Migranti poručili: “Policija nas ne može zaustaviti, iskopat ćemo tune do Italije!”

portalnovosti.com

Smrad smeća, zadah deponija. Izbjegličkim kampom Bare u Velikoj Kladuši lunja na desetine pasa, svih oblika, veličina i boja, koji razvlače ostatke hrane i plastičnih vrećica dok ih prati jezivo zavijanje iz obližnjeg azila za pse. Ovi napušteni psi već mjesecima žive uz isto tako napuštene ljude, njih oko stotinjak koji su na putu prema zapadu ostali zaglavljeni u Bosni i Hercegovini, u blatu koje im se i fizički lijepi na istrošene cipele i otežava hodanje već umornih nogu. Ovo su ljudi za koje više nema prolaza prema Hrvatskoj, prema sigurnosti i skloništu, prema idealu Zapadne Europe u kojoj bi radom mogli ostvariti svoju budućnost.

U Bosni i Hercegovini, državi koja nema kapacitete da se pobrine za neka od osnovnih prava svojih građana, još uvijek donekle nailaze na gostoprimstvo. Na ulazu u kamp nailazimo na grupu mlađih muškaraca koji su ovdje došli samo zbog ručka, nakon čega se planiraju vratiti na prosvjed koji je već tri dana trajao na graničnom prijelazu Velika Kladuša – Maljevac.

– Nama je bolje dolje na graničnom prijelazu, na cesti, na betonu, na otvorenom, pod nebom, nego ovdje – objašnjava nam grupa muškaraca na koje nailazimo prilikom ulaza u kamp.

Ručak im poslužuju članovi Međunarodne organizacije za migracije (IOM) koji preko lica nose zaštitne maske. Migranti se boje pričati s ljudima iz Hrvatske. Polako se otvaraju i narednih sat vremena nam govore o pokušajima prelaska granice.

– Ali znate što, koliko god oni nas zaustavljali, vraćali i tukli, mi ćemo ovu granicu prijeći, pa barem morali kopati tunel sve do Italije. Teško nam je, ali ne želimo odustati – kažu.

Priča o grubom i nasilnom ponašanju hrvatske policije, nažalost, postaje konstanta. Govore nam i da ih je slovenska policija fotografirala i uzela im otiske prstiju. Nekima od njih, onima najsretnijima, a zahvaljujući najčešće arbitrarnoj odluci policijskih prevoditelja, dopušteno je da tamo ostanu i zatraže azil. Ali njihove tvrdnje imaju posebnu težinu u odnosu na informacije koje dolaze iz hrvatske policije i u odnosu na tvrdnje ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji stalno ponavlja kako je hrvatska granica nepropusna i dobro čuvana, dok sve više ovakvih svjedočanstava te slovenskih i bosanskih službenih brojki govori u prilog tome da ljudi usprkos velikom broju policajca, dronova, helikoptera i termovizijskih kamera granicu i dalje prelaze.

U kampu pričamo s Alijem Hasanom iz Kurdistana koji nam objašnjava da je Afrin napustio prije više od godinu dana i da je ondje ostavio cijelu obitelj o kojoj od tada nema informacije. Svi oni boje se hrvatske policije i ispituju nas zašto ih u Hrvatskoj ne vole. Pričaju nam o masovnim vraćanjima, o brutalnostima i vrijeđanjima, o nedostatku novca za koji tvrde da omogućava nesmetan i brz prelazak sve do slovenske granice. Ovi ljudi nemaju više novca da si priušte pristojan smještaj ili popiju kavu u gradu. U džungli su sagradili i improviziranu džamiju, a najveći napor ulažu u održavanje osobne higijene. Zima polako dolazi, čekanje je sve duže, a nervoza sve jača i u kampu se jasno osjeća. Razmirice među pojedincima sve su češće.

