U trenutku kada je planula afera “Agrokomerc”, prije 30 godina, pokazati će kasnije analize, pa i sudski proces protiv Abdića i njegovih suradnika, zaduženost preduzeća kretala se oko 270 miliona dolara. Toliko su ukupno bili teški Abdićevi “upadi u platni sistem”, mjenice bez pokrića i drugi financijski marifetluci za kojima je posezao u svom investicijskom ludilu
Dok se posljednjih dana ljuljaju financijski i poslovni temelji najveće regionalne kompanije, hrvatskog “Agrokora”, dok investitori-banke preuzimaju sudbinu carstva obitelji Todorić, dobavljači zbijaju redove u naplati svojih potraživanja, a desetine hiljada uposlenih strepe za posao, nisu rijetki analitičari koji slučaj “Agrokor” porede sa aferom “Agrokomerc”.
Podsjetimo, navršava se tačno 30 godina od izbijanja ove ekonomsko-poltičke afere u čijem je središtu bio Fikret Abdić i njegov životni projekat, poljoprivredni kombinat iz Velike Kladuše.
Postoje snažne poveznice između vlasnika “Agrokora”, hrvatskog tajkuna Ivice Todorića i velikokladuškog Babe-Fikreta Abdića. Povezuju ih, najprije, srodna poslovna filozofija koja nije u stanju prepoznati granicu između poslovne ekspanzije i neumjerene, gotovo samoubilačke megalomanije.
Ni Todorić nije, kao što nije ni Abdić znao kontrolirati i disciplinirati svoje poslovne ambicije, ukrotititi investicijsku pohlepu koja se komotno, bezbrižno odnosila prema financijskim rizicima i ekonomskim posljedicama. I kod jednog i drugog teško je razlučiti vizionarstvo od avanturizma.
FIKRETOVA KOKOŠIJA PRSA
I Todorić i Abdić su produkti i konstrukti vremena i političkog ambijenta u kojem su nastajali njihovi poslovni svjetovi. Abdić – socijalističkog, samoupravnog, dogovornog, dakle ne-tržišnog, ili ne nužno tržišnog, a Todorić tranzicijskog, kripto-kapitalističkog.
Treba, međutim, znati da je tranzicija, odnosno pretvorba (i) u Hrvatskoj bila stvar dogovora, odnosno političkog diktata vladajuće elite. Todorić i njegovi potomci bili su samo jedna od 200 bogatih obitelji kojima je Tuđmanova vlast u ruke predala ekonomsku budućnost susjedne države.
I Fikret Abdić je godinama, pa i decenijama, bio miljenik i favorit vlasti. Bolje rečeno-jednog njenog dijela, onog personaliziranog u familiji Pozderac i njihovim kadrovima u privredi, financijama, pravosuđu. Bio je član najviših poltičkih foruma, svijetao, živ primjer mogućnosti socijalističkog ekonomskog preporoda čitave jedne stoljećima zapuštene i napuštene bosanskohercegovačke regije, Cazinske Krajine.
No, postoji bitna, strukturalna razlika između poslovnih carstava Ivice Todorića i Fikreta Abdića: predratni fanatični cvjećar rodom iz Imotskog, Todorić, svoj je imperiji gradio kupujući postojeće, uglavnom uspješne i profitabilne poljoprivredne i trgovačke firme (“Ledo”, Jamnica”, “Konzum”, “Sarajevski Kiseljak”, “Mercator”…).
Abdić je svoje krajiško “kokošije carstvo” stvarao i podizao ni iz čega, sa gole ledine, “green filed” projektima, kako se to danas korporativnim metajezikom kaže.
U trenutku kada je planula afera “Agrokomerc”, prije 30 godina, pokazati će kasnije analize, pa i sudski proces protiv Abdića i njegovih suradnika, zaduženost preduzeća kretala se oko 270 miliona dolara. Toliko su ukupno bili teški Abdićevi “upadi u platni sistem”, mjenice bez pokrića i drugi financijski marifetluci za kojima je posezao u svom investicijskom ludilu.
Ukupna imovina “Agrokomerca” bila je procijenjena na preko milijardu i pol dolara, dakle tri puta veća od dugova. Banke su, dakle, imale tzv. koletareral, odnosno mogle
su dugovanja namiriti preko vrijedne imovine “Agrokomerca” u BiH, ali i cijeloj tadašnjoj zajedničkoj državi. Ali, nisu, jer su u slučaju “Agrokomerca” nije radilo o uvođenju financijskog reda, nego o rušenju političkog okvira u kojem je “Agrokomerc” funkcionirao.
Radilo se o unitarističkom, iz Srbije diktiranom obračunu sa tzv. “republičkim etatizmima”, odnosno federalističkim političkim protivnicima u BiH, a kasnije i drugim republikama. Optužnica za “Agrokomerc” sadržavala je paklene kvalifikacije o “podrivanju ekonomske suverenosti države”, odnosno “kontrarevolucionarnu djelatnost”.
Iz saveznog tužilaštva u Beogradu u BiH ju je donio tadašnji visoki dužnosnik MUP-a BiH, danas Dodikova desna ruka Sredoje Nović. Niko tada u Bosni i Hercegovini nije, najviše iz straha da i sam ne bude osumnjičen, i medijskom artiljerijom ušutkan kao kontrarevolucionar pokušavao spasiti veliku, po svim parametrima perspektivnu i pametno osmišljenu firmu iz Kladuše.
MEGALOMANIJA JEDNOG “VIZIONARA”
Aktuelna dugovanja “Agrokora” bankama i dobavljačima procjenjuju se na oko 12 milijardi maraka i dvostruko su veća od imovine uzdrmanog Todorićevog koncerna. Vlast u Hrvatskoj ne želi se izravno miješati u krizu jedne privatne kompanije, ali ne može biti indiferentna prema njenim mogućim teškim posljedicama.
Potpuni slom Todorićevog Koncerna, pored ostalog bi, recimo, Slavoniju pretvorio u demografsku i ekonomsku pustaru iz koje ljudi bježe trbuhom za kruhom, kao što su
Krajišnici bježali prije pojave Abdića i “Agrokomerca”…
Nisu rijetki analitičari, pa i političari u Hrvatskoj koji krizu u “Agrokoru”, koja nije od jučer, nego je kontstanta već nekoliko godina, dovode u vezu sa činjenicom da je koncern najveći dužnik ruskoj državnoj “Sberbanke”. Dokazi koji se nude nisu lišeni geopolitičke a ne samo financijske logike.
Možda je slučajno, a možda i nije, da ruski ambasador u Hrvatskoj, u potpuno militarističkom maniru, najavi prekid kreditiranja Todorića samo nekoliko dana nakon što je hrvatski premijer Plenković ponudio “bratsku pomoć” Ukrajini i mirnoj reintegraciji Krima po hrvatskom modelu.
Bosna i Hercegovina je prije 30 godina megalomaniju jednog “vizionara” i njenu instrumentalizaciju u državno-političke obračune platila teškom političkom i ekonomskom cijenom.
Je li slično dizajnirana i kriza u “Agrokoru” treba sačekati, pa zaključivati. Sličnosti i analogije između uspona i pada Todorića i Abdića jesu primjetne, ne mogu biti dostatne za ozbiljne zaključke.
