Narodne nošnje, običaji, vjerski život i historijske okolnosti kroz stoljeća oblikovali su identitet podplješevičkog kraja i njegovih stanovnika. Upravo o tom naslijeđu, ali i o životu Hrvata u bihaćkim podplješevičkim selima, ovih dana piše historičar dr. sc. Franjo Jurić.
Povod za njegov osvrt bila je proslava 50 godina svećeništva fra Petra Žagara, svećenika rodom iz župe Zavalje, na kojoj su posebnu pažnju privukle tradicionalne ličke narodne nošnje koje su i danas sastavni dio kulturnog identiteta ovog kraja.
Akcija „BRUT“ – zbog zloupotrebe položaja i primanja dara slobode lišeni policijski službenici
2
Rekonstrukcija ili novi objekat? Dijaloška emisija ministra Jušića i gradonačelnika Sedića o Domu zdravlja Bihać
3
Fatka Kulenović: „Žao mi je što je prilika za razgovor o Domu zdravlja zasjenjena ovakvim postupcima“
U svom tekstu dr. Jurić podsjeća na historiju naseljavanja podplješevičkih sela, razvoj školstva, vjerskog i društvenog života, ali i na demografske promjene, ratna stradanja i iseljavanja koja su obilježila posljednja desetljeća.
Tekst dr. Franje Jurića prenosimo u cijelosti:
Svaki kraj krasi neki običaj. Jedan od njih koji se vezuje za identitet i prepoznatljivost svakog kraja su i narodne nošnje. One su dio kulture i običaja, tradicije koja se prenosi s koljena na koljeno. Tako su i Hrvati bihaćkih podplješevičkih sela: Velikog i Malog Skočaja, Međudražja, Zavalja, Vučijaka, Malog i Velikog Baljevca, bili i ostali prepoznatljivi po svojim ličkim narodnim nošnjama. Isto se odnosi i na Hrvate iz sela Dobrenice. One ih i danas krase u različitim svečanim prilikama. Jedna od njih bila je jučer, na proslavi 50 godina svećeništva fra Petra Žagara, svećenika rodom iz župe Zavalje.
Nešto iz povijesti podplješevičkog kraja
Doseljavanje Hrvata u ove krajeve počinje od 1754. godine, najviše s prostora Gornje Like. S vremenom, nakon doseljavanja, broj Hrvata u podplješevičkim selima se povećava i doseže brojku i do 4.200 žitelja. Obitelji su bile višegeneracijske, prepoznatljive po brojnosti djece. To je dovelo do otvaranja prvih škola u ovim selima. Prva škola u Zavalju počinje s radom 1836., a u Skočaju 1874. godine, s prvim učiteljima Pavom Mlinarićem iz Skočaja i Ivanom Devčićem iz Otočca.
Razvija se i vjerski život. Župna crkva sv. Franje Asiškog u Zavalju, sagrađena još 1791. godine, često je bila na meti vandala. Obnovljena je 1816., a župnom crkvom proglašena 1818. godine. Nešto kasnije, crkva je proširena, a njena unutrašnjost uređena i obogaćena. Godine 1994. srpska vojska je crkvu zapalila te je ona do temelja bila uništena. Obnovljena je 2000. godine.
Crkva-kapelica u Skočaju sagrađena je 1923. godine i posvećena Gospi Lurdskoj (Bijeloj Gospi). I ona je u ratu, zajedno s crkvom u Zavalju, bila zapaljena. Kroz više od dva stoljeća postojanja župa Zavalje pripadala je Krbavskoj, Modruškoj, Riječkoj i Gospićko-senjskoj biskupiji, kojoj pripada i danas.
Stoljećima unatrag podplješevička sela pripadala su Hrvatskoj. Prvo je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1931.) općina Zavalje izdvojena iz sastava kotara Korenica Savske banovine te pripojena kotaru Bihać tadašnje Vrbaske banovine. Konačno, nakon Drugog svjetskog rata, od 17. septembra 1947. godine, ovi krajevi ulaze u sastav Bosne i Hercegovine.
Kroz historiju stanovnici bihaćkih podplješevičkih sela bavili su se stočarstvom i poljoprivredom. Uzgajali su konoplju, koju su potapali na dragama, odnosno malim potocima u Skočaju i Meljnovačkoj dragi u tzv. močilima. Sijao se krompir, kukuruz, heljda te različite povrtlarske kulture.
U svakodnevnoj prehrani najviše su korištena variva, juhe, mlijeko, sir i krompir. Kulturni život, pored seoskih sijela, bio je vezan za vjerske blagdane. Zborovi ili proštenja na Skočaju održavali su se za Bijelu Gospu, Malu Gospu i Srce Isusovo. Na Zavalju je veliki zbor svake godine bio za Gospojinu i patron župe Frančikovo (sv. Franjo Asiški), dok je na Baljevcu obilježavan blagdan sv. Ilije.
Oko Velike Gospe išlo se pješice na Krasno, a u Rakovicu sv. Jeleni Križarici. Poslije Drugog svjetskog rata veliki broj mještana emigrirao je u zemlje zapadne Evrope, Australiju i Ameriku.
Tijekom Drugog svjetskog rata zavaljska župa imala je veliki broj stradalnika. Prema dostupnim podacima, stradalo je više od 700 župljana. Razaranja i ratne prilike od 1992. do 1995. godine donijela su nova velika iseljavanja ljudi iz ovih krajeva, posebno u Republiku Hrvatsku. Tijekom rata od 1991. do 1995. godine župa Zavalje izgubila je 21 župljanina.
Danas župa broji nešto više od 100 župljana, uglavnom treće životne dobi. Međutim, i oni koji više ne žive u podplješevičkim selima uvijek im se rado vraćaju i posjećuju svoja obiteljska ognjišta.
Dr. sc. Franjo Jurić
