„Mali Švabo” velikog srca ponovo u Bihaću

DW

Dirk Planert se nakon više od 20 godina vratio u grad u koji je za vrijeme rata dostavio desetine konvoja pomoći. Bihać i njegovi stanovnici ga se i danas sjećaju.

Tmuran i kišan februarski dan nad Bihaćom. Pred zgradom dječijeg odjela u krugu kantonalne bolnice stoji Dirk Planert, njemački novinar i humanitarac, koji se sada, prvi put nakon završetka rata, vratio u Bihać. Neraskidivo i duboko je povezan sa ovim gradom i njegovim ljudima. Govori da suveze koje nastaju u vremenu ratnog ludila univerzalne i razumljive samo onima koji su doživjeli rat.

Preko dvadeset godina je trebalo proći da Dirk skupi snagu i vrati se na mjesto koje je često posjećivao tokom rata. Krik, vriska i plač djece, koji je čuo u toj bolnici, dugo vremena su ga pratili u noćnim morama.

„Ovo je jedan od najvažnijih momenata u mom životu. Imam osjećaj kao da sam se oslobodio ogromnog tereta”, započinje drhtavim glasom da verbalizira svoja osjećanja. Dirk Planert je Nijemac koji sa 25 godina nije mogao mirno promatrati patnje i stradanja stanovnika na Balkanu, te je došao u samo žarište rata u BiH. Desetine konvoja pomoći dostavio je sa svojom ekipom u tada opkoljeni Bihać, ali i u druge gradove.

„U BiH se događao rat i čitav svijet nije činio ništa. Dopustili su da ljudi u BiH umiru i meni je to bilo neshvatljivo. Mogao sam se tada nervirati, biti ljut na politiku ili UN, no s druge strane, mogao sam učiniti i nešto korisno. Mogao sam ostati na fakultetu i ne činiti ništa, ali nisam. Bio je rat i to hiljadu kilometara od mog rodnog grada, što i nije tako daleko. Morao sam učiniti nešto”.

Dirk u bihaćkoj bolnici 1993. godine

„Organizirali smo prvi konvoj i posjetili Gospić. Kada sam predavao paket sa pomoći jednoj baki ona je kleknula i počela ljubiti moje noge. Bio sam užasno posramljen. U tom momentu shvatam da neće biti samo jedan konvoj i da se ne vraćam na univerzitet, nego ću dati sve od sebe da pomognem ljudima u nevolji“, prisjeća se Dirk ratnih dana na Balkanu u razgovoru za Deutsche Welle.

Humanitarnu pomoć je započeo prikupljati sam, a već za pola godine priključilo se 400 ljudi iz 32 njemačka grada koji su htjeli pomoći unesrećenim ljudima. Sakupljali su novac, hranu, odjeću i lijekove. U prvih pola godine uspjeli su poslati 19 velikih kamiona pomoći, koje su nakon toga prestali brojati.

Moja mama nije željela da idem u ratne zone, nego da se vratim na fakultet, ali sam je ja tada podsjetio na nešto što mi je baka pričala. Rekao sam joj: „Mama, i ti si sa tri godine bila izbjeglica i bila si gladna i vrlo dobro znaš kako je ljudima u ratu.”

Ljudi su mi govorili da sam lud što se upuštam u rizik i idem na mjesta gdje se vodi rat i gdje ljudi ginu.

Temelj za noćne more i strah od smrti
Sjeća se da je prelazak prvog check pointa i linije razdvajanja u blizini Karlovca na putu prema Bihaću povećao mogućnosti stradanja od snajpera ili od mina, ali su morali završiti misiju i dostaviti pomoć. Sve duž puta bilo je razrušeno, ali najteže je bilo u opkoljenoj bihaćkoj enklavi. Dirk se prisjeća kako su za njega najljepši trenuci bili oni kada bi konvoj ušao u grad i kada bi im veliki broj ljudi trčao u susret. Tada je bio sretan ne samo zbog hrane, već i zbog toga što su uspjeli preći brojne punktove i linije razdvajanja, ali i što su preživjeli.

„U očima ljudi tada ste mogli vidjeti strah od smrti. Kada smo u februaru 1994. bili u Bihaću dnevno je padalo 2.000 granata. Za 13 dana, koliko smo tu boravili, palo je preko 26.000 granata. Nije bilo hrane, struje, vode… Ljudi su bili gladni i iscrpljeni. Zvuk je nešto što sam dugo pamtio. Plač ranjene djece u bolnici mi se dugo vremena javljao u noćnim morama.”

