Kantonalna bolnica ”Dr. Irfan Ljubijankić” nabavila je aparat za ultrazvučnu operaciju mrene. Trenutno je u toku edukacija ljekara, nakon koje će ova operacija biti omogućena svim pacijentima, koji su do sada morali ići u druge veće kliničke centre ili privatne zdravstvene ustanove.

Radi se o trenutno najsavremenijem aparatu za fakoemulzifikaciju, odnosno ultrazvučnu operaciju mrene, čija je vrijednost oko 100.000 maraka. U Kantonalnoj bolnici u Bihaću danas se već počelo sa operacijama katarakte na prednjem segmentu oka, sa implantacijom interokularne leće. Operacije izvodi docent doktor Emir Čabrić iz Poliklinike sa dnevnom bolnicom Doboj Jug, u saradnji sa ovdašnjim ljekarima, koje ujedno i educira. Dr. Čabrić kaže da je to ‘zlatni’ standard u hirurgiji katarakte i oftamologije u svijetu, te da je oprema na kojoj se radi vrhunska, a poželjeli bi je i puno veći centri.

„Pacijenti idu u Tuzlu ili Sarajevo, ili u privatne ustanove, a operacija ZZO Bihać  košta oko 1.300 KM. Osim toga, pacijenti plaćaju i implantacioni materijal od 300 do 600 KM“, kaže dr. Čabrić.

Dodaje da uz to pacijenti trebaju dva puta otići, pređu 1.200 kilometara potroše vrijeme i novac, te da čekaju termin.

„Na ovoliki broj stanovnika u Kantonu mi očekujemo 1500 do 2000 operacija godišnje. To je ogroman posao. I te se operacije rade negdje drugdje. Neko uzme novac za to, da li u javnim ustanovama, da li u klinikama, da li u privatnim. Smatram da ovo što posjeduje naše odjeljenje je apsolutno dovoljno da se u potpunosti preuzme ta usluga i da se ljudi više ne šalju van Kantona“, kaže dr. Čabrić.

„Kada ga usavršimo, ovaj operativni zahvat bit će vrlo jednostavan, rutinski, pacijenti će biti zadovoljni“, kaže prim.dr. Suada Velagić, načelnica Očnog odjela KB.

Dodaje da će se educirati prvenstveno mladi kadrovi, ako je potrebno da odu i u inozemstvo da što prije usavrše ovu tehniku i počnu s radom.  

Do prije tri godine Fuad Duraković je živio sa suprugom i sinom u Sarajevu i radio u jednoj od najvećih tvornica namještaja u BiH. A onda je dobio ponudu za posao iz rodnog Bužima, gdje je jedna tvrtka iz Žepča zakupila prostor tvornice namještaja u stečaju i ponovo pokrenula proizvodnju. “Krajišnici uvijek bježe kući. Kuća je kuća, ne možeš se osjećati nigdje kao tu. Čovjek se nekako ljepše osjeća kada radi u svojoj sredini i doprinosi na bilo koji način. Nije sve ni u novcu”, kroz smijeh nam Fuad objašnjava svoju odluku da prihvati rizik i vrati se iz glavnog grada u mali i naoko besperspektivni Bužim.

“Kad sam se vraćao razmišljao sam da se ovo ili može napraviti kako treba ili ne može nikako. Ova tvornica je tako koncipirana da mora imati 80-100 radnika da opravda svoje troškove. Znao sam ako ćemo to pokrenuti da će to biti dobro, imat ćemo sto radnika i to će biti super za ovu malu sredinu.”

U Bužimu je postojala tradicija proizvodnje namještaja od prije rata kada je ovdje svoje pogone imao gigant drvne industrije Šipad. Poslije rata je tvornicu preuzeo investitor iz Italije otvorivši Abonos, tvrtku koja je uspješno radila do 2011. godine kada je zapala u krizu. Ubrzo je proizvodnja zaustavljena, a tvrtka otišla u stečaj ostavši neizmirene dugove prema radnicima, dobavljačima i bankama. Stečajni postupak nad Abonosom još uvijek traje, a proizvodne pogone je 2014. u zakup uzela Arkada iz Žepča.

