U krugu nekadašnjeg bihaćkog Kombiteksa, danas poslovne zone, s radom je počela još jedna proizvodna firma…
Riječ je o subjektu čija je djelatnost proizvodnja vanjskih želuzina, roletni i tendi. Nosi naziv „Profinorm“ a dio je poslovne politike već prepoznatljive bihaćke firme „Rekić“ koja se bavi hotelijerstvom.
Proizvodi će biti namijenjeni uglavnom za evropsko tržište, trenutno je zaposleno 10 radnika s tim da se kasnije očekuje zapošljavanje novih radnika.
“Dok god ljudi na vlasti postavljaju sebi lojalne saradnike, prevashodno one koje mogu kontrolirati ili one koji nemaju mnogo izbora nego da rade kako im se kaže, mladi i sposobni se neće upuštati u ovu priču”.
Jasmin Hasić trenutno radi kao izvršni direktor bh. ureda međunarodne Fondacije Humanity in Action. Prethodno je radio kao savjetnik u kabinetu ministra u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, kao docent i šef odsjeka na nekoliko univerziteta u Sarajevu, te kao konsultant i predavač na nizu međunarodnih pozicija.
Paralelno je završio studij u inostranstvu i u BiH, što ga izdvaja od mnogih mladih talentiranih ljudi iz naše zemlje koji su okusili samo jedno ili drugo, ili jedno pa onda drugo. Nakon uspješno završenog bachelor studija u Češkoj i na Univerzitetu u Sarajevu, magistarskih studija na CEU u Budimpešti i na Pravnom fakultetu u Sarajevu, doktorirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta LUISS Guido Carli u Rimu i na Slobodnom univerzitetu u Briselu. Odlučio se vratiti u BiH prije šest godina kako bi dao puni smisao svom profesionalnom angažmanu u zajednici iz koje potiče. Odlučio je raditi u Bosni i Hercegovini kako bi inspirirao mlade da i oni krenu u borbu, te da ne budu «another brick in the wall».
Dokumentarac o meni
“Prije nekoliko godina, neposredno nakon povratka sa doktorata, N1 televizija je snimila kratki prilog o meni, kao mladom intektualcu koji se doselio nazad u BiH iz inostranstva kako bi podijelio i aplicirao stečeno znanje u svojoj zemlji. Opisali su me kao mladića koji je svoju životnu priču u inostranstvu započeo kao četvorogodišnje dijete izbjeglica iz Sarajeva, kasnije se školovao i živio u sedam evropskih zemalja, te se naposlijetku vratio u Bosnu i Hercegovinu kako bi ispunio svoju želju i gradio život u svom rodnom gradu.
Osnovna misao u koju sam vjerovao dok sam radio taj interview, a u koju vjerujem i danas, je da sposobni i obrazovani mladi ljudi u ovoj zemlji trebaju ostati i boriti se za nju, ako baš ne moraju otići. Svako ko misli da sreća stanuje u drugoj zemlji, svakako je treba potražiti «negdje tamo», ali ono što ostavlja iza sebe sigurno neće biti ono što će zateći ako se ikad odluči vratiti. U ovoj zemlji ima mnogo potencijala, ali nam treba volja i motivacija da održimo borbu. Ako se svi zarazimo apatijom, prospekti društvenog opstanka sigurno neće biti obećavajući ni za koga.
Prošlo je skoro šest godina od mog povratka u Bosnu i Hercegovinu. Danas iza sebe imam prilično bogato profesorsko iskustvo na univerzitetu, u vladinom i nevladinom sektoru, te mnogobrojnim konsultantskim pozicijama u različitim međunarodnim organizacijama. Napisao sam i uređivao desetine članaka i knjiga o raznovrsnim temama, prevashodno o vanjskoj politici BiH, izgradnji mira u našoj zemlji, bh. dijaspori, mladima i migracijima iz BiH, i sl.
