U teškoj saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u ranim jutarnjim satima u mjestu Burzić kod Stijene život je izgubio Emelin Mehić, mladić sa Tromeđe iz Cazina.
Nesreća se dogodila na relaciji Glogovac–Stijena piše Crna-Hronika.
Emelin je bio sportaš, stradao je dok se vraćao sa fudbalskog turnira.
Srce jedne sestre ispisalo je bol koju riječi ne mogu obuhvatiti
„Ne znam… pišem i plačem. Ne znam ni šta pišem, nit vjerujem da te više nema sa mnom.“
Ovim riječima započinje potresna objava sestre mladića Emelina, čija je iznenadna smrt zavila porodicu, prijatelje i cijelu zajednicu u crno.
Emelin je bio brat, prijatelj, oslonac — onaj koji je šutio kad drugi pričaju, koji je grlio kad drugi okreću leđa, koji je tješio kad bi svijet postao pretežak.
Njegova sestra, u suzama i nevjerici, podijelila je javnosti posljednje riječi ljubavi, tuge i nade — u vječni susret s voljenim bratom:
> „Zovu me jutros: ‘Poginuo je Emelin’. Kontam neko se šali sa mnom. Moj Emelin? Moja ljubav jedina? Moj oslonac na ovom svijetu? Moj uzor u svemu? Moja desna ruka? Ma… moje sve?!“
Ove rečenice ne ostavljaju nijedno oko suho. Emelin nije bio samo brat, bio je životna podrška — onaj koji je govorio:
„Ne sekiraj se, ima braco. Braco je tu.“
Sestra, skrhana gubitkom, moli Allaha da Emelinu podari najljepša mjesta u Džennetu, da mu olakša kabursku patnju, i izražava nadu da će ga jednog dana sresti — baš kako bi on znao reći:
„Dođi da braco zagrli.“
U vremenu kada prečesto zaboravljamo koliko nam znače naši najbliži, Emelinov odlazak i riječi njegove sestre podsjećaju nas da zagrljaji, riječi podrške i ljubav nikada ne smiju biti odgođeni — jer ponekad ostane samo tišina… i bol koju ni vrijeme ne može zaliječiti.
Inna lillahi we inna ilejhi radži’un.
Neka ti je vječni rahmet, voljeni Emeline.
(crna-hronika.info)