“Novi investitor je čovjek koji ima i tvrtku u Italiji te jednu tvornicu u Žepču koja je bila zamišljena kao sirovinska baza nama, međutim i oni sada idu ka finalizaciji proizvoda. Oni rade na programu stolova i kreveta, a mi ovdje isključivo stolice”, govori nam Fuad, koji je referent za nabavku i prodaju i jedan je od 110 radnika ove “stoličare”, kako u struci nazivaju tvornicu specijaliziranu za proizvodnju stolica. Prije tri godine počelo se sa samo 25 zaposlenih, a nova zapošljavanja su rezultat konstantnog rasta proizvodnje i prodaje stolica na tržištima zapadnoevropskih zemalja.

Za tri godine od 25 do 110 radnika

“Njemačka je naše tržište broj jedan”, ističe Fuad te nastavlja s nabrajanjem zemalja u kojima završavaju bužimske stolice: “Onda ide Engleska, koja je interesantno i zahtjevno tržište jer traže malo skuplje i kvalitetnije stolice te se nadamo da ćemo tamo povećati plasman proizvoda u narednom periodu za nekih 50 posto. Ovih dana pripremamo i prvu isporuku za SAD, a radi se o ‘kolonijal’ stolicama. To su stari modeli koji i dalje idu i na koji moda ne utiče. Izvozimo i u Francusku, Sloveniju, Italiju, Hrvatsku…” Preko 90 posto proizvoda iz ove tvornice je namijenjeno za izvoz, a osim materijala za lakiranje i presvlaku stolica, sve ostale sirovine, od drveta do spužve, su uglavnom bosanske.

Ovakav rast izvoza bužimskih stolica najbolje pokazuje koliki potencijal leži u proizvodnji namještaja u Bosni i Hercegovini. Podaci Vanjskotrgovinske komore BiH govore da je ova grana privrede u strašnoj ekspanziji. U drvnoj industriji je u razdoblju od 2011. do 2015. godine imala pozitivan trend rasta izvoza koji je u 2015. dostigao vrijednost od 1,05 milijardi maraka ili 31% više nego 2011. godine. U strukturi izvoza više od jedne trećine je činio namještaj.

Samo u prvih devet mjeseci prošle godine iz BiH je izvezeno namještaja u vrijednosti od 328 milijuna maraka, što je za 70 milijuna više u odnosu na 2015. godinu. No, trend rasta izvoza namještaja u Unsko-sanskom kantonu ne prati trend rasta izvoza u cijeloj Federaciji BiH. U ovom kantonu je još uvijek najviše zastupljena primarna proizvodnja i polufinalna prerada drveta.

Unsko-sanski kanton ne prati trend rasta izvoza FBiH

“Dominantno se radi o prerađivačima bukve, koja je na teritoriji USK jedna od kvalitetnijih u cijeloj BiH, međutim veći dio te bukve se samo preradi i izveze kao primarni ili polufinalni proizvod. U zadnje tri-četiri godine imamo nekoliko tvrtki koje se bave finalnom preradom drveta, tako da se nešto malo popravila ta struktura u korist finalne prerade, ali još uvijek to nije dovoljno”, ističe za DW Nihad Šušnjar, glavni tajnik Privredne komore Unsko-sanskog kantona. Prema njegovom mišljenu, problem drvne prerade u ovom kantonu je odavno akutan i u njegovo rješavanje bi se trebala uključiti i kantonalna vlada koja je osnivač Šumsko privrednog društva Unsko-sanske šume, koje jedine obaraju stabla na ovom području izuzetno bogatom šumama.

“Za USK je simptomatična činjenica da je instalirano tri puta više drvoprerađivačkih kapaciteta, a tu se prije svega misli na pilane, nego što je potrebno za rezanje drveta na razini godine od strane Unsko-sanskih šuma. Potražnja je enormna i uvijek je problem oko raspodjele sirovine, koliko će koja od drvoprerađivačkih firmi dobiti”, govori Šušnjar. Nedostatak sirovine je jedan od dva najveća problema s kojima se susreće i tvornica stolica u Bužimu. Novi Zakon o šumama Federacije BiH bi mogao djelomično i riješiti problem sa sirovinom, ali i potaknuti razvoj finalne obrade drveta u USK.