Ovo nije fini intervju
Čast mi je kad čujem da me brojni mladi ljudi prepoznaju kao nekoga ko ih može inspirirati u njihovoj borbi i profesionalnom rastu. Ovo je mogao biti još jedan fin i inspirativan injervju, ali bojim se da neće biti takav, jer ja i dan danas konstantno razmišljam o odlasku iz Bosne i Hercegovine. Ne zato što mi je ovdje teško ili loše. Ne razmišljam o odlasku nužno samo zbog prekompleksne administracije, nefleksibilnog sistema zapošljavanja, izuzetno malo prilika za zapošljavanje mladih i obrazovanih ljudi, ili slabo razvijenih kanala pomoću kojih se mladi ljudi mogu povezati da bi ostvarili svoje lične i profesionalne ciljeve. Mislim da sam uspio postići sve što sam realno mogao u uslovima u kojima radim, a neki kažu i više od toga. Međutim, entuzijazam za nastavkom borbe je sve manji kako vrijeme prolazi.
Ako ćemo iskreno, mislim da se u BiH ne dešava nista posebno što se nije dešavalo i u drugim post-konfliktnim društvima. Mislim da smo svi sebe vremenom uvjerili kako smo specifični i «neobično posebni», kako je samo naša situacija komplicirana, kako nam treba više vremena nego drugima, kako sa nama «treba drugačije». Niko ko se vratio iz inostranstva sa intelektualnim kapitalom ili nekim drugim resursima definitivno nije očekivao nikakav crveni tepih ili neke «privilegije» kao priznanje za svoje uspjehe, ali nije očekivao ni da bude tretiran kao organ koji tijelo odbacuje nakon transplatacije. To definitivno nije zdrava atmosfera u kojoj bi neko želio nastaviti borbu. Zato ljudi većinom žele napustiti zemlju, među njima i ja.
I danas neprestano slušam komentare roditelja sposobnih mladih ljudi i njihovih bliskih kako je mladima bolje da idu, da ih ovdje ništa ne čeka, da u BiH ne mogu naći adekvatan posao. Stalno se govori o čekanju nečega, nalaženju nečega, a sve manje o stvaranju nečega, neke nove vrijednosti. Mislim da ovdje ne treba niko nikome tražiti posao. Ovdje ne treba vući nikoga za rukav. Sposobnim i obrazovanim mladim ljudima treba dati priliku da stvaraju vrijednosti koje su im potrebne za pristojan život u ovoj zemlji. Ali za to postoji jedan bitan preduslov: obrazovane mlade ne smijemo posmatrati kao resurs kojim upravlja neko, već kao agente promjene. Svi oni koji tvrde da Bosni i Herecegovini trebaju mladi i sposobni ljudi, istovremeno ne bi smjeli tretirati mlade kao alate vlastite borbe. Takav recept nema šansu za održiv uspjeh. Svaki put kada se nekoj sposobnoj mladoj osobi pokloni povjerenje da djeluje kao agent promjene u društvu, u pravilu je istovremeno potrebno neku «zreliju» osobu poslati u stanje «mirovanja». To se u praksi rijetko dešava, zato promjene i ne dolaze, a mladih i sposobnih je sve manje.
Zašto nas gurate u nepoštenu borbu?
Kad me neko pita: zašto se sposobni mladi ljudi ne uključe u politiku i ne izbore sami za svoja prava i «mjesto za stolom», uvijek odgovorim: ta borba jednostavno nije fer, a niko ne želi da se uprlja ako je dovoljno pametan i zna da je sistem korumpiran. Ovdje ne govorim samo o korupciji usmjerenoj ka ovladavanju javnim resursima, već korupciji umrežavanja i kontrole procesa koji održava političke elite na vlasti. U ovom sistemu će uspjeti samo oni koji nemaju alternativu, oni koji su dovoljno motivirani da budu glasni ili uvezani. Sposobni mladi ljudi su se već dokazali u sistemima u kojima nije bilo bitno ko su i čiji su, već koliko mogu i znaju. Vratiti se u svoju zemlju sa već postojećom eksternom validacijom je nezahvalna i uzaludna borba, jer se mlada osoba izgleda opet dokazivati nekima koji te uspjehe ni ne shvataju i onima kojima je borba svedena na potpuno druge dimenzije.
