Svoju posebnu godišnjicu zaljubljeni bračni par proslavio je u krugu uže porodice, a gdje drugo nego kod posebnog bilborda.

Otkrio je i ono što je mnoge zanimalo – kakav je nastavak priče, tj. kako je on i čime iznenadio svoju suprugu na ovaj važan datum.

Uz skupocjeni sat i cvijeće, Senki je posvetio i sljedeće stihove, pogledajte u galeriji fotografija.

Romantika očito još živi, kao i ljubav, bar među onim parovima koji su svjesni pravih vrijednosti života.

“Lijepo nam je bilo u mladosti, još ljepše u starosti”, poručuje Bešir svojoj Senki.

Predstavnici udruženja malinara iz USK, njih većina, dogovorila je sa premijerom USK Huseinom Rošićem najnižu zagarantovanu otkupnu cijenu  maline za ovu godinu. Vladin prijedlog , a koji je prihvatila većina na sastanku, je 2,5 KM  za kilogram, s tim da će malinari ove godine biti uskraćeni za poticaje od 40 feninga. Unsko-sanski kanton je prvi u F BiH koji na ovaj način  spašava ovaj vid proizvodnje, kazano je na sastanku  premijera i malinara.

U općem haosu koji je na sceni kada je u pitanju proizvodnja maline, zagarantirana cijena iz koje će stajati Vlada Kantona,  jedino je ispravno rješenje u ovom trenutku, istaknuto je na sastanku.  U situaciji kada su malinari stjerani uz zid, čini se da je vladin prijedlog  trenutno najbolje rješenje, kazano je.

Malinari će, dakle, svoju malinu prodati za 2, 5 KM, ali će ove godine biti uskraćeni za poticaje od 40 feninga po kilogramu. Većina aktera sastanka glasala  je za  vladin prijedlog.

Premijer Rošić smatra da se radi o prijedlogu koji je u trenutnoj situaciji jedan od najrealnijih, kako bi se spasila proizvodnja od koje žive mnoge porodice u Kantonu.

Tako će otkupljivači koji budu spremni otkupiti malinu za 2, 5 KM dobiti  od Vlade Kantona subvenciju  od trideset feninga  po kilogramu maline, ali tek kada uredno izmire svoje obaveze  prema  malinarima.  Ovim, kako je kazano na sastanku, malinari će biti zaštićeni, jer će imati zagarantovanu cijenu. Zagarantovana cijena je za ovu godinu, a već za narednu će se nastojati na vrijeme  djelovati, kako se ne bi desio ovogodišnji scenarij.

Na lokalitetu Velhovo 5. jula 2017.godine svečano je otvoreno postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u okviru Projekta odvodnje i prečišćavanja otpadnih voda u Bihaću. Riječ je o impozantnom objektu koji je završen u oktobru prošle godine, a početkom marta startao je probni rad i testiranje postrojenja.

Investitor u ovom projektu je grad Bihać a partneri u projektu su Njemačka razvojna banka KfW, Evropska Unija, Vlada Federacije BiH, Fond za zaštitu okoliša FBiH i Agencija za vodno područje rijeke Save.

Izvođač radova i projektant je zajednički poduhvat „ Joint Venture Ludwig Pfeiffer Hoch- und Tiefbau GmbH & Co. KG Kassel,Germany and EMIT Ercole Marelli Impianti Tecnologici S.p.A., Milano, Italy“.

Projektant/Konsultant/Nadzor je zajednički poduhvat „Fichtner WT – Una Consulting“

https://www.facebook.com/portalbiscani/videos/1414317945303008/

Postrojenje zadovoljava sve tehničke karakteristike propisane regulativama EU kada je u pitanju pročišćavanje otpadnih voda, a nakon izgradnje kanalizacionog sistema i puštanja u rad PPOV-a kvaliteta vode rijeke Une u samom gradu i nizvodno od mjesta ispuštanja poboljša će se sa II klase na I klasu čime će se poboljšati kvalitet sirove vode za vodosnabdijevanje stanovnika nizvodnih općina, rekreativna i okolišna vrijednost, te postići pozitivni efekti na zaštitu prirode i bio diverzitet u cjelini. Pored toga ostvari će se širi pozitivan utjecaj na zaštitu osjetljivih područja – Dunavski sliv i Crno more.

Sumnjamo da – koliko god razvijena bila filozofija, misao ili slobodne asocijacije dok prebireš po strunama pod maslinom – su slutili da će latinska riječ koju koriste kako bi opisali vladanja, uzurpacije, suverenu premoć nad ljudima i prostorima postati jedno sasvim ljubazno preuzimanje u nomenklaturi Imperium festivala.

Ovaj imperij ne traži žrtve paljenice, desetine, tvoje blago i žene, niti ima ikakvu inklinaciju nasilno provoditi svoje zakone. Ono što čini mnogo je ljubaznije – pušta struju kroz kablove za zajedništvo i stvaranje sjećanja pod zvučnikom i pušta uštimano ljubazno predavanje ritmu da te vodi. Jedini zakon koji vrijedi jest zakon podija među kamenjem stare tvrđe Ostrožac, a na podiju su svi jednaki u radikalnoj inkluziji voljenja.