Prednosti i nedostaci Krajine

“Nacrt federalnog zakona, koji je trenutno u proceduri, predviđa da će kriterij za raspodjelu sirovine favorizirati tvrtke koje imaju finalni proizvod”, pojašnjava Šušnjar i dodaje da su ti kriteriji ključni kako bi se potakla dodatna finalizacija proizvoda od drveta u ovom kantonu. Mišljenja je da je to moguće ili poticanjem postojećih pilana da se tehnološki osposobe za finalnu proizvodnju ili ulaskom stranog investitora koji će od pilana uzimati primarno prerađeni proizvod te ga finalizirati na području kantona. “Najgori je slučaj ovaj kakav sad imamo, da dominanto primarno prerađeni proizvodi idu van granica BiH i tamo im se dodaje vrijednost”, zaključuje Šušnjar.

Drugi problem koji ističu proizvođači namještaja jeste nedostatak kvalificirane radne snage. Fuad Duraković nam potvrđuje da je tako i u Bužimu, općini s najvišom stopom nezaposlenosti u kantonu. “Problem je pronaći osposobljene radnike. Na uredu za zapošljavanje imamo strašno puno nezaposlenih ljudi, međutim, to su, prvo, ljudi s različitim stručnim spremama, a, drugo, i kad nađete nekog tko odgovara spremom, on nažalost nije osposobljen za rad sa strojevima u tvornici”, kaže naš sugovornik. Ovo bi se, prema njegovom mišljenju, riješilo uvođenjem drvoprerađivačkog smjera u srednjoj školi u Bužimu. Povezivanje obrazovnog sustava sa stvarnim potrebama privrede jedna je od prepreka koje je u BiH potrebno otkloniti kako bi se perspektivne grane nastavile razvijati.

Naši sugovornici se slažu da bi drvna industrija mogla biti jedna od strateških grana razvoja privrede u Krajini, čije su prednosti dobra sirovinska baza i blizina Europske unije, što značajno smanjuje cijenu transporta, ali i tradicija u proizvodnji namještaja. “Tu je bio jedan Šipad koji je imao tvornice u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bužimu, Bosanskom Petrovcu, Ključu… Nažalost, to je u većini slučajeva, što u ratu, što privatizacijom, propalo. Međutim, sada se ponovo budi jer tržište traži proizvode. Treba iskoristiti znanje i sirovinu koju imamo, napraviti proizvod i plasirati ga vani. Mi smo u prednosti, samo to treba pametno posložiti”, vjeruje u potencijale ovog kraja Fuad. On je siguran da bi se i mnogi mladi Krajišnici rado vratili kući poput njega, samo kada bi imali iole pristojan posao.

Još prije četiri mjeseca, 18. oktobra, Pero Klarić, rođen 1958. u Bihaću, s prebivalištem u Korenici, a boravištem u Solinu, svojim je automobilom krenuo iz Solina prema Gospiću pa odjednom nestao. Kamere su zabilježile izlazak njegovog Golfa s autoceste i otad mu do sada nema traga. Ni njemu ni autu.

Kako je objavljeno na stranici nestali.hr Klarić je visok oko 190 centimetara, prosijed i proćelav. Ima velike kestenjaste oči, ravan nos, klempave velike uši i ovalno lice. Ima tetovažu golmanske rukavice i nogometne lopte na desnoj nozi. Nestali Klarić je, inače, u Korenici živio donedavno kad se razveo.

Prema onome što nam je ispričao njegov brat Zlatko, Pero je tog 18. oktobra krenuo svojim golfom 3 boje trule višnje i registracijske oznake GS 495 CI iz Solina prema Gospiću kako bi posjetio srednjeg od svoja tri sina. No, do sina nikada nije došao, a nitko otada nije vidio ni njega ni automobil. Posljednji trag koji postoji jest snimka nadzorne kamere koja pokazuje da je izišao s autoceste na izlazu Gospić oko 18 sati tog utorka.