Svaki dan mi pada na pamet ona «Mešina kletva», svaki dan se pitam šta je suština ove borbe kada je tlo u kojem mladi rastu toksično. Vidim da je nestrpljenje veliko i svaki dan raste. Sposobni mladi ne mogu čekati rezultate 30 godina, jer oni imaju alternative. Njih borba za BiH ne vuče u vakum kao one koji nemaju drugog izbora nego da se u politku uključe da postigli bilo šta.
Često ponavljam kako je u BiH izuzetno izražena tvrda «gerontokracija» (op. vladavina starih ljudi). Ona je najizraženija u sferi «političkih uticaja» onih koji su «bili u ratu» i «odbranili zemlju», a u odnosu na one koji nisu. To posebno vidimo u normativnoj dominaciji tzv. «starijih, zaslužnih i iskusnijih» u odnosu na tzv. «mlađe, nedokazane, nezrele i nestrpljive». «Vladavina starih» je vidljiva i u tipovima «političkog sazrijevanja» mladih, koje su u pravilu postaju kopije svojih iskusnijih (stranačkih) mentora. Sve tradicionalno «jake stranke» se još uvijek čvrsto oslanjaju na uticaj i imidž svojih osnivača ili starijih i afluentnijih članova. Njihova osnovna pretpostavka je da «prošlost nije u prošlosti», te da njeni institucionalni (pravni i politički), normativni, a i kulturni ostaci su prisutni u politici sjećanja i trenutnoj politici djelovanja. Ne bih želio da me iko pogrešno shvati ili pomisli da se doprinosi ljudi koji su prethodili «mojoj generaciji» ne vrednuju. Naprotiv. Ono što su dali je bilo dobro upravo u okolnostima u kojima su radili, ali sad je vrijeme da štafete predaju drugima, te da oni svojim savjetima usmjeravaju tokove i upozoravaju na potencijalne greške iz kojih su učili.
Borba za državu nije prošla. To je trajna kategorija
Ono u čemu se mi, stari i mladi, suštinski razilazimo jeste osnovna koncepcija odgovornosti i borbe za državu. Većina onih koji su se borili 90-tih za državu misle da su se za nju «izborili» (svršeno prošlo vrijeme), pa zbog toga polažu prava na «benefite» iz sistema u kojem žive sada (sistema koji oni posmatraju kao stečevinu svoje borbe). Mladi sposobni ljudi, s druge strane, to ne vide tako. Za njih, ono što su (u)radile starije generacije suštinski borba za «pravo da se država gradi», a ostvarivanje tog prava je odgovornost koja se razvija godinama i koja ne pripada samo onima koji su fizički ili na drugi način bili uključeni borbu tokom ključnih momenata stvaranja tog «prava». Dakle mladi ne vjeruju da se neko nekad «izborio za državu» u kojoj oni sad žive, već naprotiv, ta borba još traje, pa je samo normalno i prirodno da dođe i do smjene generacija i onih koji upravljaju volanom. Svjesni da se to neće brzo desiti i svjesni da starije generacije nisu spremne da prepuste komandne odgovornosti onima koji bi možda i bolje od njih vodili procese danas, mladi ljudi jednostavno odlučuju da odu. Odlaze u mnogo rzvijenije zemlje, gdje ih nije stid da se uključe u politiku jer je «manje prljava» nego kod nas, u zemlje u kojima mogu postati kancelari sa 30 godina, kao g. Kurz u Austriji, ili mogu postati mlade premijerke i upravljati cijelim sistemom, kao gđa. Marin u Finskoj, i sl.
Oni koji gledaju te «odlaske» žive u uvjerenju da sposobnim i obrazovanim mladim ljudima nedostaje strpljenja, povjerenja i vizije, a nekad i petlja da se upuste u ove prljave borbe koje oni vode već dugi niz godina. Toliko dugo rade na gradnji vlastite mreže da čak više i nisu u stanju da vjeruju da neko mlađi može bolje od njih da radi taj konkretan posao. Mladi koji su živjeli u inostranstvu na ove opaske najčešće gledaju s podsmjehom, jer iskustveno znaju da može bolje i da se u BiH ne moraju voditi borbe koje vode starije generacije, jer postoji mnogo drugih prioriteta kojima se treba posvetiti.