Za razliku od tvoje slobodne plesne promenade prekrasnih peripetija, povijest tvrđe ona je osvajanja i dominacije. Tamo u općini Cazin nad bosansko-hercegovačkim krajem drveće i kamen pričaju priče o dvije i pol tisuće godina ljudskih stopala koja lutaju šumom, no pero i papirus prvi puta bilježe postojanje i validitet kamenog zdanja tek 1286. za vrijeme knezovanja Blagajski Babovića. Oko ponad zavidnog brka na tvrđavu baca Ferhad-beg Sokolović, a što beg poželi beg dobije. Preuzima Kevenhilberg, da bi 1579. ljesnule turske sablje i zakačunale Ostrožac pod svoje. 300 godina u posjedu porodice Beširević, jedan deal s okružnim načelnikom Bihaća Lotharom van Berksom, i novo tisućljeće kasnije, kamena tvrđa Ostrožac ispunjava sada jednu sasvim nježniju funkciju koju nose čuvari i ljubavnici, a ne osvajači, pa te stoga bihaćka udruga Soundkeeepers drugu godinu za redom zove na Imperium Fest. Četiri stupa armiranog lineupa su Alberto Ruiz, Paolo Barbato, Mladen Tomić i Frenkie, no s tobom je još i čitava ergela trodnevnih glazbenih mokrih snova.

Pa je za čekanje zora ovdje After Afair, kolege mu Alen Milivojević, Kazzoo, i glazbenim ludilom pogonjeni Poco Loco. Za pultom svoju estetiku zvuka kroje i Dani Dolce, nimalo mrki Medo, Fedja Knajdi, G Edd, Adot, Davor B, iz domaćeg techno podmlatka DJ Jock, lančanim reakcijama plesnog naklonjeni Worda, Rector, Incept i Edib D. Linija se nastavlja dalje uz Forniva, Nebs Jacka, Alexandra G, domaće snage Andrologica i Tonija Kostijala, prekograničnih meštara ritma Aida Vehabovića, a tu su i Freak, D.F.K., Denis Dražić, gospodin Dub Caine, Irfan F, Omar ramirez, Killa Tequila, Ady G, One i Inis.

Pa tako sve o čemu brineš i što ti gricka neuron, sve što ne sjeda na mjesto kao kamenje tvrđave, sve što te trga i lomi sada spremi u neku ladicu, biti će tu i kada se vratiš vjerojatno promijenjeno novim točkama gledišta s vidikovca Ostrošca. Uzmi si veliki marker ili otvori kalendar na mobilnom frendu i označi crvenom datume od 21. do 23. srpnja, a kako bi ugurao kartu u džep klizneš digitalnom autocestom na kupikartu.ba pa si jednodnevnu grabiš za 20KM, ili pak festivalku za 30, ili treba li tvoja unutarnja diva tetošenje VIP upad za 100KM. Dođi i budi, nikada više nećeš biti tako mlad kao ovoga ljeta!

Hapšenja, u dva navrata, rukovodećih ljudi Kantonalne uprave za šumarstvo, policijskih službenika zbog zloupotrebe položaja, česta otkrivanja laboratorija za vještački uzgoj marihuane, velike količine zaplijenjenih narkotičkih sredstava kao i posljednja velika hapšenja u Zavodu za zapošljavanje, dio je to priča sa terena koje su iznijeli policijski službenici USK-a, a koje su USK po pitanju sigurnosti svrstali u sami vrh u Federaciji.

Ponosno je u svoje ruke, zahvalnicu i zlatnu značku jučer u Sarajevu primio prvi njen čovjek Mujo Koričić.

Sve ono što je početkom stoljeća imao Beč, imao je i Bihać. Nije šala – bilo je to vrijeme raskošne Austro-Ugarske imperije, u kojoj se tada nalazio i naš grad, pa je, uz sve ostalo, bilo sasvim normalno da Bihać ima i fotografsku radnju.

Možda baš iz Beča stigao je izvjesni gospodin Silberštajn i prvi u ovaj kraj donio čudo neviđeno – umiječe crtanja svjetlom, ili kako se to drugačije kaže, umijeće fotografije.

Ensel Adams još nije bio ni rođen, a Silberštajni su već imali poznatu radnju FOTOGRAF AUS VESPRIM. Na poleđini jedne fotografije, koja predstavlja mladog oficira, s odlikovanjem na mundiru, stoji: PHOTOGRAPH ARTISTISCHES ATELIER VON J. SILBERSTEIN. Kasnije će to biti zaštitni znak radnje u Bihaću, koja je, moguće, bila tek ogranak poznate evropske firme. A gospodin u mundiru? Vjerovatno je taj mladi oficir bio onaj majstor s kojim počinje istorija fotografije u ovom kraju, i naša priča o staroj kući Silberštajn, u kojoj se prvi put u ovom gradu gledalo kroz objektiv neke stare Buschove kamere i slikalo svjetlom.

