Ovo je pjesma koju je napisala jedna starica koju je njen sin smjestio u starački dom. Prošle su tri godine a da je on nije posjetio. Uprkos svemu tome, pjesma je ispunjena majčinskom ljubavlju i milošću.
Ti si oduvijek vezao za moje srce. Nikad mi nisi sa oka silazio i kada je bilo sklopljeno.
Ove tri godine te oko oplakivalo ali te ne vidjeh da si me posjetio kao ostali.
Sjeti se našeg života – kada sam ti podizala i nosala, kada sam se s tobom igrala i dok si iza mene koračao.
Poskočio bi na moj glas a moje krilo te je grijalo i niko osim tebe nije boravio u mojoj utrobi.
A kada bi se razbolio, ja bih noći provodila pored tebe nespavajući. Nisam okusila sna ni danju ni noću.
Ono što sam imala da ti darujem od svoje ljubavi i njege, darovala sam ti, a ti si rastao i bio si moja najveća nada.
Ali, sve sam izgubila onoga dana kada si me odbacio i poklonio si sebe svojoj ženi iskreno joj ljubav nudeći a meni bolove ostavljajući.
Ja znam da je ona osorna, da te sprječava i govori: „Ja tu staricu ne želim sa sobom!“
Ostavio si me u sred bolnice da ti se nadam i znam da je ovo nagrada za moje dobro.
Da sam bogdo sluškinja kod tebe samo da te gledam svakog dana zadovoljnog.
Hvala ti sine, i hvala ti, za tvoj trud! Molim Allaha za tebe svakog trena i za tvoju uputu.
Hamdane, Hamdane, mati te zove! Bojim se da i ti ne budeš dozivao svoje potomke.
Zamolila sam doktora da ti preda ovo pismo sa slovima koje sam suzama ispisala.
Ako umrem, nemoj škrtarit u dovama za mene i traži oprosta za mene, to je moja nada.
Nakvasi prah na mom kaburu svojim suzama, ali ti tada neće koristiti tuga i kajanje.
Izvor: haber
