Aerodrom JNA ‘Željava’: Strah da ne postane odlagalište nuklearnog otpada
Put Aerodroma Željava od najveće tajne JNA, preko supermoderne baze, do miniranja i priča o nuklearnom otpadu…
Isprva je bio mit i samo se šaputalo o tajnoj gradnji koja je koštala milijarde dolara… Onda je postao baza iz koje eskadrile lovaca polijeću za dvije minute… Potom je miniran tokom povlačenja JNA… Sada se tu okupljaju nostalgičari, dok je okolno stanovništvo istinski zabrinuto učestalim pričama da bi nekadašnji Aerodrom Željava mogao postati odlagalište nuklearnog otpada…
Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, svijet se našao pred novim izazovom. Nesuglasice oko načina uređenja sistema i teritorijalne pretenzije, stvorile su dva različito orijentirana bloka. S jedne strane NATO, a s druge Varšavski pakt. Ne želeći da se prikloni niti jednima niti drugim, Jugoslavija je bila među osnivačima Pokreta nesvrstanih. U takvoj konstelaciji odnosa, predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip broz Tito je pristupio novoj vojnoj strategiji koja je podrazumijevala da se Jugoslavija vojno opremi i naoruža u obimu u kojem bi mogla odgovoriti na eventualne neprijateljske udare i prodore u njenu teritoriju. To je bilo ključno za nastanak i razvoj ideje o podzemnom aerodromu Željava unutar planine Plješevica nadomak Bihaća.
Izgradnja aerodroma
Prema riječima Nedžada Jahića (50) koji je bio vodnik prve klase na aerodromu Željava u periodu od 1989. do početka 1992. godine, izgradnja aerodroma na ovom mjestu produkt je geostrateških ispitivanja i planiranja.
„Sama lokacija i pozicija je izuzetno dobro postavljena da bi se mogla lako braniti, jer su upravo ovdje najpovoljnija vazdušna strujanja na području cijele Jugoslavije. On je bio smješten na udaljenosti dovoljnoj da avioni mogu brzo odgovoriti u slučaju bilo kakve povrede granice na strani prema Italiji i Austriji, jer je Jugoslavija sa blokom nesvrstanih u to vrijeme predstavljala balans između NATO bloka i Varšavskog pakta, te se morala osigurati u slučaju eventualnih napada“, pojašnjava Nedžad Jahić, koji je na Željavi radio kao tehničar za avion i motor na migu 21 u 125-oj lovačkoj avijacijskoj eskadrili.
Jusuf Midžić (69) je Bišćanin koji je nakon završenog Prirodnomatematičkog fakulteta u Sarajevu 1972. godine, počeo raditi kao profesor fizike u Medicinskoj školi Bihać. Još dok je bio gimnazijalac sjeća se da se među lokalnim stanovništvom pričalo o izgradnji tajnog aerodroma u blizini grada. Ni slutio nije da će desetak godina kasnije i sam dobiti posao u istom.
“Iz Bihaća sam i znam kako je izgledao taj mit o aerodromu Željava u momentu kada se on 1954. godine počeo graditi. Ono što je na samom početku bitno istaći, jeste činjenica da je izgradnjom aerodroma Željava, grad Bihać počeo da se urbanizira i dobiva jedan sasvim drugi oblik. U to vrijeme u Bihaću je otpočela gradnja modernih stambenih objekata za vojna lica koja su trebala tek da dođu i rade na aerodromu Željava. Nicali su još neki drugi objekti i infrastruktura je počela znatno da se mijenja i modernizuje“, ističe Midžić na samom početku.
Naši sagovornici ističu da niko sa sigurnošću ne može potvrditi kolika sredstva su uložena u izgradnju ovog, prema nekima, u to vrijeme trećeg vojnog aerodroma u svijetu. Međutim, ističu da se ipak radilo o milijardama američkih dolara.
„Nezahvalno je govoriti o visini sredstava koja su utrošena u izgradnju tog aerodroma. Teško je to procijeniti zato što je u to vrijeme dinar bio platno sredstvo, a u Jugoslaviji je u to vrijeme vladala dogovorna ekonomija i mogao si napisati bilo koju cijenu a ona bi bila prihvaćena. Niko nije ni pitao za cifru već se tako radilo i dogovaralo, a ako bi zafalilo para one bi se odštampale“, ističe Midžić.
Izgradnja je trajala sve do 1968. godine kada je došlo do poznate „češke krize“ usljed koje su SSSR trupe sa zemljama članicama Varšavskog pakta (izuzev Rumunije) tenkovima upale u Čehoslovačku i okupirali je. Tito se našao u neizvjesnosti i ubrzano otvaranje aerodroma Željava je otpočelo. Nakon što je i zvanično otvoren, a slika gotovo mitske jačine odaslana u svijet, Jugoslavija je bila koliko toliko sigurna i era lovačkog vazduhoplovstva i avio vježbi nadomak Bihaća je uveliko počela.
