Miron Muslić: Fudbal kao azil i Una u venama

Njemačka kiša nije ista kao ona ostrvska. Pada tiho, gotovo pristojno, kao da zna da ne bi trebala smetati onima koji rade svoj posao. U tišini, precizno i s vjerom.

U rudarskom gradu Gelsenkirchenu, gdje se nekada vadio prvoklasni ugalj, radi jedan naš čovjek, koji Nijemce uči njihovom sportu. Jer, fudbal, iako nastao u Engleskoj, jeste njemački. Zbog njih je nastala ona slavna izjava o „utakmici dva tima u kojoj uvijek pobjeđuju – Nijemci“. Klub iz Gelsenkirchena, Schalke, u seriji je pobjeda, četvrtu je ostvario u gostima kod Hannovera.

Ekipu predvodi naš čovjek. Miron Muslić, rođeni Bišćanin, trener s vizijom i – što je u današnjem fudbalu rijetkost – dušom.

U zemlji u kojoj je fudbal strast, treneri su mete, potrošna roba, jer je kapitalizam odavno nagrizao ovu popularnu igru. Koliko god bio pod pritiskom medija i navijača, Miron živi svoj mir. Prvi put je u tako velikom klubu, koji nije glamurozan, ali ima tradiciju. I to kakvu… Schalke, iako drugoligaš, svaku utakmicu na svom terenu ima podršku 60 hiljada navijača. Oni žive za povratak u Bundesligu, za okršaje sa Borussijom Dortmund. Upravo je taj „Revierderby“ najveći u Njemačkoj.

Priče o trenerima često počinju na stadionima, uz reflektore i čunjeve. Ova počinje kraj rijeke Une, u Bihaću, tamo gdje su dječaci nekad igrali lopte dok ne smrkne. “Miroooone, hajd’ kući!“ vikala bi majka Mersada, a on bi, kao i svi mi nekad, trčao da završi napad.

Rat je prekinuo dječje igre. Maja 1992. godine desetogodišnji Miron s porodicom napušta Bosnu i odlazi u Austriju, u Innsbruck. To je ono putovanje sa kojeg se čovjek nikad ne vrati. Domovina se pretvori u pepeo, ostanu odbljesci uspomena, blijede slike, kamen u džepu, svjetlo u srcu.

Austrija je Muslićevima postala drugi dom. Tamo je Miron naučio red, tačnost i preciznost. Ali nije zaboravio Bihać, Kapetanovu kulu, miris trave poslije kiše. „Bosna, moj rodni kraj, to je srce, krv i ljubav“, kaže danas, i te riječi nisu ukras već temelji njegovog života i profesionalne karijere.

Dok su topovi tutnjali Bosnom i Hercegovinom, a Krajina bila opkoljena, boreći se za opstanak, Miron je 1994. ozvaničio ljubav prema fudbalu u klubu Wacker Innsbruck. Tu je, zapravo, sve postalo ozbiljnije. Nije bio zvijezde, niti je ikad pomislio da će biti. Vrijedno je trenirao, upijao znanje. Nije stigao do Bundeslige, ali je, kako bi rekao jedan stari trener, “navukao miris svlačionice”.

‘‘Ako voliš fudbal, nema razlike između Serije A i Jedinstva iz Bihaća‘‘ reći će Miron.

I tu je sve rekao. Njegova filozofija fudbala ne poznaje rangove. Fudbal se igra zbog osjećaja i ljubavi, a ne zbog slave. Još kao igrač, počeo je zapisivati vježbe, planirati treninge, analizirati. Znao je…

Dok su drugi sanjali transfere i luksuz, on je sanjao – trenersku ploču. Njegov trenerski put je makadamski, i to ne bez brazdi i lokvi. Počeo je u Riedu, a poslije ide Floridsdorfer AC, mali bečki klub s još manjim budžetom.

U Austriji ga je konkurencija gledali s visine – nije bio fudbalski profesionalac, nije imao poznato prezime. Ali je, za razliku od njih, bio gladan fudbala. U FAC-u je, s igračima koji su zarađivali koliko i konobar u kafiću, uspio pobjeđivati bogatije. “Tamo sam dokazao da nisam samo trener za juniore,” kaže.