Ako i kad se, nekim pukim slučajem, nekoj sposobnoj i obrazovanoj mladoj osobi otvori prostor za djelovanje, postavlja se pitanje koliko će im suštinski trebati vremena da realiziraju svoje motivacije ili da se razočaraju. Garancija za uspjeh nema. Međutim, postoje tri stvari su koje obrazovni sistemi u Evropi i svijetu pružaju mladim ljudima, a koje domaćem sistemu nedostaju, a to su praksa, praksa i praksa. Ja sam, na primjer, već na drugoj godini fakulteta u Češkoj dobio priliku da stažiram čitav semestar u Evropskom parlamentu u Briselu. Tu sam priliku iskoristio, a još više mi je koristila. Praksa na stranim univerzitetima se ne svodi na «sticanje radnog iskustva» da bi se ispunili preduslovi za neko stalno zaposlenje, kao što je to slučaj kod nas, već da se znanje upotrijebi za izgradnju kapaciteta i samopouzdanja studenata koji će kasnije biti sposobni da budu samostalni agenti u institucijama u kojima će nastaviti karijere. Tokom rada se moraju maksimalno specijalizirati i socijalizirati unutar kompleksne mreže odnosa. Ta samostalnost je dobra motivacija za rad, ali je loša za one koji mlade i sposobne ne žele vidjeti kao «remetilački» element koji ne mogu kontrolirati. Dobar primjer za to je kadrovska politika u diplomatiji, gdje dugi niz godina bilježimo postupan pad ukupnog kapaciteta, što se reflektira na umjanjenoj sposobnosti Bosne i Hercegovine da se uspješno nosi sa i odgovori na sve kompleksnije zadatke u, npr. EU integracijskom procesu. Danas, od oko 520 uposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova, samo njih četvoro ima manje od 30 godina. Ako uzmemo da je prosjek godina uposlenih oko 48, onda stvar postaje još složenija i obeshrabrujuća za mlade. Ovaj zabrinjavajući trend se mora obrnuti čim prije. Prisustvo i vidljivost BiH u inostranstvu se mora ubrzano podići na najviši mogući nivo, te se naše diplomate moraju podmladiti jer oni imaju alate za djelovanje koje starije generacije nemaju.
Mladi i sposobni ne rade kako im se kaže
Nadalje, članovi Predsjedništva BiH u svojim imenovanjima moraju pod hitno napustiti lažnu dihtomiju karijernih ili političkih postavljenja rukovodilaca naših diplomatsko-konzularnih predstavništava u inostranstvu. Zašto lažnu? Zato što do sada nisam čuo niti za jedan primjer «karijernog diplomate» koji prethodno nije bio «političan» ili «blizak» sa određenim političkim strujama (ili više njih). Efektivno, sve naše imenovane karijerne diplomate su esencijalno politički igrači, što nam nikako ne pomaže da izađemo iz zatvorenog kruga problema u kojem se nalazimo. Za uspješno prevazilaženje ove lažne dileme, u praksu je potrebno uvesti ekspertska postavljenja ljudi koji mogu svojim znanjem i iskustvom obrtnuti tok negativnih narativa o našoj zemlji. Klijentelizam u BiH se mora polako gušiti, a kultura «prevlasti privatnog interesa» nad javnim dobrom mora postati dio prošlosti. Dok god ljudi na vlasti postavljaju sebi lojalne saradnike, prevashodno one koje mogu kontrolirati ili one koji nemaju mnogo izbora nego da rade kako im se kaže, mladi i sposobni se neće upuštati u ovu priču. Naše trenutne «političke elite» to dobro znaju, i aktivno rade da mladima umanje motivaciju da se bave stvarima od javnog interesa. Ako mladi ulaze u politiku da bi nekom bili «lojalni», oni neminovno postaju plodovi trulog drveta, jer će njihovo učešće u javnim procesima biti u službi politike i političara koji njima «rukovode». To je upravo suština uspjeha ‘propagande’ onih koji već godinama grade ‘armije mladih podobnika’.