„Aerodrom je bio strogo čuvan i nije mu se moglo prići. Dežuralo se 24 sata i bili smo tako izvježbani da avion u slučaju uzbune može poletjeti za dvije minute. U svakom momentu je aerodrom Željava mogao da odgovori u slučaju povrede teritorije ovog sjeverozapadnog prostora Jugoslavije. Moja jedinica je radila na pripremi aviona za letenje i to je bila uhodana procedura uzlijetanja i slijetanja dovedena do savršenstva. Vrata na koja su se izvozili avioni bila su pancirna i nisu bila locirana direktno na ulazu, već su bila pomjerena malo u dubinu iz sigurnosnih razloga i slučaja udara na aerodrom, a ispred njih su bili neki dihtunzi za suzbijanje tih eksplozija. Aerodrom je imao svoj posebnu stanicu za struju i rezervoare sa gorivom. Imao je kuhinju i restoran ispod kojeg su bili smješteni prirodni izvori vode. Dakle, bio je osposobljen da određeni vremenski period može izdržati zatvoren“, kaže Jahić.
Opremljenost i upotreba
Prema Midžićevim riječima, način upotrebe aerodroma bio je takav da se on koristio za razne vježbe u slučaju napada. Avioni su uglavnom služili za presretanje neprijateljskih aviona i bilo ih je ukupno dvije eskadrile, plus jedna izviđačka ili strategijska koja je vršila izviđanje i skeniranje granica.
„Uglavnom su vršili bočno skeniranje duž granica. Ta eskadrila je imala do 12 aviona i nisu svi bili u dnevnoj upotrebi. Kompleks aerodroma se sastojao od 117. puka koji se isključivo bavio letenjem i avionima. Osim njih bila je i jedinica koja je logistički opsluživala taj puk i dnevno je moglo biti u kompleksu do 2.000 ljudi maksimalno, iako je teško reći koliko je ustvari vojnika bilo u aerodromu tokom dana, jer niko se nije bavio time koliko druga jedinica ima vojnika osim što je morao znati koliko njegova ima“, pojašnjava Midžić.
Nedžad Jahić, koji je bio u jedinici za održavanje aviona, pojašnjava da je 117. vazduhoplovni puk u sebi imao tri eskadrile, a ispočetka samo dvije – eskadrilu 124 i 125. On ističe da je, u vrijeme kada je otvoren 1968. godine, aerodrom bio opremljen avionima treće generacije, koji su bili u klasi aviona koji su se mogli oduprijeti i bio je ozbiljan takmac u toj hladnoratovskoj krizi koja je u to vrijeme vladala.
„Osim te dvije bila je jedna 352. izviđačka eskadrila koja je bila opremljena uređajima za izviđanje i snimanje, a operativni centar je bio na Golovrhu gdje je bio radarski sistem smješten i imao je u to vrijeme sistem Markuni S 600 pa je zamijenjen sa Markunijem S1000. Taj sistem je imao opseg oko 800 kilomatara vazdušne linije za čijim pultom je bio operater, a pored njega oficir za navođenje koji je navodio avijaciju u slučaju loših vremenskih uslova. Također je tu bilo i postrojenje Savezne uprave za kontrolu letenja. Sve to, vjerujte, bilo je sami vrh u to vrijeme, može pričati ko šta želi, ali tako je. Aerodrom je bio branjen sa izuzetno jakim PVO (Protiv vazdušna odbrana) sistemom, pogotovo pred sami početak rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Ratno vazduhoplovstvo je isprva bilo opremljeno avionima tanderboltima i tanderdžetovima američke proizvodnje i kako svakom avionu dođe rok trajanja, tako je i tim avionima došlo vrijeme da budu zamijenjeni. S obzirom da je u međuvremenu došlo do smirivanja situacije između SSSR-a i Jugoslavije, Tito je došao u poziciju da vrlo povoljno dobije te avione i opremi aerodrom sa tridesetak migova 21. Ti migovi 21 su već bili planirani da se zamjene sa novim verzijama mig 29, koji su došli pred sami rat u Beograd i bili su smješteni na Batajnici. Radilo se o jednoj eskadrili od 15 ili 16 aviona. Galerija na Željavi je već bila preuređena za njih i oni su mogli sletjeti tamo i smjestiti se unutar aerodroma. Zanimljivo je da se pričalo u to vrijeme kako su migovi 21 bili već zastarjeli, da se ne mogu odbraniti od F16, a interesantno je da se oni i dan danas koriste i Izraelci rade čudo kada je u pitanju prepravka tih aviona“, kaže Jahić
Dizanje u zrak
Prema Midžićevim riječima, taktika ratnog vazduhoplovstva JNA bila je da se aerodrom koji se ne može braniti uništi, a takva vrsta naredbe mogla je doći isključivo iz vojnog vrha u Beogradu. Kada je JNA uvidjela da se Jugoslavija neće moći sačuvati u granicama u kakvim je do tad bila, tokom maja, 1992. godine napušta aerodrom Željava i ruši ga sa pedesetak tona eksploziva. Detonacije su počele rano izjutra i probudile lokalno bihaćko stanovništvo. Tada je već svima bilo jasno da je priča o elitnoj avio bazi zauvijek okončana.