Naravno, ovo je i priča o ljudima, o umjetnosti i vremenu. Ali, najprije o kući. Neki kažu da je ta kuća već premašila stotu. Postoji vjerovatnost da je djelo gospodina J. Silberštajna i da je građena po uzoru na neku bečku kuću s ateljeom. Ali, ko će to moći da potvrdi, jer se brojke, izmješane sa slovima, slojevima kreča i vremena na fasadi doksata, već dugo ne mogu pročitati. A nešto za inat piše, nešto čemu vrijeme ne može ništa; ni vrijeme, ni vjetrovi triju ratova koji su šibali kuću Silberštajn. Srećem ljude i raspitujem se. Oni misle da je o tome najbolje pitati stare Bišćane. A koje Bišćane? Zar one koji su odavno otputovali na onaj svijet? Rijetki starci, koje viđamo, zabavljeni su sobom i zaboravni. Njima gospodin s fotografije ne znači ništa. Ni kuća, koja je bila najljepša u svoje vrijeme. O tome bi nam jedino mogla da priča gospođa Ljerka Silberštajn, kad bi bila ovdje i među živima, jer sve je i onako odavno prekriveno nekim velom nesjećanja, pa dobar dio naše priče čami u mraku i ne može da nas dozove.

Tako ostaje tajna ko je bio gospodin J. Silberštajn. Za oca gospođe Ljerke se zna; zvao se Leo i imao je najljepši umjetnički atelje, u kom se snimalo zbog staklene terase okrenute istoku, pod dnevnim svjetlom. Poslije je gospodin Leo ljubav prema fotografiji zamijenio za proizvodnju sode, a umjetnost slikanja svjetlom prepustio kćerki Ljerki, pa su na njegovo ime stizale pošiljke porudžbine ovako adresirane: HERRN LEO SILBERSTEIN, SODAWASSERFABRIK, BIHAĆ. Na primjer, od Ed. Angerera, vlasnika fabrike apotekarskih proizvoda iz St, Johanna u Tirolu. Na poleđini vizitkarte kotarskog šumara Ivana majstorovića tekst; lijepo moli da mu se pošalje kištra soda- vode uz račun.

Stizale su i razglednice. Na ostatku jedne još stoji poštanska marka s motivom ćuprije na Drini, na kojoj piše BOSNIEN: HERZEGOWINA.

Niko ne zna kad je umro gospodin Leo Silberštajn. Kažu poslije rata. Ljerka je u ataljeu radila sama dugi niz godina i, sad već stari, bihaćki fotografi dolazili su tu, da shvate čari zaustavljenog trena na staklenoj ploči presvučenoj emulzijom od srebrnog bromida. I naši stari su se ovdje prvi put slikali. Zaustavljeni u mladosti. I mnoge razglednice ovog grada su djelo Silberštajnovih. Mnogi snimci ulica odlutalih niz vrijeme. Porušene kuće u prošlom ratu fotografija uspravlja. kao da je sam Bog poslao fotografa da ispravlja greške koje će kasnije napraviti ljudi i ratovi.

Zato naš grad na starim slikama još ma onaj svoj izgled mladića koji je tek zakoraknuo u nepoznato. Na poleđini većine slika inicijali J.S. “trade mark” porodice. Kuća Silberštajn više ne postoji – srušena je nakon rata. Pa, kako je tekst o njoj pisan ranije (kao i ostali), ona je uspravna i sada jedino u ovoj priči.

Unsko-sanski kanton, jedini u Federaciji, ni sedam godina od propisivanja esencijalne A liste lijekova, koja je obavezna u svim kantonima, nije usvojio tu listu. Povrijeđena su prava pacijenata, ljekari ne mogu propisivati individualne terapije s manje neželjenih efekata, a ugroženo je i pravo dobavljača na ravnopravno takmičenje.

U prilog izjednačavanju prava krajiških pacijenata idu ne samo medicinski razlozi, nego i financijski, ali i pravni, jer je federalni propis za kanton obvezujući. Pa aktualni ministar zdravstva Hazim Kapić uvođenje federalne liste lijekova najavljuje do kraja mjeseca. Ako i njega politika ne pomete u nekoj novoj krajiškoj rekonstrukciji.

https://www.facebook.com/federalna/videos/1818063681542425/

Iz Ministarstva obrazovanja Vlade Unsko-sanskog kantona dobili smo saopćenje kojim se obavještavaju roditelji učenika Katoličkog školskog centra u Bihaću da je javni interes iskazan za Opću gimnaziju i da se finansiranje vrši iz budžeta Unsko-sanskog kantona.

Javni interes nije iskazan za Osnovnu školu i Srednju medicinsku školu u okviru Katoličkog školskog centra, niti je takav zahtjev upućen Skupštini USK. Finansiranje ove dvije škole odvijat će se isključivo na trošak osnivača, Banjalučke biskupije i roditelja učenika, stoji u sapćenju kantonalnog Ministarstva obrazovanja.