Ukoliko se, ipak, mladi i sposobni ljudi odluče da konstruktivno rade na promociji iskonskih vrijednosti ove zemlje, poput heterogenosti i pluralizma, onda se možemo nadati nekim pozitivnim promjenama. Ako budu dovoljno uporni i mudri, možemo se nadati početku pozitivne društvene transformacije u punom smislu te riječi.
(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)
Rasim Alunović, član respektabilnog bihaćkog kluba borilačkih sportova “FAVORIT BH”, će u petak biti predstavljen u Banjaluci na manifestaciji “HEKTOR FIGHT NIGHT 2”.
Bišćanin će u ringu za protivnika imati reprezentativca Srbije Germek Marka.
Na predstojećoj gali će pored Rasima nastupiti i Damjan Savanović, Viktor Vasić, Miroslav Vujović, Jasmin Ramić, Mladen Kujundžić, Čedo TDI Pantić, čija imena garantuju nezaboravnu noć kik boksa u Banja Luci.
Rasim je ranije na manifestaciji NO LIMIT u Sarajevu na najbolji način pobjedom nad protivnikom iz popularnog RONIN Gym-a počeo da gradi svoje ime u profesionalnom ringu, a poziv na “HEKTOR FIGHT NIGHT 2” je potvrda kvalitetnog rada našeg Bišćanina.
Našem Bišćaninu Rasimu Alunoviću želimo puno sreće u petak!
Rijetko tko će o svom šefu imati nešto lijepo za reći kad ovaj nije tu, ali ova ekipa uistinu ima posebno dobre razloge za nezadovoljstvo.
Pogledajte galeriju najgorih šefova na svijetu!
Šef kaže da uzmem lopatu i pojavim se na poslu u roku pola sata
Moj šef svaki dan na posao dovodi svog ljubimca – svinju
Šef mi je rekao da izgledam previše izazovno i riješio problem
Ovo je moj ručak. I moj šef
Ovako moj šef koristi masku
Bavim se selidbama, dvije veš mašine su zalijepljene jedna za drugu. Odnesi to sam do kamiona na vrhu stepenica, kaže moj šef
Šef se odlučio maskirati da mu se nitko ne usudi doći postavljati pitanja
Jučer sam tražio povišicu, danas me na poslu dočekalo ovo
Smrdljiva tekućina već danima curi sa stropa točno na mjesto gdje naplaćujem. Ovo je rješenje koje je smislio moj šef
Šef mi je danas donio kavu jer sam super odradila projekt
Šef je instalirao kameru da nas nadgleda dok radi od kuće. Uperili smo kameru u ovu fotografiju
Moj šef svaki dan na posao nosi dijamantni prsten od 50 tisuća dolara. Radimo na polaganju asfalta
Radim u maloj prodavaonici kave, šef je greškom u jednu kantu pomiješao pržena i nepržena zrna. Ovo sam ja kako odvajam 10 tisuća prženih zrna kave
– Mi smo sad u poziciji da pomognemo Kantonalnoj bolnici Bihać da vrati dio duga prema dobavljačima do kraja godine, a kako ne bi bio blokiran račun, naveo je tokom današnjeg sastanka s direktorima zdravstvenih ustanova iz USK i Zavoda zdravstvenog osiguranja USK kantonalni ministar zdravstva Muris Halkić.
U Vladi USK danas je održan radni sastanak ministra zdravstva Murisa Halkića s direktorima domova zdravlja, predstavnicima ZZO, ali i ostalih zdravstveni ustanova u USK.
Brojni su problemi kojim je opterećen zdravstveni sistem, od dugovanjima koja prijete blokadom računa Kantonalne bolnice, neisplaćenim obavezama prema zdravstvenim radnicima, manjka ljekara koji značajno utiče na funkcionisanje svih zdravstvenih ustanova.