Na nekima od malobrojnih telefona koji su preživjeli putovanje i policijske udarce pokazuju nam videosnimke prelaska granice. Neshvatljivo je da bilo tko može vjerovati da će se zatvaranjem granica migracije zaustaviti. Upravo se u Velikoj Kladuši zorno vidi kako se povećavanjem represije i zatvaranjem granica samo produžuje patnja migranata, koji ostaju prepušteni dobro organiziranim kriminalnim skupinama krijumčara koji lešinarski nastoje iskoristiti ljude u nevolji.

Primjer Velike Kladuše govori nam još o nečemu. Pitanje neometanog kretanja danas je prije svega privilegija i klasno pitanje, a ovakav protest iskorištava se za unutarnje i vanjskopolitičke svrhe. Za hrvatsku stranu to znači dokazivanje politike nepopuštanja i ostvarenja što bržeg ulaska u šengenski prostor te jačanja nacionalističke i ksenofobne retorike koja je zavladala među gotovo svim političkim akterima.

Na graničnom prijelazu dva su policijska kordona, hrvatski i bosanski. Dio hrvatskih policajaca raspoređen je u dolini kojom krivuda rijeka Glina, dok je drugi dio raspoređen po obližnjim livadama. Daleko iznad, na brdima, stoje policijski kombiji. Svi novinari koje zatičemo nalaze se uz policiju, izvan prosvjeda, pa se slobodno može reći da ne izvještavaju s protesta, već iza policijskog kordona. Nitko od njih ne dolazi među migrante. Policija sve, uključujući i nas, upozorava da nam ne može garantirati sigurnost za boravka među demonstrantima, do kojih je potrebno doći s druge strane policijske blokade. Danima mediji svesrdno rade na kriminalizaciji ovih ljudi, kao da kriminala u ovoj državi već nema dovoljno. Danima se širi strah. Radimo velik krug i pješice dolazimo među prosvjednike.

Bosanski mediji vijest o protestu koji je doveo do zatvaranja graničnog prijelaza ne tretiraju kao izuzetno važnu i obično je stavljaju u sredinu dnevnika ili vijesti. Ne treba to previše čuditi za državu u kojoj su u Sarajevu prošlog petka na dužnosti ubijena dva policajca. Ne treba čuditi ni zbog činjenice da međunarodne organizacije zbog svojih internih pravilnika i protokola ne mogu pregovarati s načelnikom Općine Velika Kladuša Fikretom Abdićem Babom jer je osuđen za ratni zločin. Ne treba čuditi ni zbog činjenice da svaki dio nama susjedne države ima neke svoje zakone i nepisana pravila po kojima funkcionira. To je nova situacija za sve, i za izbjeglice i za organizacije.

A među njima su osim obitelji s malom djecom najzastupljeniji mladići, među kojima je velik broj tinejdžera. Tenzija nema i stječe se dojam kao da je protest mnoge ljude podigao iz očaja i dao im tračak nade da će se ipak nešto promijeniti, iako duboko u sebi znaju da se granice neće otvoriti. Iz razgovora saznajemo da dobro razumiju kako se pitanje hrvatske granice više ne rješava u Zagrebu, nego u Bruxellesu. I oni sami znaju da su hrvatska i slovenska granica zapravo postale vanjske granice Njemačke. Drugi od nas traže bilo kakvu potvrdu da će se granice otvoriti, mole za bilo kakvu nadu i pokazuju nam kazne za ilegalan prelazak granice u Sloveniji. Grubost bi bila ubiti takvu nadu.