A onda se vratio u Ried. Bio je to prvi pravi test. I, kako to u životu obično biva, doživio je debakl. Prizemljenje. Lekciju da ne ide sve kako zamišlja. Deset utakmica bez pobjede. U Austriji su ga prekrižili, novine su napisale „mladi trener bez iskustva“, ali Miron nije tražio izgovore.

„Bilo je to gorivo“, kaže danas. „Važno je da padaš. Da bi znao ustati.“ To je onaj krajiški inat: „Ne možeš me slomiti, možeš me samo naučiti.“

Ubrzo je dobio poziv koji je promijenio sve. Stigao je iz Bruggea – grada magle. I novog početka.

Zazvonio je telefon, javio Paul Mitchell, tadašnji sportski direktor. U međuvremenu je bio šef u Monacu, a sada u Newcastleu. „Analiziraj tri utakmice“, rekao mu je. Miron je to uradio za nekoliko sati. Ubrzo je sjeo u avion, otišao u Zürich, pa u Brugge. Tamo ga je čekala nova šansa – na stolu ponuda da bude asistent glavnog trenera Cercle Bruggea.

„Šetao sam šumom sa sinom Hamzom, imao je četiri godine, i kad sam rekao da idem u Belgiju – zaplakao je. Znao je da tata odlazi“, priča Miron.

Nije znao što ga čeka, ali znao je da ide u pravom smjeru. To su oni trenuci koji bole, ali od njih se prave karakteri. Jer pravi trener ne uči iz pobjede, nego iz tišine rastanka.

Probio se ubrzo i postao glavni trener, ali u klubu su mnogi sumnjali. Belgijska liga nije laka, navijači ne praštaju, a budžet Cerclea nije ni približno visok kao budžet njihovog bogatog susjeda – Club Bruggea.

Ali Miron je imao ideju. Htio je tim koji će napadati, trčati, pritiskati. Njegova taktika nije čekanje, nego akcija. „Branimo visoko, napadamo visoko. Fudbal mora biti živ.“

I zaista, Mironov fudbalje učinio da igrači Cercle Bruggea trče najviše u Belgiji. Najviše sprinteva u ligi, drugi u Evropi. To nije slučajnost. To je rezultat filozofije. Takav je Muslić. Nije se plašio mladima dati šansu. „Ti momci moraju trčati. Ako neće sada, kad će?“ kaže kroz smijeh.

Igrače je kupio i ponašanjem. Kod njega nema psovki. Kad viče, ne traži neprijatelje. „Naš kapiten me pitao zašto nikad ne psujem“, kaže. „To nije moj način.“ Njegov način je mir, disciplina, razumijevanje. On nije trener koji bol i suze svojih igrača kači sebi na rame kao činove.

„Trener mora biti i psiholog“, kaže. „Ova nova generacija želi sve odmah. Moj posao je da im objasnim da ništa ne dolazi bez rada.“

Miron govori četiri jezika. Ima tu socijalnu inteligenciju koju se ne može naučiti iz knjige. Zna kad treba zagrliti igrača, kad ga treba pustiti. U svijetu gdje su treneri često generali bez vojske, on je – učitelj.

Kada govori o uzorima, ističe Kloppa, ali kod njega nema idolopoklonstva. Govori o Rogeru Schmidu, Oliveru Glasneru, Arneu Slotu – ljudima koji imaju svoj rukopis.

„Važno je da se vidi šta tvoja ekipa želi“, kaže. „I kada vidiš kako mi igramo, znaš odmah: hoćemo napad, hoćemo presing, hoćemo energiju.“

Nogomet, kaže, nije samo taktička tabla. To je emocija, ritam, zajedništvo.

U svijetu u kojem treneri često govore samo o rezultatima, Miron govori o vjeri. „Meni je vjera jako važna“, kaže. „Ne mogu biti drugačiji čovjek od trenera.“

Ne psuje, ne vrijeđa, ne glumi autoritet. On jeste autoritet. Ali to pokazuje drugačije – dostojanstvom.

Kada završi s treninzima, ne ide u noćne barove, nego uzme knjigu. Čita o geopolitici, o historiji, o inkviziciji, o vjeri. Kaže da je pročitao desetine knjiga – o Jugoslaviji, Sovjetskom savezu, američkim predsjednicima, islamskoj historiji i kineskim ustancima.