Kao odgovor na zahtjeve zdravstvenih ustanova Vlada USK je osigurala je 1,9 miliona KM, dio je namijenjen za izmirenje dijela duga Kantonalne bolnice, dok će ići domovima zdravlja u okviru ovog informacionog sistema da kupe određen dio licenci koji im nedostaje.
Obezbijeđeno je i 300.000 KM za zamjenu krova te izgradnju još jednog bazena za fizikalnu terapiju uložiće se u Lječilište Gata.
Članovi organizacija civilnog društva (OCD) sa područja grada Bihaća danas su prisustvovali javnoj raspravi o odabiru prioritetnih oblasti Javnog poziva Grada Bihaća za OCD-e za 2021. godinu u sklopu Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2) kojeg finansira Evropska unija (EU) a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP).
Prisutni su danas imali priliku dobiti sve potrebne informacije o programu ReLOaD2, te o predloženim oblastima predstojećeg javnog poziva za OCD-e u okviru programa ReLOaD2 za 2021. godinu. Javni poziv biti će raspisan početkom slijedeće godine a obuhvatiti će prioritetne oblasti i teme kao što su kultura, sport, podrška mladima, podrška za djecu i odrasle osobe sa poteškoćama u razvoju, zaštita okoliša, dobrobit životinja i socijalna politika.
“Ono što je za Grad Bihać kao jednu od 13 jedinica lokalne samouprave koje učestvuju u projektu bitno jeste da ćemo kroz ReLOaD2 poboljšati kapacitete lokalnih samouprava i OCD u produktivna partnerstva i doprinijet će poboljšanju pružanja usluga i realizaciji lokalnih prioriteta u skladu sa razvojnim strategijama. Također, to znači da ćemo na jedna transparentan i razvojno orijentisan način, prepoznajući lokalne potrebe i prihvatajući projektno zasnovan pristup, realizirati kroz javne pozive projekte u našem gradu” – kazao je Edin Moranjkić, koordinator projekta ispred Grada Bihaća.
Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2) nastavak je inicijativa podržanih od strane Evropske unije – Projekat jačanja lokalne demokratije (LOD, 2009-2016) i naknadno proširenog Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD, 2017-2020).Kao i prethodne projekte, ovaj projekat finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). ReLOaD2 će se nastaviti provoditi na Zapadnom Balkanu, konkretno Albaniji, Bosni i Hercegovini (BiH), Kosovu*, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji.
U kabinetu ministrice privrede Samre Mehić održan je sastanak sa predstavnicima Obrtničke komore i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove a razgovaralo se o problematici rada na crno.
Vrijeme leti prebrzo i treba cijeniti svaki trenutak sa svojim bližnjima.
Osjećaji, misli, atmosfera nekog trenutka iz naše prošlosti nikad se više neće moći u potpunosti ponoviti, ali ovi ljudi su se uspjeli, barem nakratko, vratiti u te daleke sretne dane.
Rekreirali su stare fotke i pritom se dobro zabavili, složili kockice sjećanja i jedan dan se vratili u neko bezbrižnije doba!
Kada nađeš dobrog frizera, ne mijenjaš ga
“Moj djed je svoje klizaljke objesio na malo drvo kad je bio mlađi. Zaboravio je da ih je tamo ostavio i pronašao ih godinama kasnije”
“Rekreirale smo sliku iz mog djetinjstva nakon 20 godina”
Nakon 38 godina braka
Bratići i sestrične na okupu poslije 15 godina
“Sestrin 5. i sestrin 25. rođendan”
Godinu dana i 50 kilograma poslije…
Krštenje vs. obrana diplomskog rada
Baka i ja 60 godina poslije s njenom tijarom na svom vjenčanju
“Sin je za rođendan zaželio tortu koju je vidio na slici iz mog djetinjstva”
Stanarka jedne zgrade svaku je noć izluđivala susjede glasnim zvukovima uslijed određenih “aktivnosti”, a onda je netko odlučio tome stati na kraj i napisao ovu zamolbu.
Morate vidjeti poruku koju je neki tip dodao na kraju! 13 neugodnih situacija kojima se nemoguće ne smijati
Svi smo bili u situacijama kada smo se zbunili i nešto krivo i neugodno napravili.
