Komedija “Divljaci” Darija Lonjka osvanula je u hrvatskim kinima, ismijavajući zaluđenost najvažnijom sporednom stvari na svijetu i rastuću fobiju od islamskog terorizma.
Bosanska Krajina je posljednjih godina mjesto gdje migranti započinju “Game”, surovu igru u kojoj se pokušvaju domoći EU. Njihovi kampovi su sanitarni užasi, a s tog dijela BiH ne bježe samo tamnoputi Pakistanci, Sirijci i Afganistanci već i bosanskohercegovački narodi. Znajući mentalitet Krajišnika, zamisliti da tamo postoji neki kamp s islamskim teroristima, hajd’ može, ali u najluđim snovima ili u filmu koji bi zauzvrat morao biti baš duhovit.
Hrvatska kinematografija je desetljećima fokusirana na socijalne drame i uvijek ista rediteljska imena koja (uz par izuzetaka) snimaju “mlake” priče, pa se u posljednjih tridesetak godina kino pomama za nekim domaćim naslovom dogodila samo u slučaju Brešanovog filma”Kako je počeo rat na mom otoku”, hita za koji je 340 hiljada gledatelja platilo kino ulaznicu.
“Divljaci” mladog Karlovčanina Darija Lonjka predstavljaju pravo osvježenje na polju zahtjevnog žanra komedije, koja je uvijek delikatan zalogaj za filmske autore, jer je publiku u kino naslonjačima najlakše rasplakati, a najteže nasmijati. Režiser i scenaristi Velimir Grgič i Ivo Balenović pokazuju da su istinski poznavaoci historije filma, parafrazirajaći brojne scene iz američkih horora i akcionih filmova na kojima su odrastale generacije (motivi s benzinske pumpe iz “Teksaškog masakra motornom pilom” ili potjera u mračnom tunelu u kojem samo ubica s maskom koja radi po principu infracrvenih valova može vidjeti u mraku poput psihopate u filmu “Kad jaganjci utihnu”).
Težak je put do finala
Film se fokusira na euforiju oko hrvatskog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine. Trojica vatrenih navijača po svaku cijenu žele na utakmicu finala. Zolja (Alen Liverić), Jasmin (Branko Janković) i Mali (Borko Perić) odluče se na pljačku benzinske pumpe kako bi nabavili novac za put u Rusiju. Traljava pljačka (u japankama) odmah postaje borba za preživljavanje. Bježeći od policije kroz šumu, ulaze u Bosansku Krajinu, i to pravo u kamp terorista.
Teroristički kamp vodi hladnokrvni i vjerom obuzeti fanatik Enver (Dejan Aćimović), dok brojni sljedbenici “ideologije” svako na svoj sudjeluju u pripremi čina koji trebalo da bude “bolji od onog koji su braća napravila sa dva aviona”. Njihov konačni cilj je eksplozivom omotati dva buduća šehida i aktivirati ubojitu bombu među sto hiljada navijača koji dočekuju reprezentaciju na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i izazvati najmanje hiljadu žrtava.
Film je od prve do zadnje minute napet i njegove scene uglavnom protiču u akcionim vratolomijama. Autor nas vodi na emocionalnu ljuljačku, gdje se povremeno zanjišemo do bezizlazne situacije glavnih (anti)junaka, a onda se ponovo vratimo usred komičnih situacija. Žanrovski pomalo upitno, ali baš sve u “Divljacima” funkcionira, pa i bosanski govor i komika koja se gradi na svim onim stereotipnim islamofobičnim predrasudama.
U konačnici, najveća vrijednost ove priče jeste što ona progovara o običnim ljudima s obje strane državne granice, koji su ujedinjeni u pokušajima da prožive nešto života. Oni su samo opijeni navijači na utakmicama tuđih života. Odlučujuća potjera simbolično se događa u tunelu podzemnog aerodroma Željava, nekadašnje baze JNA na granici Hrvatske i BiH kod Bihaća.
Impresivne glumačke interpretacije kreirali su Dejan Aćimović kao vođa terorističkog kampa te, naravno, Branko Janković, srbijanski glumac koji je Akademiju dramskih umjetnosti završio u Banjoj Luci. Slavko Sobin igra Abu Taraba na arapskim jeziku, a među bosanskohercegovačkim dijelom glumačke podjele su Nerman Mahmutović, Jasmin Telalović, Damir Kustura, Slaven Knezović, Maja Jurić (koju smo nedavno vidjeli u filmu “Te mračne noći” Francoisa Lunela) i naravno, Emir Hadžihafizbegović, koji se u filmu pojavi u samo jednoj, ali ključnoj sceni na kraju filma.
Ako bismo parafrazirali izreku uvriježenu u našoj popularnoj kulturi, a čiji je autor Moša Pijade, rekli bismo: Je..š film koji Bosne nema!
(Ines Mrenica, Klix.ba)
