Požar na Plješevici ponovo je otvorio pitanje spremnosti Unsko-sanskog kantona za velike požare i druge vanredne situacije, posebno na teško pristupačnim terenima. Zbog miniranog područja vatrogasci ne mogu sigurno prići vatrenoj liniji, zbog čega je zatražen angažman helikoptera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Upravo u ovakvoj situaciji vrijedi se prisjetiti gostovanja federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka na BiscaniNET-u i njegovih izjava o potrebi nabavke helikoptera. Isak je tada zastupao stav da bi kantoni trebali imati vlastite helikopterske kapacitete, a njegove izjave kod dijela javnosti izazivale su podsmijeh.
IZGLASANA NOVA VLADA USK: Ibrahim Dizdarić novi premijer
2
Ko je Ibrahim Dizdarić, kandidat za novog premijera USK: Ratni policajac koji je učestvovao u hapšenju Fikreta Abdića
3
Bihać dobija premijera i tri ministra? Hušić preuzima MUP, Halilagić finansije, Zulić obrazovanje, Polimanac pravosuđe
Danas, dok gledamo požar na Plješevici i čekamo pomoć iz zraka izvan Unsko-sanskog kantona, postavlja se pitanje – je li Ramo Isak u suštini ipak bio u pravu?
Isak je potrebu za helikopterskim kapacitetima svojevremeno uspoređivao i s Republikom Srpskom i Miloradom Dodikom, ukazujući na činjenicu da RS raspolaže vlastitom helikopterskom jedinicom. I sam je kasnije govorio da se helikopter kojim raspolaže FUP koristi i za potrebe civila i prijevoz pacijenata.
Upravo je to važan dio priče koji se danas ne bi trebao svoditi samo na požar.
Helikopter USK-u ne bi trebao samo nekoliko dana godišnje kada gore šume. Takva letjelica mogla bi biti dio sistema zaštite i spašavanja, koristiti se za potragu i spašavanje ljudi na nepristupačnim terenima, hitan prijevoz pacijenata, medicinske evakuacije, intervencije u prirodnim nesrećama i, kada je tehnički opremljena i operativno sposobna za to, gašenje požara iz zraka.
Samo ove godine četiri nova vozila – 362.600 KM
S druge strane, Unsko-sanski kanton godinama ulaže značajna sredstva u službeni vozni park.
BiscaniNET je još u julu objavio da je Ured za zajedničke poslove Vlade Unsko-sanskog kantona proveo nabavku novih službenih vozila ukupne vrijednosti 362.600 KM sa PDV-om.
Nabavka je bila podijeljena u dva LOT-a. Za LOT 1 ugovorena vrijednost iznosila je 197.400 KM sa PDV-om, dok je za LOT 2 iznosila 165.200 KM sa PDV-om.
Prema dokumentaciji u koju je BiscaniNET imao uvid, radi se o četiri nova vozila proizvedena 2026. godine – dvije Škode Karoq snage 110 kW i dvije Škode Superb snage 142 kW.
Odluke su donesene 10. jula 2026. godine, a kao potpisnik akata naveden je sekretar Ureda za zajedničke poslove Vlade Unsko-sanskog kantona Elvis Beganović.
Kako saznaje portal BiscaniNET, ova četiri vozila upravo su ovih dana u proceduri registracije i stavljanja u upotrebu, nakon čega bi trebala služiti za prijevoz ministara i državnih službenika.
Treba, međutim, biti potpuno precizan: za 362.600 KM ne može se kupiti odgovarajući novi višenamjenski helikopter sa kompletnom opremom, posadom, obukom i infrastrukturom.
Zbog toga smisao ovog poređenja nije tvrditi da su četiri ovogodišnja automobila mogla biti zamijenjena jednim helikopterom.
Pravo pitanje je nešto drugo.
Koliko smo na automobile potrošili za pet ili deset godina?
Koliko je Vlada USK, zajedno sa svojim ministarstvima, uredima i drugim kantonalnim institucijama, u posljednjih pet ili deset godina ukupno izdvojila za nabavku i korištenje službenih automobila?
Javnost uglavnom sazna koliko košta pojedinačna nabavka, ali mnogo rjeđe dobije zbirnu računicu kompletnog voznog parka.
A automobil ne košta samo onoliko koliko je plaćen prilikom kupovine.