– Njegov mobitel je “mrtav” i ne može mu se ući u trag, a zadnje što znamo jest da je razgovarao s nekim prijateljima, jednim iz Korenice i jednim iz Gospića. Pero je radio kao zaštitar u “Sokol Mariću” dok je bio u Korenici, čuvao je Finu, a i po Splitu je nakon dolaska radio kao civilni zaštitar po trgovinama. Koliko znam, nikada nije imao nešto posebno puno novca, pa stanovao je kod sestre u Solinu, a od plaće je odvajao i za alimentaciju.

Svih ovih mjeseci tokom svih razgovora koje smo imali s ljudima nigdje se nije pojavila informacija da je nekome nešto dugovao, da je upao u neke probleme i slično. Inače se bavio tapeciranjem namještaja i branio je za lokalni nogometni klub – kazao nam je njegov brat Zlatko. Na naše pitanje odgovara da je njegov brat nakon razvoda imao neke kontakte sa “ženskim osobama, ali ne znam kojima i kakve vrste”.

– Svi želimo da se ova situacija što prije riješi, pa šta je da je, ova neizvjesnost nas ubija. Molim sve koji imaju bilo kakva saznanja da jave policiji. Nemoguće je da u današnje vrijeme i čovjek i auto nestanu i da niko ništa ne zna – kaže Zlatko.

Iz splitske su policije potvrdili da su zaprimili dojavu o nestanku i da su odmah kontaktirali policijsku postaju u Korenici. Također, potvrđeno nam je da su do sad obavili veći broj obavijesnih razgovora, no dosad ništa nije pomoglo da se locira gdje je nestali Klarić.

Put Aerodroma Željava od najveće tajne JNA, preko supermoderne baze, do miniranja i priča o nuklearnom otpadu…

Isprva je bio mit i samo se šaputalo o tajnoj gradnji koja je koštala milijarde dolara… Onda je postao baza iz koje eskadrile lovaca polijeću za dvije minute… Potom je miniran tokom povlačenja JNA… Sada se tu okupljaju nostalgičari, dok je okolno stanovništvo istinski zabrinuto učestalim pričama da bi nekadašnji Aerodrom Željava mogao postati odlagalište nuklearnog otpada…

Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, svijet se našao pred novim izazovom. Nesuglasice oko načina uređenja sistema i teritorijalne pretenzije, stvorile su dva različito orijentirana bloka. S jedne strane NATO, a s druge Varšavski pakt. Ne želeći da se prikloni niti jednima niti drugim, Jugoslavija je bila među osnivačima Pokreta nesvrstanih. U takvoj konstelaciji odnosa, predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip broz Tito je pristupio novoj vojnoj strategiji koja je podrazumijevala da se Jugoslavija vojno opremi i naoruža u obimu u kojem bi mogla odgovoriti na eventualne neprijateljske udare i prodore u njenu teritoriju. To je bilo ključno za nastanak i razvoj ideje o podzemnom aerodromu Željava unutar planine Plješevica nadomak Bihaća.

Izgradnja aerodroma

Prema riječima Nedžada Jahića (50) koji je bio vodnik prve klase na aerodromu Željava u periodu od 1989. do početka 1992. godine, izgradnja aerodroma na ovom mjestu produkt je geostrateških ispitivanja i planiranja.

„Sama lokacija i pozicija je izuzetno dobro postavljena da bi se mogla lako braniti, jer su upravo ovdje najpovoljnija vazdušna strujanja na području cijele Jugoslavije. On je bio smješten na udaljenosti dovoljnoj da avioni mogu brzo odgovoriti u slučaju bilo kakve povrede granice na strani prema Italiji i Austriji, jer je Jugoslavija sa blokom nesvrstanih u to vrijeme predstavljala balans između NATO bloka i Varšavskog pakta, te se morala osigurati u slučaju eventualnih napada“, pojašnjava Nedžad Jahić, koji je na Željavi radio kao tehničar za avion i motor na migu 21 u 125-oj lovačkoj avijacijskoj eskadrili.

Jusuf Midžić (69) je Bišćanin koji je nakon završenog Prirodnomatematičkog fakulteta u Sarajevu 1972. godine, počeo raditi kao profesor fizike u Medicinskoj školi Bihać. Još dok je bio gimnazijalac sjeća se da se među lokalnim stanovništvom pričalo o izgradnji tajnog aerodroma u blizini grada. Ni slutio nije da će desetak godina kasnije i sam dobiti posao u istom.