Sjeća se kako bi prije odlaska na spavanje u ratnom Bihaću osluškivao otkucaje vlastitog srca ili rukama doticao tijelo da se uvjeri da je i dalje živ i u jednom komadu.

„Mali Švabo” velikog srca

Planert je sa svojim timom ubrzo stekao brojne simpatije, a i stanovnicima je bilo drago što neko brine o njima, te se više nisu osjećali napušteno i zaboravljeno. U gradu na Uni bili su izuzetno popularni, a građani su im i danas veoma zahvalni. Nemoguće je sa Dirkom proći ulicama Bihaća, a da pri tome desetine građana ne priđu sa željom da ga pozdrave i da mu se zahvale, iako su prošle 23 godine od kada je posljednji put bio ovdje.

Uz veliki rizik on i drugi humanitarci su uspjeli iz bihaćkog ratnog grotla izvući i nekoliko mališana. Među njima je bio i mali Alen koji je tri godine proveo u Njemačkoj kod Dirkove porodice, baš kao da je njen član. Školovao se u Njemačkoj, vratio u BiH i danas je uspješan čovjek.

Tokom rata Dirk je dobio nadimak „Mali Švabo“ te uz smijeh pojašnjava: „Ljudima iz Hrvatske i BiH je bilo teško ili mrsko pamtiti njemačka imena, pa bi oni sebi pojednostavili i tako su me prozvali ‘Mali Švabo’. I ostade tako.”

Trebalo je snage i vremena za povratak u Bihać

„Nakon rata u BiH vratio sam se u Njemačku, dobio kćerku, brinuo sam se za porodicu, našao posao i vodio normalan život. S jedne strane sjećanja iz rata, s druge moja porodica. Kao pakao i raj. Bilo je isuviše bolno da bih se mogao vratiti i moralo je proći određeno vrijeme”, kaže Dirk.

Ali danas je tu, u Bihaću. Posjećuje mjesta na kojima je bio tokom rata, sastaje se sa prijateljima i poznanicima, vraćaju mu se sjećanja, dokumentuje i fotografira. I dok to radi, usput stalno puši cigarete.

„Sreo sam mnogo ljudi koje poznajem još iz vremena rata i bilo ih je lijepo vidjeti. Dosta toga se promijenilo i kao da sam došao u drugi svijet. Danas Bihać izgleda mnogo ljepše, ali je najljepše to što su dobro ljudi koje poznajem iz vremena rata i što ovdje vlada mir”, zadovoljno kaže Dirk.

Danas ne mora kao u ratu voziti kao lud ulicama grada izbjegavajući smrt ili tražiti zaklon nakon svakog jačeg zvuka. Danas su u Bihaću problemi drugačiji, a Dirk ih je svjestan. Danas ljudi nemaju posla, mladi odlaze, a krivicu za to on vidi u vlastima.

„Ovo područje je idealno za razvoj jer je granica sa EU na svega nekoliko kilometara. Uz strana ulaganja ovdje bi se moglo dosta toga napraviti, ali morate riješiti dvije ključne prepreke, a to su zamršena birokracija i korupcija. To je važno za budućnost i mir, jer ukoliko ljudi budu imali posao i budu zadovoljni, neće biti potrebe za ratom“, primjećuje Dirk.

Mnogo emocija obilježilo je njegov posjet Bihaću, ali kaže da će svaki naredni biti lakši. Kaže da su Bihać i njegovi stanovnici duboko u njegovom srcu i međusobno se doživljavaju kao porodica.

Kao novinar Dirk je posjetio i druga krizna područja poput Iraka i Afganistana, a u Gazi se susreo sa sličnom situacijom poput one ratne u Bihaću: „Tamo je na malom prostoru u potpunosti okruženo 1.9 miliona ljudi, kao što je to bilo ovdje. Teško mi je bilo napustiti to područje jer sam znao da ja mogu izaći, a ljudi moraju ostati tu. Dok sam razmišljao o tome sa izraelske strane ispaljena raketa je pala blizu mjesta na kome sam se koji trenutak ranije igrao sa malom djecom”.





Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...