OD BORCA DO ULIČNOG PRODAVAČA KOKICA / Životna priča Bišćanin Mrisada Merdanića: “Živim iz dana u dan čekajući neka bolja vremena”

Al Jazeera

Život često zna biti surov i težak, posebno u područjima na granici zemlje kakvo je Krajina. Ovo je priča o čovjeku koji je imao sve, a onda to preko noći izgubio jer mu sreća nije bila naklonjena. Mirsad Merdanić Čarli (60) iz Bihaća, i dalje traga za srećom i razmišlja da li je sve možda moglo biti i drugačije.

Rođen je i odrastao u Bihaću, gdje je završio osnovnu školu i stolarski zanat. Nakon odsluženog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) na kratko se zapošljava u tadašnjem ŠIPAD-u, da bi ubrzo napustio posao i zaposlio se u zabavnim Luna parkovima. Nesreća mu je, kaže, što je imao teško djetinjstvo i lošeg oca, a majka je bila domaćica koja se brinula za njih sedmero. Ostao je željan igre i zabave, a ono što mu se poslije izdešavalo u njemu je ubilo nadu da će uspjeti nadoknaditi propušteno djetinjstvo.

Nesreća i dupla robija

Taman kada je dobio posao snova, sreća se naglo okrenula i počela raditi protiv njega. Mladalačka ludost i naivnost doveli su ga u tešku situaciju zbog čega je u jednoj naivnoj situaciji osuđen na kraću zatvorsku kaznu.

“Zbog jedne nesmotrene situacije i moje naivnosti odležao sam tri pol godine u Foči. Tamo sam upoznao rahmetli Aliju Izetbegovića, zajedno smo se družili sa Ferdom Vlašićem, fratrom iz tadašnjeg Duvna kojeg su jugoslovenske vlasti osudile na 14 godina zatvora, a ništa uradio nije. Smetao je jer je bio pametan, govorio je devet jezika”, prisjeća se Čarli.

Nakon odslužene robije 1988. godine, odlazi na rad u Hrvatsku, gdje upoznaje jednu Riječanku s kojom se ubrzo oženio i ostao da živi kod nje. Dobio je s njom jednog sina i lijepo živio sve dok na području Hrvatske nije buknuo rat, koji se ubrzo proširio na Bosnu i Hercegovinu. Mirsad to nije mogao mirno posmatrati, te je odlučio da dobrovoljno ide u domovinu i stavi se u službu njene odbrane. Tokom rata mu se desila još jedna nesretna okolnost zbog koje je morao odležati 13 godina u Kazneno-popravnom zavodu Zenica. Pušten je na slobodu 30. 12. 2005. godine. Kada je konačno udahnuo zrak slobode, opet se susreo sa novim problemima.

“Izašao sam iz zatvora na ulicu bukvalno. U međuvremenu su mi roditelji umrli, a brat poginuo u ratu 1994. godine. U međuvremenu dok sam bio u Zenici, od nas petorice samo je jedan brat dobio svu imovinu jer je uspio iskoristiti nepažnju svih ostalih i svu imovinu gruntovno prebaciti na sebe. Tada sam pokušao da stupim u kontakt sa mojom suprugom sa namjerom da joj se vratim, ali više nije imala želje da nastavimo skupa živjeti. Tako sam se vratio u Bihać i od tada sam na ulici, snalazim se i zarađujem od prodaje kokica. Najgore mi je zimi, jer ne mogu svugdje noćiti, pa moram iznajmiti stan a onda upadamo u probleme, jer često ne mogu izaći na kraj sa plaćanjem kirije i režija. Prošle zime sam upao u krizu i ostao bez novca. Nisam znao kud ću i kako ću prenoćiti noć a snijeg je bio velik. Spasio me je Samir koji ima vikendicu u Lohovu. Vikendica je udaljena od glavne ceste oko 200 metara, a ja sam put do nje morao prtiti ručno i svaki dan biciklom dolazi u Bihać. Obraćao sam se i Hamdiji Lipovači u vrijeme dok je bio načelnik Općine Bihać, koji mi je obećao da će mi riješiti posao u JP Komrad Bihać. Spreman sam metlu nositi i čistiti po gradu samo da imam neka redovna primanja. Međutim, Lipovača me je smuljao i na kraju od te priče nije bilo ništa. Pokušao sam se obraćati i drugim institucijama, međutim, nisam izbjeglica, ne mogu potpasti u socijalne slučajeve, a nije mi ni uvezan staž vojni iz rata. Obraćao sam se federalnom Ministarstvu za pitanja boraca, ali su mi rekli da me nema u ’77 Riječkoj’ brigadi i tako danas nemam nikakva prava niti primanja, živim na ulici kao zadnja fukara, a sve sam ostavio i došao da branim zemlju.” kaže Čarli.

Težak ali pošten život

Ruke ispunjene žuljevima, lice koje svjedoči težak život kojem sreća nije bila naklonjena, još čeka milost od rođenog grada koji ga je u potpunosti zaboravio. Čarli je već odavno prestao da se obraća za pomoć, jer ne želi nikome da bude teret, ali bi mu, kaže, država pomogla kada bi mu barem dodijelila neki stan na korištenje da se makne sa ulice. Pored svega, Čarli ima bolest pluća zbog koje svake godine neko vrijeme provede na ležanju u bolnici. Iz bihaćkog Crvenog križa su mu u dogovoru sa Općinom pokušali riješiti stambeno pitanje, ali Čarli ističe kako se radilo o neuslovnim prostorijama stana u kojem je živjela žena psihijatrijski slučaj.

“Obradovao sam se kada sam obaviješten da sam dobio stan. Međutim, kada smo otišli na lice mjesta vidio sam da se radi o prostorijama u kojima niko pametan ne bi mogao boraviti. Osim što u stanu nema WC problem je što nema ni kreveta, neuredno i ima tragova šprica, najvjerovatnije jer su poslije smrti žene koja je tu živjela provaljivali narkomani i provodili neko vrijeme i bogzna ko je tu sve bio i šta je tu radio. Stan bi najprije trebalo renovirati u potpunosti, a tek onda ponuditi nekoga da useli u njega. Tako sam se još jednom razočarao i vidio da nikome nije stalo do ljudi koji su ovom gradu i narodu nešto dali. Nastavio sam svoj beskućnički život, boreći se iz dana u dan da zaradim koju marku na ovom kokicama i uštedim za zimu, jer vidim da se nemam u koga pouzdati. Ne krivim nikoga za moj život i ono što sam prošao. Prestar sam da počnem život ispočetka negdje vani, a opet još uvijek mlad da se predam i čekam smrt. Živim iz dana u dan čekajući neka bolja vremena”, kaže na kraju Čarli.

Priča Mirsada Merdanića je priča koja se mogla desiti svakom od nas. Danas ga niko ne osuđuje, iako je, kaže, komšiluk to dugo činio. Ono što je bolno jeste činjenica da je njegova požrtvovanost za jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu i voljeni grad, koja ga je koštala gubljenja porodice i mnogih nesretnih okolnosti, sve do danas prošla neprimijećeno. U proteklom periodu urađeno je mnogo na tome da ovakvi ljudi ne ostanu nezapaženi i Čarli je ubijeđen da će ga se neko sjetiti i pomoći mu kao što je on pomogao svojoj državi i narodu.



0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...