Mogao bi se netko, gledajući predstavu „Preko Veze“ sjetiti prijelomne scene mjuzikla Chicago iz 2002. godine, kada cijelokupna populacija ženskog zatvora gleda elegantan skok u prazno sitne mađarske Balerine blagih očiju i gipkog skoka u smrt uresenu aplauzom paralelnog svijeta pozornice. Nadodajmo, uz njenu pitomu prirodu da je bila nedužna, iako osuđena za umorstvo svog zaručnika kao i njena stvarna inspiracija Sabella Nitti, manje graciozna i nimalo scenična, samo jednako nespremna da se nosi sa zahtjevnim sjecištima ponude i potražnje razularenog velegrada, kojima se građanski oportunisti naoko uzdižu iz onog što je redoslijedno, skladno, sklono čekanju reda u pošti, apoteci, na blagajni, kod doktora. U svijetu nastalom koprodukcijm kazališta Kerempuh i nezavisnog kazalista Moruzgva, autorski tekst režisersa Ivana Lea Lema, dinamika između četiri lika balansira dramaturske strukture cabareta i stand-up komedije zavidnom neposrednočću i snagom. Ostaje možda željeti da su koreografija i burleskne numere na nivou koji prate vrsna glumalka rješenja.
Ana Begić je oživotvorenje sile i samouvjerenosti kao Ravnateljica Kazališta; prateći lik povučene šefice računovodstva od njenih početaka i kreativnih malverzacija do punokrvne zvijeri koja pod svaku cijenu želi preuzeti vodeće mjesto svog prethodnika, pratimo zapravo jednog od likova koji nikomu nisu zamjetni dok ne postanu oni koji kroje pravila igre. Činjenica da će se za Ravnateljičin uspjeh prekršiti zakon i pravila konkursa samo su podznaci njenog uspjeha. Kontekst karijere sa prekoveznim prefiksom jedan je od elemenata koji se sa i bez autoironije pravdaju prirodnom zaslugom i nužnošću. Zanimljivo je da lik Ravnateljice predstavlja seksualno i obiteljski neostvarenu žensku osobu srednjih godina, koja uprkos pomanjkanju iskustva niti u jednom trenutku nije prikazana kao žrtva neispunjenih ljubavnih očekivanja je poprilično ugodna promjena. Doduše, Mila Elegović kao prva Splićanka-gradonačelnica Zagreba iskupljuje tu senzibilnu žensku stranu, onu zaslijepljenu ljubavlju a samo ponekad i teškim drogama. No, viktimizacija je ovdje ostavljena po strani i niti jedan od likova se ne libi govoriti o svojim iskustvima, izuzevši time rodnost kao predznak slabosti.
Ravnateljicina iskusnija mlada kolegica koju igra Ana Maras Harmander, Glumica jakih dubrovačkih korijena, u svojim ispovijesti, osim što je simbol zlatne mladeži sumnjivog sjaja, ponajviše otvara pitanje prostitucije u glumačkim ali i poslovnim krugovima. Za nju je ovaj put napretka putem vezivanja, od kćerke ministra zdravstva do monodrame lika iz Životinjske farme (lajtmotiv kojem treba zapljeskati) niz tjelesnih transakcija opravdan sjajem, dok bijeda dolazi tek na kraju balade.
Poglavlje hrvatske majke-kršćanke i braniteljice tradicionalnih, otvoreno homofobnih i ponekad nacionalističkih nazora podijeljeno je između Gradonačelnice (Elegović) i sinjske kraljice, Čistačice koju otresito, poluurbano i vjerno igra Linda Begović. Negdje u nazivu outsoursane firme Gradonačelnice „U ime octa“ krije se neki mračan ključ, neka nit koja teče suprotno gravitacionoj sili dok je spora karma ne prekorene u ponor.
Kao dramsko oružje u različitim crnohumornim slojevima ističe se jezik tj. sinjski, splitski i dubrovački dijalekt koji dodatno naglašava kako persone kojima pripada tako i metaforu društvene sveprisutnosti.
Kerempuhov satirični predznak svakako je prijemtiv za tematiku Veza, ali ne treba zanemariti vrstan iskorak koji Moruzgva nastavlja činiti od svojih početaka. Osnovana pod umjetničkim vodstvom glumice Ecije Ojdanić, Moruzgva se kao rijetko koje nezavisno (ili državno) kazalište može pohvaliti naslovima u kojima uvijek, ili gotovo uvijek, ima mjesta za ženske likove koji odudaraju od ustaljenih normi ili su kreirane po satiričnom ključu – za infamiranje stereotipa. Tako su i bihaćkoj publici već bila predstavljena ostvarenja poput Harema, Gole u Kavezu ili Bobocke. Posljednji naslov, takodjer režisersko ostvarenje Lema sa Ecijom Ojdanić u naslovnoj ulozi, jedno je od najnagrađivanijih ostvarenja kazališta Moruzgva, i prvo dramsko ostvarenje koje je u fokus stavilo često zaboravljen Krležin ženski lik. Sinoć su se, međutim, u ništa manje pomamnim raljama na rubu pameti borile ne jedna nego četiri vrsne glumice hrvatskih kazališnih scena. Red političkog cirkusa, red narkomanije u istom, red seksa, red patrijarhalnih predrasuda – Veze su tu da rašire nezavidnu lepezu pukotina društvene dinamike opstanka.
Preko Veze je, uprkos socijalnim stanovima, tajnim računima, garažama punih automobila, antidepresivima bez recepta i ušmrkavanja droga za dobro jutro optimističnija od onoga što nas u većini slučajeva čeka. Karmička pravda dovodi, svaka na svoj način, šarmatne i snalažljive junakinje do trenutka sloma u kojem ponajbolja replika itekako ima smisla: Nisi slučajno tamo gdje te život stavi.