Nije baš dobar osjećaj, ali ponekad je jedino što nam preostaje nasmijati se sebi i svojoj sramoti.
Lajk je okupio nekoliko prilično neugodnih situacija koje će vam zasigurno uljepšati dan.
Crna mačka
Vlasnik ove mačke se jako zabrinuo zbog neobičnog ponašanja svog ljubimca te je odlučio provjeriti kod veterinara. Mački je dijagnosticirana anksioznost, a vlasnik je morao platiti 130 dolara za posjet i lijekove. Ni taj vlasnik ni veterinar nisu znali da to zapravo nije bila njegova mačka. Čovjek je to shvatio kada se njegov pravi mačak vratio kući iz duge avanture. Tko je bio taj varalica o kojem se čovjek brinuo? Pa, možda je trebao nešto posumnjati kada je njegov susjed tražio svoju izgubljenu crnu mačku, ali on mu je rekao da je nije vidio i da je kod njega samo njegova crna mačka.
Ništa čudno što mu alarm nije zvonio jutros u 9 i 30
Sramotna situacija dogodila se škotskoj barunici Michelle Mone u Vijetnamu. Nakon njenog govora pred 3000 ljudi, 22-godišnji Vijetnamac niskog rasta prišao joj je i dao joj cvijeće. Ona ga je podigla i pomazila misleći da je dijete.
Ovaj dječak je mislio da su likovi napravljeni od Lego kocki prava djeca
Nevino zatvoren
Ross Lebeau, 24, proveo je 3 dana u zatvoru bez ikakvog razloga. Policija je mislila da je njegov mačji pijesak… kristalni met. Kad su zaustavili njegov auto, pronašli su ono za što su vjerovali da je met u staroj čarapi. A on je držao čarapu s mačjim pijeskom jer to spriječava zamagljivanje stakala.
Kada vrata kupuješ posebno, velika je šansa da baš neće odgovarati
Ovo se dogodi kad pijan pečeš zalogajčiće
Primjetila sam da nešto nije kako treba tek kada sam došla na posao, no barem je boja jednaka
Brat me zvao da mu punjač u autu ništa ne valja i da mu je ogrebao mobitel, pitao sam ga je li ga ispravno koristi, poslao mi je ove fotke
Ovaj tip jako želio posjetiti sunčanu Australiju, ali je završio u snježnoj Kanadi. Kako se to moglo dogoditi? Milan Schipper kupio je kartu za Sydney. Ispostavilo se da u Kanadi postoji grad s istim imenom. Prvi je put shvatio da nešto nije u redu kad je sletio u Toronto za presjedanje.
Rekao sam da mi je moje ima Marc sa c, napisali su cark
Ova fotografija postala je poznata jer je dječakova majka pomiješala školski “Dan u pidžami” s danom kada djeca imaju fotografiranje za godišnjak. Dječak nije zadovoljan što nosi svoju Spužva Bob pidžamu za fotografiranje.
Mustafa Ružnić, premijer Unsko-sanskog kantona danas je, u Sarajevu potpisao povelju kojom, u ime Vlade USK, potvrđuje predanost provedbi reformi u energetskom sektoru.
Povelja je potpisana na konferenciji “Zelena energija građanima” . Događaj je organizovao USAID s ciljem da se istakne potreba za povećanom upotrebom obnovljivih izvora energije, implementacijom mjera energetske efikasnosti, pristupa prirodnom gasu i sveukupno potrebnim reformama u energetskom sektoru Bosne i Hercegovine, istakla je Courtney Chubb, direktorica misije USAID BiH.
Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), u okviru projekta Asistencija energetskom sektoru, na ovoj konferenciji, okupila je predstavnike vlasti u Federaciji BiH te su povelju potpisali:
predsjedavajući Predstavničkog doma Federalnog parlamenta, predsjedavajući Doma naroda Federalnog parlamenta, federalni ministri energije, rudarstva i industrije, turizma, prostornog uređenja i premijeri kantona u FBiH.
