Dr. sc. Franjo Jurić osvrnuo se na sve izraženije nezadovoljstvo građana Krajine odnosom političkog i službenog Sarajeva prema ovom dijelu Bosne i Hercegovine, navodeći da osjećaj zapostavljenosti postoji, ali da odgovornost za stanje ne treba tražiti isključivo izvan Unsko-sanskog kantona.
U tekstu pod naslovom „Krajiška ljutnja i razočarenje“, Jurić navodi da se među Krajišnicima sve češće može čuti stav da je Krajina „na kraju reda“, posebno kada je riječ o infrastrukturi, prometnoj povezanosti i realizaciji velikih razvojnih projekata.
Prošlo je 16 godina od tragedije kod Bihaća: Meliha, Aida i Emina kući se nikada nisu vratile
2
Doktorica osuđena zbog nesavjesnog liječenja u Bihaću dobila privremenu licencu u Srbiji
3
Šef Civilne zaštite Bihać odgovorio kritičarima: „Jeste li ikada gasili požar na Plješevici?“
Prema njegovim riječima, paradoks predstavlja činjenica da USK ima izuzetno važan geografski položaj, uključujući granicu s Hrvatskom i Evropskom unijom, ali da taj potencijal nije dovoljno iskorišten za razvoj.
Jurić, međutim, ukazuje i na podatke koji relativiziraju tvrdnje da sa federalnog nivoa prema Krajini ne dolazi novac. Kao primjer navodi federalni budžet za 2026. godinu i značajan udio USK u poljoprivrednim poticajima.
Zbog toga smatra da problem nije isključivo u količini novca, već i u tome koliko građani Krajine osjećaju da se njihovi strateški interesi razumiju i zastupaju.
Posebno se osvrnuo na utjecaj stranačkih centrala iz Sarajeva na političke procese u USK, naročito prilikom formiranja vlada i parlamentarnih većina. Kao jedan od posljednjih primjera naveo je političku krizu u Kantonu i promjenu Vlade u augustu 2026. godine, koju je zaustavio Ustavni sud Federacije BiH.
„Zbog svega toga se stvara osjećaj da se službeno Sarajevo sjeti Krajine kad trebaju glasovi, a kad treba odlučivati o Krajini, onda odlučuju drugi. To je jedna od najvećih političkih frustracija Krajišnika“, naveo je Jurić.
Govoreći o odnosu Krajišnika prema državi, podsjetio je i na period rata od 1992. do 1995. godine, kada je tadašnji Bihaćki okrug bio izoliran i pod velikim pritiskom. Upravo zbog ratne uloge Krajine, smatra da postoji očekivanje da ovaj prostor bude prepoznat kao strateški važan i u miru.
„Ako je Krajina bila strateški važna kada je država bila ugrožena, mora biti strateški važna i u miru“, poruka je koju, prema Jurićevom mišljenju, Krajišnici žele poslati.
Ipak, Jurić naglašava da odgovornost nije samo na političkom Sarajevu. Podsjeća na česte promjene vlasti u USK i političku nestabilnost, navodeći da je Kanton u protekle četiri godine promijenio četiri vlade.
Smatra da i krajiške političke elite moraju odgovoriti na pitanje zašto nisu uspjele izgraditi stabilnu i dugoročnu političku strategiju kojom bi zajedničke interese Krajine snažnije zastupale prema višim nivoima vlasti.
„Službeno Sarajevo često nema dovoljno sluha za Krajinu, ali ni Krajina nema dovoljno političkog jedinstva da svoje interese nametne Sarajevu“, istakao je.
Prema njegovom mišljenju, suština problema nije samo u raspodjeli finansijskih sredstava, već u nedostatku povjerenja i osjećaju građana da se o pitanjima važnim za Krajinu često odlučuje bez dovoljno učešća same Krajine.
„Krajišnici ne traže privilegije od službenog Sarajeva, traže osjećaj da nisu periferija vlastite države“, zaključuje Jurić, dodajući da je jedna od najvećih grešaka političkog Sarajeva posmatranje Krajine kao sigurnog političkog bazena, dok je greška Krajine to što svoje interese nije uspjela pretvoriti u jedinstvenu i dugoročnu političku strategiju.