„Pet godina prije, rat se već slutio i među oficirima se osjetila podjela u smislu da li ćemo s Rusima ili sa Amerikancima. S obzirom da je SSSR bio sve slabiji i prije samog rata kod nas, očekivao se vojni udar u SSSR-u što su nam govorili i na brifinzima, te se postavljalo pitanje – da li možemo zajedno sa Rusima sačuvati socijalizam? Tako da su prije samog rata bile pripremljene taktike za rušenje aerodroma u slučaju nemogućnosti njihovog branjenja i pred rat su već bili izbušili rupe u zidovima aerodroma u slučaju povlačenja da se aerodrom minira. Prvo je došla naredba da se aerodrom evakuiše, jer je propala ideja da se BiH priključi krnjoj Jugoslaviji i postalo je sasvim jasno da će i ovdje početi rat. Tokom maja mjeseca avioni su odletjeli u Beograd, a ostatak opreme je krenuo da se transportuje kroz Bihać, što je rezervni sastav pokušao da spriječi. Međutim, JNA je zaprijetila bombardovanjem Bihaća, što je rezultiralo sporazumom između tadašnjeg načelnika Nenada Ibrahimpašića i oficira JNA i vojska je evakuirana van grada.
Nedžad Jahić smatra da je odluka o dizanju aerodroma u zrak, uprkos strategiji koju je JNA imala u tom pogledu, bila preuranjena i tvrdi da se tu radilo o nečem drugom.
„Aerodrom je bio smješten na samoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine što mu je zapečatilo sudbinu.“, kaže Jahić
On dodaje da je aerodrom u konstrukcijskom smislu uništen oko 30 posto, ne računajući opremu i instalacije koje su unutra bile.
„Galerije gdje su bili smješteni avioni i podloga po kojoj su voženi su ispravne. Operativni centar je uništen totalno što se tiče opreme. Što se tiče pancirnih vrata, neka su uništena a neka poluuništena, mada smatram da je i ona koja su čitava vrlo teško pokrenuti i staviti u funkciju. Kada je u pitanju granica i kome pripada aerodrom, tu je bilo određenih pomjeranja u prošlosti, pa je aerodrom jednim dijelom bio nekad u teritoriji BiH, pa se onda postepeno pomjerao u hrvatski teritorij, tako da je na kraju kompletan aerodrom sada na hrvatskoj teritoriji. Mislim da je to urađeno zbog određenih prebjega preko granice kojih je uvijek bilo, i onda se pristupilo dogovoru u kojem su naši ljudi potpisali to pomjeranje da se ne zamaraju osiguranjem tog dijela granice, već da to prepuste Hrvatima da se oni s tim bakću“, pojašnjava Jahić
Nekadašnje vojno čudo putem kojeg se sijao strah u srcima eventualnih neprijatelja, danas je obična pećina ispunjena vlagom i toksičnim gasovima. Neko vrijeme se govorilo o renoviranju aerodroma Željava, koji bi se koristio za civilne svrhe. Međutim, sve te priče ostajale su samo jeftini politički poeni. Ono što je realno, kako smatraju neki, jeste da se aerodrom, ovakav kakav trenutno jeste, pretvori u neku vrstu muzeja i da služi kao turistička atrakcija i mjesto okupljanja jugonostalgičara.
„Ono što je moguće jeste napraviti turističku atrakciju od toga ili, kako se priča, u svrhe odlaganja nuklearnog otpada, što bi bilo katastrofalno za ovaj kraj. Sve su to sad problemi koji su ostali iza aerodroma Željava“, kaže Midžić
Trenutno aerodrom Željava obilazi samo grupa entuzijasta i zaljubljenika u taj kompleks i ono što je on nekada predstavljao u zajedničkoj državi. Prema riječima Nežada Jahića, svake godine ekipa ljubitelja Željave okupi se na aerodromu i druži se uz roštilj, piće i razgovor. Prilika je to, kaže, da se oni koji su radili na Željavi prisjete dobrih starih vremena kada je elitni avio kompleks bio u funkciji i privlačio znatiželju ljubitelja avijacije.
