Kažu da se nekada veličina jednog grada mjerila po tome koliko je ljudi u njega željelo doći. Danas bi se možda trebala mjeriti i po tome koliko njegovih ljudi želi ostati.

Bihać je oduvijek bio grad otvorenih vrata. U njega su ljudi dolazili, stvarali porodice, gradili domove i postajali dio njegove svakodnevice. Upravo je ta otvorenost jedna od njegovih najvećih vrijednosti.

Ali postoji i druga strana priče, ona o kojoj se sve češće razgovara među prijateljima, poznanicima i generacijama koje su odrasle na njegovim ulicama.

Priča o ljudima koji odlaze, o onima koji ostaju i o osjećaju da se međusobna podrška polako gubi.

Možda najveći izazov jednog grada nije u tome koliko novih ljudi dolazi, nego koliko njegovi stanovnici vjeruju jedni drugima.

Jer postoje trenuci kada čovjek, nastojeći sačuvati vlastiti položaj, počne više gledati prema onima od kojih zavisi njegova pozicija nego prema ljudima zbog kojih mu je odgovornost povjerena.

A kada lični interes postane važniji od principa, zajednica polako gubi ono najvrednije – povjerenje.

Tada se rađa neobičan paradoks. Ljudi koji dijele iste ulice, uspomene i pripadnost jednom gradu ponekad teže pronalaze međusobno razumijevanje nego podršku izvan vlastite sredine.

I tu se nameće pitanje koje zaslužuje mnogo više pažnje od bilo kakve podjele među gradovima.

Jesmo li zaboravili da uspjeh jednog čovjeka ne mora značiti poraz drugoga?

Niko nema veće pravo na Bihać zato što je u njemu rođen, niti manje pravo zato što je u njega došao. Svako ko ovaj grad smatra svojim zaslužuje jednako poštovanje, dostojanstvo i priliku.

Ali isto tako, niko kome je povjerena odgovornost za zajedničko dobro ne bi smio zaboraviti da funkcija nije privilegija, nego obaveza prema svim građanima.

Bihaću ne trebaju podjele na naše i njihove. Potrebni su mu pravednost, međusobna podrška i ljudi koji će zajednički interes staviti ispred vlastitog.

Jer grad ne čine samo njegove zgrade, ulice i institucije. Čini ga osjećaj da u njemu vrijedi ostati, stvarati i graditi budućnost.

A najveći gubitak jednog grada nije odlazak njegovih ljudi. Najveći gubitak nastaje onda kada oni koji ostaju prestanu vjerovati da se u njemu vrijedi boriti za bolje sutra.

Možda je zato vrijeme da se manje pitamo ko je odakle došao, a više šta smo jedni za druge učinili.

Jer Bihać pripada svima koji ga smatraju svojim domom, ali njegova budućnost zavisi od toga koliko smo spremni biti ljudi jedni prema drugima.

3.576
prije 19 minuta