– Mi sve razumijemo i ne tražimo ništa nasilnim putem. U svoju zemlju se više ne mogu vratiti jer bih odmah bio poslan na višegodišnju robiju. Drugog izbora nemam. Izloženi smo različitim pritiscima. Do nas je došao jedan čovjek, visok i mršav, u pedesetima. Policija ga je propustila i uz sebe je imao prevoditelja jer nije znao govoriti engleski jezik. Zamolio nas je da odemo s granice jer su poslovi ljudi ugroženi i ponudio nam je pomoć ako odemo. Nakon sat vremena svi smo odlučili ostati. Naša jednoglasna odluka bila je da ostanemo i kada smo im to priopćili, počeli su nam prijetiti da će nam ukinuti svu medicinsku pomoć, da će upotrijebiti silu, a protiv sile se ne možemo boriti. Ne znamo kako se zaštititi. Ne znamo što se dešava. Molim vas, objavite ovo. Želimo da svijetu, molim vas, da kažete svijetu našu stranu priče jer mi nemamo kamere i medije koji našu poruku mogu prenijeti – govori nam Majid iz Irana.

O njihovu protestu velik dio hrvatskih medija izvještavao je kao da se radi o napadu na hrvatsku granicu. Rijetko se tko od hrvatskih novinara dosjetio da upotrijebi adekvatan termin i da protest nazove pravim imenom – protestom. Primjera radi, protest poljoprivrednika kojim se blokira ministarstvo ili cesta nitko, ma koliko zlurad bio, neće nazvati napadom na ministarstvo ili cestu. Iako su lakše ozlijeđena dva policajca, bosanski policajci nam krišom govore da nije bilo nikakvih velikih nereda, a izbjeglice potvrđuju njihove tvrdnje da bosanska policija do sada nije upotrebljavala silu. Mnogi nam govore da im je žao da su u naguravanju ozlijeđeni policajci. Na cesti vidimo i mladića koji tvrdi da su mu hrvatski policajci slomili rebro.

Učesnici protesta su blokadom važne prometnice dobro detektirali najmoćniji oblik pritiska koji imaju na raspolaganju. Protestom zbog nemogućnosti svog slobodnog kretanja paralizirali su nesmetano kretanje dobara, stvorivši tako jak politički pritisak. Zato je i razumljiva nervoza, posebno kod lokalnog stanovništva jer je ovaj granični prijelaz jedan od najvažnijih u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Alternativni putevi su loši i neprohodni za kamione. Lokalni poduzetnici iz Velike Kladuše traže hitno otvaranje graničnog prijelaza, ali ne zaboravljaju naglasiti solidarnost prema izbjeglicama, zahtijevajući slobodan promet ljudi i dobara za sve, ne samo za sebe. Iako je prosvjed pomaknut tri stotine metara od hrvatskog graničnog prijelaza, čime su stvoreni uvjeti za njegovo otvaranje, Maljevac je u trenutku nastanka ovog teksta i dalje bio zatvoren.

Usprkos zabrani bosanske policije, građani migrantima i dalje samoinicijativno donose hranu i vodu. Prisustvujemo potresnoj sceni dijeljenja hrane koju je izbjeglicama donijela obitelj porijeklom iz obližnjeg Todorova, a koja je za vrijeme rata i sama izbjegla u Sloveniju. Majka i kći plaču dok gledaju kako djeca uzimaju banane, vodu i konzerve.

– Za nas su ove scene toliko potresne, mi smo sve ovo isto prošli. Pa pogledajte ovu malu djecu, tu ima i šestomjesečnih beba – objašnjava nam gospođa koja moli da ostane anonimna.

Sve se više ljudi boji govoriti pod imenom i prezimenom jer se solidarnost sve češće kriminalizira. Ljudi se boje biti viđeni kako pomažu drugim ljudima. Policijski inspektor s bosanske strane sve vrijeme i nas, kriomice, pokušava fotografirati.

A s druge hrvatske strane granice, u Maljevcu je mirno. Nema uobičajene gužve ni u kavani kod Ćele koji je također prošao izbjegličko iskustvo devedesetih. Zna Ćelo dobro i međunarodnu politiku pa nam objašnjava da je rušenje Gadafija otvorilo put migracijama sa sjevera Afrike. Ali zna i nešto drugo, što sam, sebi u bradu, govori dok nas ispraća: ‘Mi, otkako smo postali gospoda, otišli smo u onu stvar.’



0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...