski muške publike napali učesnice parade. Iako je više od stotinu žena zadržano u bolnici zbog zadobijenih povreda, one nisu odustale i dovršile su paradu.

Istoričari smatraju da je upravo ta parada iz 1913. godine podstakla interes za Pokret za žensko pravo glasa, naročito među novom generacijom aktivistkinja.

Kako su Polova i njene pristalice nastavile da se zalažu za upotrebu tako vidljivih i često kontroverznih taktika, rasle su i tenzije između mlađih organizatorki i dugogodišnjih vođa Američke nacionalne asocijacije za žensko pravo glasa. Do zvaničnog raskola je došlo 1916. godine kada su se Polova i Bernosova odvojile i formirale Nacionalnu žensku stranku (NWP). NWP se u potpunosti fokusirala na ustavni amandman i bila je voljna i da ulazi u sukobe kako bi skrenula pažnju javnosti na svoj cilj. NWP je održavala „lomače“ na kojima su palili kopije Vilsonovih govora, kao i marševe i druge proteste. Ali znali su da to nije dovoljno da dobiju ono što žele.

 

Porast tenzija

U januaru 1917. godine NWP je preduzela kontroverzni korak protesta ispred same Bijele kuće. To je prvi put u istoriji da je ijedna grupa uradila nešto takvo. Protestantkinje su držale banere i znakove koji su ciljano bili prilično provokativni; kada je ruska delegacija posjetila Bijelu kuću jedna od njih je pročitala:

„Mi, žene Amerike, vam kažemo da Amerika nije demokratija. Dvadeset miliona Amerikanki nemaju pravo glasa. Predsjednik Vilson je glavni protivnik njihovog nacionalnog dodjeljivanja prava glasa.“

Iako su ih prvobitno mnogi ljudi smatrali šalom ili nečim prosto zanimljivim, javno mišljenje se promijenilo kada se u aprilu 1917. godine Amerika uključila u Prvi svjetski rat.

“NWP neće prestati protestvovati samo zato što je sada rat“, objasnila je Dženifer Krafčik, izvršna direktorica Nacionalnog pokreta za ravnopravnost žena Belmont-Pol.

Javno mišljenje o ovim ženama se do juna već značajno mijenjalo i masa je sve više njih i njihove postupke smatrala nepatriotskim. Dešavalo se da prolaznici istrgnu znakove iz ruku protestantkinja ili ih čak i pretuku, sve po budnim okom policije.

Iako su prvobitno protesti tolerisani, nakon objave rata policija je počela hapsiti protestantkinje pod optužbama ometanja saobraćaja. Međutim, one su bile nepokolebljive te su proteste nastavljale danonoćno, sa izuzetkom nedjelje, a nove žene su neprestano popunjavale praznine koje su ostale iza onih uhapšenih. Sama Polova je bila uhapšena i osuđena na sedmomjesečnu kaznu zatvora koju je trebala služiti od oktobra. Kao znak protesta protiv užasnih uslova u zatvoru otpočela je štrajk glađu, zbog kog su je vlasti prisilno hranile   sirovim jajima kroz cvijev u grlu dva puta dnevno. Takođe su je pokušali zatvoriti u ludnicu protiv njene volje; međutim upravnik bolnice Vilijam Alanson Vajt ju je odbio primiti i naveo da je pri zdravoj pameti, „savršeno mirna pa ipak odlučna“.

Ovakav grub tretman je dodatno potpaljivao bijes Polinih pristalica i drugih sufražetkinja koje su uporno protestvovale ispred Bijele kuće, a na listu razloga su onda dodale i Polino zadržavanje u zatvoru. Zahtijevale su da se uhapšene sufražetkinje smatraju političkim zatvorenicama, što je predstavljalo razliku koja bi im mogla donijeti bolje uslove držanja u zatvoru.

Većina sufražetkinja je držana u Okokvanu u kome su pacovi slobodno trčali po ćelijama, hrana je bila prepuna crva, a zatvorenicima nije bilo dopušteno pravno savjetovanje.

Sa tako razvijenim tenzijama, sufražetkinje su znale da će se hapšenja samo nastaviti. Međutim, svakako nisu očekivale ono što se dogodilo 14. novembra 1917. godine.

Izvor vijesti: Saša Leper / lolamagazin.com