„Možda zato mogu razumjeti svijet. I zato me boli ono što vidim.“

Iz Belgije se preselio u Englesku. U Plymouthu je naslijedio legendarnog Rooneya. Pokušao ih je zadržati u Championshipu, ali je stigao prekasno. Najveći trenutak njegovog mandata bio je trijumf od 1:0 nad budućim prvakom Premier lige, Liverpoolom, u četvrtom kolu FA Cupa. Postao je junak dana na Otoku.

Onda se suočio i s Guardiolinim Manchester Cityjem. Španski stručnjak mu je odao priznanje za ono što radi. Mironu je bila puna duša. Ostvario je san o Engleskoj. O iskonskom fudbalu. Ali kratko je trajalo, da ne bi poželio da se vrati. Jednom…

Njegov fudbal je brz, intenzivan, s pritiskom i emocijom, savršeno se uklopio u atmosferu otočkih stadiona. „Imam 43 godinu, i još milion grešaka koje moram napraviti“, kaže sa smiješkom.

Ali zna da ide pravim putem. Njemu je fudbal misija. Nije od trenera koji misle da sve znaju.

U Schalkeu je dobio sve: povjerenje, stabilnost, mogućnost da gradi. On im uzvraća radom, znanjem i poštenjem. Mete sve pred sobom i hita ka Bundesligi. Tamo gdje je ovom velikanu mjesto. Dugo su se borili za opstanak u Cvajti, a sada su u vrhu. Sezona je duga, prijevremeno slavlje bi se vratilo kao bumerang.

Zato Miron ne žuri. „Ne želim preskakati stepenice. Sve će doći u svoje vrijeme. Niko ne može uzeti tuđu nafaku.“

Ta rečenica mogla bi stajati na zidu svake svlačionice.

Kad god nam ne ide kako treba, prizivamo neke trenere, bivše igrače, tako i Muslića. Reprezentaciju Bosne i Hercegovine prati kao navijač, ne kao kritičar. Ne želi komentirati selektore, ali osjeća bol kad ne ide.

„Imamo talente, odlične pojedince, individualni kvalitet koji treba skupiti u tim. Sigurno vrijedimo.“ S Barbarezom je u odličnim odnosima, viđaju se, razgovaraju.

Ali, on je dio te izgubljene strukture koja bi mogla nešto promijeniti u budućnosti. Međutim, iz Saveza ga niko nije zvao. Nije se ni nudio, svjestan da mu je klupski fudbal ispred reprezentativnog… „Doći će vrijeme.“

Muslić pripada onoj generaciji izbjeglica koja se nikada nije do kraja odvojila od domovine. „Živimo za Bosnu i Hercegovinu“, kaže. „To je srce.“ Na njegovim prsima je cvijet Srebrenice. Kad govori o genocidu, jasno se izražava.

Novinarima je prilazio tako da su ga poslije još više cijenili. Njegova priča je blaga, nema skandala. Poznaje se put, rad, čovjek. U Gelsenkirchenu, dok sve ključa na tribinama, gdje se ne čuje onaj do tebe, on stoji kraj aut-linije, s rukama u džepovima, zuri duboko u teren. Samo gleda.

U tih 90 minuta, njegove se uloge isprepliću. I ono dijete pokraj Une, i izbjeglica iz Krajine, i trener koji vjeruje da se pošten rad na kraju isplati.

Miron Muslić je mlad, ali je stara škola. Romantizam prošlosti. Kad znaš odakle si krenuo. I šta si naučio. Kad znaš da pobjede ništa ne znače ako čovjek izgubi sebe.

On je privilegovan da radi tamo gdje publika voli trenera koji se bori, koji diše s ekipom. Baš kakav je Miron. Jednom kad se vrati u Bihać, sići će do Une i pogledati u njenu zelenu vodu. Možda će pomisliti: „Sve ovo što sam radio, bilo je zbog tebe.“

Taj miris Bosne i Hercegovine, Krajine, ljubav prema domovini, želja da pokaže da i jedan Bišćanin može trenirati u srcu Evrope – to ga vodi.

Miron Muslić nije trener iz naslova. On je trener iz knjige. Onaj koji pobjeđuje.

(Izvor: Emir Delić / odgovor.ba)