Namjenska industrija zadnji voz za Krajinu

Al Jazeera
Nekada velika i moćna, danas uništena i posustala namjenska industrija mogla bi opet biti pokretač regionalnog razvoja.

Nekada velika i moćna, danas uništena i posustala namjenska industrija mogla bi opet biti pokretač regionalnog razvoja.

Smještena na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, pomalo već zaboravljena Bosanska krajina preko dva desetljeća čeka priliku za ekonomski razvoj. Nekadašnji privredni giganti Polietilenka, Bihaćka industrija rashladnih aparata – BIRA, Kombiteks, Energoinvest, ŠIPAD, Žitoprerada i Krajinametal uništeni su u posljeratnoj privatizaciji, a zajedno s njima i san hiljada građana o tome da će ponovo odlaziti na posao, raditi i primati plaće. Ostali su samo dotrajali i ruševni objekti, koji svjedoče o vremenu u kojem se radilo, imalo i dobro živjelo.

Da je san opet moguć nadu ulijeva priča o pomalo zaboravljenoj vrsti industrije, koja je u ovom dijelu Bosne i Hercegovine jednom već bila pokrenuta. Tokom rata grupa entuzijasta, inženjera i inovatora iz Bihaća, predvođena idejom Irfana Ljubijankića, u pogonima Krajinametala pokrenula je namjensku vojnu industriju, koja je spasila Bihaćki okrug. Uspješni menadžer iz Bihaća Meho Rekić, koji je vratio nekadašnji sjaj Tehničko-remontnom zavodu Hadžići, došao je na ideju da to isto učini s namjenskom proizvodnjom u Krajini. Priča je stara, a ideja nova. Resursi i kapaciteti postoje, potrebno je samo malo dobre volje državnih vlasti da priča ugleda svjetlo dana i unese nadu već pomalo duhom klonulom lokalnom stanovništvu, koje jedini spas vidi u zemljama Evropske unije.

“Kada sam počeo raditi u industriji i baviti se tim poslom, razmišljao sam: zašto u Krajini nema namjenske industrije, a koncentrirana je od Goražda do Bugojna? Radi se o vrlo profitabilnoj vrsti industrije, koja zapošljava puno ljudi. S obzirom da smo u Tehničko-remontnom zavodu izradili domaći ručni bacač raketa, kojeg smo nazvali RPG 7 MX2 i krenuli u serijsku proizvodnju, tako da je taj projekat uspješno realiziran i još uvijek traje. Kako je ručni bacač raketa bez granata neupotrebljiv, a one se ne proizvode u Bosni i Hercegovini, rodila se ideja da krenemo u proizvodnju granata za ručni bacač. Međutim, s obzirom da Tehničko-remontni zavod Hadžići nema prostora i mogućnosti da krene u tu proizvodnju, rodila se ideja da to uradimo u Krajini”, počinje Rekić priču o namjenskoj industriji u Krajini.

Imamo znanje, treba nam podrška

Tehničko-remontni zavod je već podnio zahtjev za proizvodnju granata za ručni bacač raketa i ovih dana očekuju da će dobiti odobrenje Vlade entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Regulativa proizvodnje naoružanja i vojne opreme u bivšoj Jugoslaviji nalagala je kao obavezu uspostavljanje rezervnih kapaciteta namjenske industrije. Svaka republika je imala svoj rezervni kapacitet koji, u slučaju da dođe do uništenja ili prestanka rada namjenske industrije, može u svako doba biti pokrenut. Rekićeva ideja je da se u Krajini napravi rezervni kapaciteti namjenske industrije Federacije Bosne i Hercegovine.

“Krajina bi u tom slučaju imala nešto manji kapacitet od Igmana i proizvodila bi municiju koju proizvodi Igman, granate koje proizvodi Preits, imali bi oruđe koje proizvodi Tehničko-remontni zavod, BNT, Binas i Intezit. Dakle, na jednoj lokaciji mini proizvodnja koja može, u slučaju potreba i nedostatka tržišta zamijeniti kapacitet proizvodnje u navedenim fabrikama. Namjenska industrija je već postojala u Krajinametalu i ovdašnji stručnjaci su proizvodili oruđa, granate i municiju. Ti ljudi su dostupni i to znanje i iskustvo je neprocjenjivo. S druge strane, imamo napuštenu bivšu kasarnu bivše Jugoslovenske narodne armije u bihaćkom naselju Pokoj, koja posjeduje svu infrastrukturu – od priključka struje, vode i odvodnje, te jedan krak pruge koji ulazi u prostor kasarane. To je vrlo bitno, jer da bi bili konkurentni na tržištu, moramo imati sve ove elemente, a iste takve posjeduje i prostor nekadašnjeg Krajinametala u Bihaću”, objašnjava Rekić.