Svake godine potrebno je platiti registraciju i osiguranje, redovne i vanredne servise, gorivo, zamjenu ulja i drugih potrošnih dijelova, ljetne i zimske gume, popravke i nepredviđene kvarove.
Na sve to dolaze putni nalozi i drugi troškovi povezani s korištenjem službenih vozila.
Zato bi bilo interesantno da Vlada USK javnosti odgovori na nekoliko jednostavnih pitanja: Koliko službenih automobila danas ukupno posjeduju kantonalne institucije? Koliko su koštale njihove nabavke u posljednjih pet i deset godina? Koliko se godišnje potroši na gorivo, registracije, osiguranje, servise, gume i popravke? Koliko je putnih naloga realizirano i koliko je novca po tom osnovu isplaćeno?
Tek kada se svi ti iznosi saberu, moguće je ozbiljno razgovarati o tome koliko je javnog novca tokom godina otišlo na vozni park.
Nije pitanje četiri Škode, nego prioriteta kroz godine
Upravo tu dolazimo do suštine.
Niko ozbiljan ne može tvrditi da bi odustajanje od četiri automobila vrijedna 362.600 KM riješilo pitanje helikoptera.
Ali šta bi bilo da se prije pet, sedam ili deset godina napravila strategija prema kojoj bi se svake godine dio sredstava usmjeravao u fond za nabavku i uspostavljanje vlastitog helikopterskog kapaciteta?
Šta bi bilo da smo, umjesto da o tome razgovaramo tek kada šuma gori, godinama planirali letjelicu zajedno sa potrebnom opremom, obukom pilota i tehničkog osoblja, hangarom i sredstvima za njeno održavanje?
Možda bismo danas, umjesto čekanja da neko drugi pošalje helikopter, imali vlastiti kapacitet koji bi mogao biti angažovan u veoma kratkom roku.
I ne samo danas na Plješevici.
Sutra bi takva letjelica mogla prevoziti teško povrijeđenog ili životno ugroženog pacijenta prema većem kliničkom centru, tragati za nestalom osobom, spašavati unesrećene na planini ili reagovati u poplavama i drugim prirodnim nesrećama.
Kada gori Plješevica, „leteće Škode“ postaju gorka šala
Zbog toga ni ironični komentari građana o tome da bi Vlada USK sada mogla poslati „Škode Superb da gase Plješevicu“ nisu nastali bez razloga.
Naravno da Škoda Superb ne može gasiti požar i da službena vozila imaju svoju funkciju.
Ali poruka takvih komentara mnogo je ozbiljnija: jesmo li tokom godina pravilno određivali prioritete?
Kada imamo novca za kontinuirano obnavljanje voznog parka, visoke plate i brojne troškove administracije, građani imaju pravo pitati koliko se istovremeno ulagalo u opremu koja direktno može spašavati živote i imovinu.
Posebno u kantonu čiji geografski položaj dodatno otežava brz transport pacijenata prema velikim kliničkim centrima, a čija ogromna šumska i planinska područja svake godine nose rizik od požara i drugih nesreća.
Možda je vrijeme da se Rami Isaku više ne smijemo
Zato se danas vrijedi vratiti na ono o čemu je Ramo Isak govorio.
Može se raspravljati treba li baš svaki kanton imati vlastiti helikopter, treba li nekoliko kantona zajednički finansirati takvu jedinicu ili bi rješenje trebalo tražiti na nivou Federacije BiH.
Ali potreba da USK ima brz, pouzdan i unaprijed osiguran pristup helikopteru za gašenje požara, spašavanje i medicinski transport teško se više može tretirati kao luksuz.
Požar na Plješevici to najbolje pokazuje.
Zato pitanje za Vladu USK ne bi trebalo biti može li se helikopter kupiti za 362.600 KM koliko su koštala četiri ovogodišnja vozila – jer ne može.
Pitanje je: koliko smo miliona maraka tokom svih ovih godina potrošili na nabavku i održavanje kompletnog voznog parka i jesmo li dio tog novca, uz ozbiljno višegodišnje planiranje, mogli usmjeriti prema kapacitetu koji bi danas gasio Plješevicu, a sutra možda spašavao život nekog našeg sugrađanina?
To je računicu koju bi javnost trebala vidjeti.
Jer tek tada možemo odgovoriti na mnogo važnije pitanje – šta su nam svih ovih godina zaista bili prioriteti?
POVEZANA VIJEST:
