Prof. dr. Jasmin Hasić je autor udžbenika Bosnian Language for Non-Native Speakers A1/A2.

Promocija udžbenika Bosnian Language for Non-Native Speakers A1/A2 u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine dr. Jasmina Hasića (38) pobudila je veliki interes.

Tom prilikom je Hasić kazao  da postoji veliki interes za učenje bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, kako kod stranaca koji borave u našoj zemlji tako i u inostranstvu kod osoba koje su bh. porijekla ili su supružnici nekoga iz BiH.

Prof. dr. Jasmin Hasić rođen je 1987. godine u Sarajevu. U ratu je sa porodicom izbjegao najprije u Švedsku, a potom u Poljsku, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Mariboru i potom ostavrio veoma uspješnu aklademsku karijeru.

Jezik koji se nosi sa sobom

Njegova istraživačka polja obuhvataju vanjsku politiku, komparativnu politiku, studije dijaspore, izgradnju mira i tranzicijsku pravdu, s posebnim fokusom na politike memorije.

Govori više slavenskih i neslavenskih jezika, što je i inspiracija za nastanak ovog udžbenika.

Kada za Raport govori o promociji udžbenika Bosnian Language for Non-Native Speakers A1/A2 u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, Jasmin Hasić ne govori o uspjehu, nego o kontinuitetu.

Biblioteka za njega nije tek zgrada ili institucija, nego simbol ideje da znanje, jezik i pamćenje imaju svoj dom. Kao dijete koje je Sarajevo napustilo prerano, kaže, bosanskom jeziku se cijelog života vraćao s određene distance, ponekad nesigurno, ponekad s nostalgijom.

Vidjeti knjigu o bosanskom jeziku, i to u nestandardnom, praktičnom formatu, u prostoru koji čuva kolektivnu memoriju zemlje, doživio je kao tiho zatvaranje jednog kruga. Ne kao ličnu pobjedu, nego kao potvrdu da ima smisla ulagati trud da se bosanski jezik učini dostupnim drugima, tzv. neizvornim govornicima, strancima, ali i nama samima. U tom smislu, njegova knjiga nije samo udžbenik, nego i diskretna gesta povratka.

Bosanski kao strani, ali ne i dalek

Ideja za udžbenik nije nastala iz akademske ambicije, nego iz vrlo konkretne praznine. Tokom studija i rada u različitim evropskim gradovima, Hasić je stalno susretao ljude koji su iz profesionalnih, privatnih ili emotivnih razloga željeli naučiti bosanski jezik, ali nisu znali odakle početi. Postojeći materijali bili su rijetki, često zastarjeli i metodološki neujednačeni.

Zato je udžbenik oblikovao po uzoru na one za “velike” jezike, oslanjajući se na Zajednički evropski referentni okvir (tzv. CEFR), ali bez gubljenja onoga što bosanski čini živim: kulture, navika, humora i svakodnevnih situacija. U njemu se uči kako se pozdravlja, razgovara telefonom ili popunjava formular, ali se usput saznaje i o bosanskoj kafi, gradovima, imenima i običajima. Jezik se ne tretira kao apstraktni sistem, nego kao sredstvo snalaženja u svijetu.

Za Hasića, bosanski jezik nije u opasnosti da nestane, on se govori, piše, pjeva i voli. Ali jeste u opasnosti da se svede na politički simbol, umjesto da se razvija kao funkcionalan, otvoren i samopouzdan jezik. Upravo zato smatra da je jedan od načina njegove zaštite pomalo i paradoksalan: otvoriti ga drugima. Kada ga uče neizvorni govornici ili stranci, bosanski prestaje biti samo “naš” i postaje univerzalan.

Između jezika, zemalja i tišine

Pitanje jezika za Hasića je neraskidivo vezano za iskustvo migracije. Maternji jezik, kaže, često je posljednja stvar koju čovjek ponese i prva koju počne gubiti, ne zato što ga zaboravlja, nego zato što ga rijetko ima s kim dijeliti. Za njega je bosanski oduvijek bio prostor intime, tj. jezik u kojem misli o stvarima koje nisu nužno akademske, jezik u kojem se šuti i pamti.

Zato na gubitak jezika kod djece bh. dijaspore ne gleda kao na isključivo moralno pitanje. To vidi kao realnost migracija, a ne kao neuspjeh ili poraz roditelja ili same djece. Ona prirodno usvajaju jezik sredine u kojoj žive, jer im je potreban da bi pripadala. Problem nastaje tek kada se zaboravi da je dvojezičnost bogatstvo, a ne teret. Bosanski ne mora biti savršen da bi bio živ, nekad je dovoljno da postoji kao jezik povratka.

Nakon nekoliko godina rada u međunarodnim institucijama izvan BiH, uključujući i nedavni angažman u Misiji UN-a u Prištini, Hasić kaže da je naučio da se najvažnije stvari često dešavaju tiho. U budućnosti sebe vidi u istom prostoru u kojem je i sada, između teorije i prakse, između Bosne i Hercegovine i svijeta. Ne privlače ga gotove pozicije koliko procesi učenja.

Privatno, kaže, vodi prilično običan život. Voli duge šetnje gradovima koje ne poznaje i razgovore bez jasnog zaključka. Jezik mu je i posao i hobi. Često sluša ljude više zbog načina na koji govore nego zbog onoga što govore. Možda ga najbolje opisuje to što je stalno negdje između: jezika, zemalja i disciplina. Vremenom je, kaže, naučio da je to sasvim u redu mjesto za “biti”.

(Raport.ba)

Jučer je održan sastanak Stručnog tijela i predstavnika Centar za razvoj inkluzivnih praksi Bihać i Cazin, na kojem se razgovaralo o tekućim izazovima u radu, kao i o planovima za naredni period.

Tokom sastanka definisane su važne smjernice daljnjeg djelovanja i budućih aktivnosti s ciljem unapređenja inkluzivnih praksi i pružanja kvalitetnije podrške korisnicima.

Učesnici su naglasili značaj međusobne saradnje i koordinacije, ističući da je zajednički rad ključan za izgradnju inkluzivnijeg društva i osiguravanje jednakih prilika za sve.

U vremenu ubrzanog tehnološkog razvoja, pitanje ko će oblikovati digitalnu budućnost postaje sve važnije. Posebno mjesto u toj priči zauzima uključivanje djevojaka u IT sektor, gdje su još uvijek nedovoljno zastupljene. Upravo zato, primjeri poput učenica Elektrotehničke škole Bihać pokazuju koliko je važno ulagati u znanje, prilike i samopouzdanje mladih.

Devetnaest učenica ove škole učestvovalo je na završnom CybHER BiH Cyber kampu u Sarajevu, trodnevnom programu posvećenom cyber sigurnosti, razvoju digitalnih vještina i osnaživanju djevojaka za aktivniju ulogu u tehnološkim oblastima.

Kroz radionice, panel diskusije, rad u Cyber Smart Labu i interaktivne aktivnosti, učenice su imale priliku učiti o savremenim izazovima digitalnog svijeta, ali i razvijati praktične vještine koje su danas sve traženije. Osim tehničkog znanja, poseban fokus stavljen je na izgradnju samopouzdanja i razmjenu iskustava, što je ključni korak ka dugoročnom uključivanju djevojaka u IT sektor.

Ovakvi programi imaju širi značaj jer doprinose smanjenju rodnog jaza u tehnologiji, ali i stvaranju generacije mladih koja je spremna odgovoriti na izazove digitalne ekonomije. Učenice iz Bihaća tako ne predstavljaju samo svoju školu, već i primjer kako lokalne zajednice mogu biti dio globalnih trendova.

Podršku učesnicama pružio je i ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Bosni i Hercegovini Julian Reilly, koji je kroz motivacijske poruke dodatno naglasio važnost uloge žena u oblasti cyber sigurnosti i tehnologije uopće.

Organizaciju kampa podržali su Ambasada Velike Britanije u Bosni i Hercegovini i British Council, dok je učešće bihaćkih učenica omogućeno uz podršku profesora Admira Džaferovića. Upravo ovakva saradnja obrazovnih institucija i međunarodnih partnera pokazuje kako zajednički pristup može otvoriti vrata novim generacijama.

Iz Elektrotehničke škole Bihać ističu da su ponosni na svoje učenice, naglašavajući kako je ovo iskustvo važan korak ka njihovom profesionalnom razvoju, ali i aktivnijem uključivanju u digitalnu budućnost.

Priče poput ove pokazuju da Bihać ima potencijal, znanje i mlade ljude spremne da budu dio savremenog svijeta – svijeta u kojem tehnologija ne poznaje granice, ali traži jednake prilike za sve.

Ovaj sadržaj je nastalo uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Podrška malim medijima na Zapadnom Balkanu, koji provodi CPCD. Sadržaj je isključiva odgovornost medijske kuće i autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije.

U Dispanzeru za zdravstvenu zaštitu žena ZU Dom zdravlja Bihać otvoren je Antistres kutak, čime je, kako navode iz ove zdravstvene ustanove, napravljen značajan iskorak u pružanju podrške ženama kroz različite životne izazove.

Iz Doma zdravlja ističu da korisnice mogu bez prethodnog zakazivanja termina posjetiti Antistres kutak i ambulantu, gdje im je, uz klinički pregled, na raspolaganju i sveobuhvatan razgovor te empatičan pristup stresu i traumi. Naglašavaju da je cilj pružiti individualiziranu brigu prilagođenu potrebama svake žene, uz poruku da razumijevanje i podrška ne smiju biti privilegija, već standard zdravstvene zaštite.

U realizaciji ove aktivnosti učestvuju timovi doktorice Halide Lubić i doktora Orhana Džinića, uz podršku organizacije Medica Zenica te menadžmenta Doma zdravlja.

Iz ustanove navode i da posebnu pažnju posvećuju povratnim informacijama korisnica putem sistema e-zadovoljstva, kako bi kontinuirano unapređivali kvalitet pruženih usluga.

Tužnu vijest o njegovoj smrti za naš portal potvrdila je njegova Dika Bejdić, novinarka u penziji.

Dervišević je iza sebe ostavio bogat književni rad i dubok trag u kulturnom životu Bihaća i Bosne i Hercegovine. Bio je autor brojnih zbirki poezije, proznih djela, romana i knjiga za djecu, a generacije čitalaca odrastale su uz njegove stihove i priče.

Husein Dervišević rođen je u Bihaću 28. decembra 1948. godine. Više od pola vijeka živio je i stvarao u svom rodnom gradu te je objavio više od dvadeset naslova – od poezije i pripovjedaka do romana i slikovnica za djecu. Njegov roman za djecu „Prodavač osmijeha“ proglašen je knjigom godine 1984. na književnoj manifestaciji „Pjesnička drugovanja“, nakon čega je preveden i uvršten u mađarsku školsku lektiru.

Osim književnosti, bliska mu je bila i muzika, posebno rokenrol, pa ga mnogi Bišćani pamte i kao voditelja radijskih emisija posvećenih toj vrsti muzike.

Dobitnik je više književnih priznanja, a 2021. godine dodijeljena mu je i prestižna međunarodna nagrada „Branko Radičević“.

Među njegovim najznačajnijim djelima su: „Praznik“ (1969), „Nigdina“ (1973), „Kad me uzma luda rima“ (1978), „Napadne basne“ (1979), „Medvjed ima dječje srce“ (1980), „Prodavač osmijeha“ (1983), „Grob-mladoženja i druge priče“ (1984), „Demonska plavet“ (1988), „Ćuti i plivaj“ (1990), „Ulicom Bišća“ (1997), „Borhes i mjesečina“ (2003), „Čudesno putovanje Hipa i Hopa“ (2004), „Snovi za večeru“ (2007), „Čitač samoće“ (2008), „Pseći bluz“ (2009), „Porijeklo nule“ (2012), „Cross-Road Blues“ (2019), „Reciklaža nije laža“ (2020) i „Ponavljanje gradiva“ (2021), kao i brojna druga djela koja su obilježila savremenu književnost ovih prostora.

O vremenu i mjestu posljednjeg ispraćaja javnost će biti naknadno obaviještena.

U bihaćkoj Mjesnoj zajednici Sokolac danas je obilježena 31. godišnjica oslobađanja ovog naselja. To je bila prilika da građani, predstavnici boračkih organizacija, porodice poginulih boraca, kao i gradonačelnik Elvedin Sedić zajedno s vijećnicima Gradskog vijeća, odaju počast pripadnicima 5. korpusa Armije R BiH, MUP-a i HVO-a, čija je odlučnost imala presudnu ulogu u odbrani Bihaća.

Oslobađanje Sokoca imalo je izuzetnu stratešku važnost, a prethodile su mu zahtjevne vojne operacije u kojima je učestvovao cijeli 5. korpus – od deblokade ratne bolnice, oslobađanja Vedrog polja i podplješevičkih sela, do osiguranja vodovoda Klokot. Time je spriječen plan agresora da zauzme Bihać i slomi otpor njegovih branitelja.

„Sokolac je simbol otpora, hrabrosti i odlučnosti da se brani ono što je naše. Prije 31 godinu ovdje se nije branilo samo jedno naselje, branio se Bihać, branila se ideja slobode i dostojanstva. Zahvaljujući hrabrosti pripadnika 5. korpusa Armije R BiH, MUP-a i HVO-a, agresorski plan o zauzimanju Bihaća zauvijek je zaustavljen. Dva i pol mjeseca okupacije ostavila su teške posljedice, ali nisu slomila duh ljudi ovog kraja. Danas, tri decenije poslije, naša je obaveza da njegujemo kulturu sjećanja i budemo dostojni njihove žrtve“, poručio je gradonačelnik Sedić.

Tokom programa položeno je cvijeće na spomen-obilježje poginulim borcima i šehidima, čuvajući uspomenu na njihovu hrabrost i trajnu obavezu da se vrijednosti za koje su dali živote prenose budućim generacijama.

(Grad Bihać)

Izgradnja aerodroma u Bihaću nije lokalni hir nas Krajišnika, već strateški projekt od značaja za cijelu Federaciju Bosne i Hercegovine, kaže za „Dnevni avaz“ Elvedin Sedić, gradonačelnik Bihaća, lider regionalnog pokreta POMAK.