Sama proizvodnja bi se sastojala od vojnog i civilnog dijela programa. U prvom bi se radilo o proizvodnji vojne opreme i naoružanja, a drugi bi obuhvatao realizaciju svih onih pozitivnih ideja koje bihaćki inovatori imaju, a upravo će inovatori biti glavna snaga i pokretač buduće namjenske industrije u Krajini. Aladin Ferizović, sin poznatog i priznatog krajiškog i bh. inovatora Hajrudina – Rudija Ferizovića, koji je bio jedan od glavnih oslonaca ratne namjenske proizvodnje u Bihaću, pored ogromnog iskustva, posjeduje i nekoliko strojeva, koje je spreman staviti na raspolaganje samo da ideja zaživi i bude pretočena u stvarnost.

“Znam dosta inženjera i inovatora iz Bihaća koji su otišli van granica naše zemlje, a spremni su se odmah vratiti ovamo samo kada bi imali siguran posao i redovne plaće. Ljudi su puni ideja i žele ih ostvarivati u svojoj zemlji, ali ih je sila prilika natjerala da odu ‘trbuhom za kruhom’. Voljan sam sve svoje mašine, znanje i iskustvo staviti u službu ove ideje, samo da ona konačno zaživi, jer za ljude koji se bave inovacijama nema ništa bolje u životu od toga da rade za dobrobit društva. Naravno, čovjek od nečeg mora živjeti i prehranjivati svoju porodicu, ali glavni motiv za rad u ovakim projektima je isključivo stvaranje novih patenata i proizvoda”, ističe Ferizović.

U ratnoj krajiškoj namjenskoj industriji Ferizovićev otac i tim stručnjaka uspio je proizvesti vlastite granate za minobacače i ručne bombe, koje su se mogle ispaljivati sa puške. Upravo to iskustvo je presudno za realizaciju ove ideje.

Dva rješenja i mnogo očekivanja

“Bilo je tu vrlo dobrih stručnjaka, kao što je Samir Piralić, inženjer mašinstva, Hasib Velić, inovator iz Bihaća, Mersud Ferizović, koji je bio direktor tadašnje namjenske, Ekrem Šiljdedić… I još mnogi drugi, koji su dali nesebični doprinos u namjenskoj industriji koja je spasila ovaj kraj. Isprva smo uvozili materijal, a onda kada je jedna pošiljka upaljača otkrivena, morali smo inovirati i napraviti vlastite. Uspjeli smo i ta teorija, uz praksu, i danas je iskoristiva. Nama treba samo jedan čovjek, koji ima volju i hoće da u Krajini okupi inovatore i ljude koji imaju dosta toga dati u oblasti inžinjeringa, instalirati im platformu i osigurati sredstva za rad, a vlasti da sve to odobre i ne ometaju proces realizacije ove ideje. Sve ostalo je stvar inspiracije, a nje imamo dosta, i strpljenja da novi izumi budu pretočeni u proizvode. Upravo gospodina Rekića vidim kao takvog i vjerujem da će ova priča biti uskoro realizirana”, kaže Ferizović.

Za pokretanje namjenske industrije Rekić ima dva rješenja. Jedno je da država krene u taj proces i uspostavi proizvodnju, a druga je da se uspostavi javno-privatno partnerstvo domaćih privrednika ili stranih investitora. A kombinacija obje ove metode, prema Rekićevom mišljenju, najbolje je rješenje.

“Država treba odobriti projekat i omogućiti korištenje kapaciteta nekadašnje kasarne i fabrike Krajinemetal. A sredstva. ako ne mogu dati, mi ćemo. u kombinaciji s ovom varijantom, krenuti u ponudu ka domaćim i stranim privrednicima, koji će unijeti svoj kapital, a zauzvrat dobivati polovinu ostvarenih prihoda. Želja mi je da nastavim tamo gdje je dr. Irfan Ljubijankić stao, a to je upravo ova namjenska industrija i dijelimična revitalizacija privrede u Krajini i šire, jer namjenska industrija je takva vrsta privrede uz koju se automatski vežu i ostale privredne grane”, pojašnjava Rekić.

Izvor: Al Jazeera



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...