“Iz Bihaća sam i znam kako je izgledao taj mit o aerodromu Željava u momentu kada se on 1954. godine počeo graditi. Ono što je na samom početku bitno istaći, jeste činjenica da je izgradnjom aerodroma Željava, grad Bihać počeo da se urbanizira i dobiva jedan sasvim drugi oblik. U to vrijeme u Bihaću je otpočela gradnja modernih stambenih objekata za vojna lica koja su trebala tek da dođu i rade na aerodromu Željava. Nicali su još neki drugi objekti i infrastruktura je počela znatno da se mijenja i modernizuje“, ističe Midžić na samom početku.

Naši sagovornici ističu da niko sa sigurnošću ne može potvrditi kolika sredstva su uložena u izgradnju ovog, prema nekima, u to vrijeme trećeg vojnog aerodroma u svijetu. Međutim, ističu da se ipak radilo o milijardama američkih dolara.

„Nezahvalno je govoriti o visini sredstava koja su utrošena u izgradnju tog aerodroma. Teško je to procijeniti zato što je u to vrijeme dinar bio platno sredstvo, a u Jugoslaviji je u to vrijeme vladala dogovorna ekonomija i mogao si napisati bilo koju cijenu a ona bi bila prihvaćena. Niko nije ni pitao za cifru već se tako radilo i dogovaralo, a ako bi zafalilo para one bi se odštampale“, ističe Midžić.

Izgradnja je trajala sve do 1968. godine kada je došlo do poznate „češke krize“ usljed koje su SSSR trupe sa zemljama članicama Varšavskog pakta (izuzev Rumunije) tenkovima upale u Čehoslovačku i okupirali je. Tito se našao u neizvjesnosti i ubrzano otvaranje aerodroma Željava je otpočelo. Nakon što je i zvanično otvoren, a slika gotovo mitske jačine odaslana u svijet, Jugoslavija je bila koliko toliko sigurna i era lovačkog vazduhoplovstva i avio vježbi nadomak Bihaća je uveliko počela.

„Aerodrom je bio strogo čuvan i nije mu se moglo prići. Dežuralo se 24 sata i bili smo tako izvježbani da avion u slučaju uzbune može poletjeti za dvije minute. U svakom momentu je aerodrom Željava mogao da odgovori u slučaju povrede teritorije ovog sjeverozapadnog prostora Jugoslavije. Moja jedinica je radila na pripremi aviona za letenje i to je bila uhodana procedura uzlijetanja i slijetanja dovedena do savršenstva. Vrata na koja su se izvozili avioni bila su pancirna i nisu bila locirana direktno na ulazu, već su bila pomjerena malo u dubinu iz sigurnosnih razloga i slučaja udara na aerodrom, a ispred njih su bili neki dihtunzi za suzbijanje tih eksplozija. Aerodrom je imao svoj posebnu stanicu za struju i rezervoare sa gorivom. Imao je kuhinju i restoran ispod kojeg su bili smješteni prirodni izvori vode. Dakle, bio je osposobljen da određeni vremenski period može izdržati zatvoren“, kaže Jahić.

Opremljenost i upotreba

Prema Midžićevim riječima, način upotrebe aerodroma bio je takav da se on koristio za razne vježbe u slučaju napada. Avioni su uglavnom služili za presretanje neprijateljskih aviona i bilo ih je ukupno dvije eskadrile, plus jedna izviđačka ili strategijska koja je vršila izviđanje i skeniranje granica.

„Uglavnom su vršili bočno skeniranje duž granica. Ta eskadrila je imala do 12 aviona i nisu svi bili u dnevnoj upotrebi. Kompleks aerodroma se sastojao od 117. puka koji se isključivo bavio letenjem i avionima. Osim njih bila je i jedinica koja je logistički opsluživala taj puk i dnevno je moglo biti u kompleksu do 2.000 ljudi maksimalno, iako je teško reći koliko je ustvari vojnika bilo u aerodromu tokom dana, jer niko se nije bavio time koliko druga jedinica ima vojnika osim što je morao znati koliko njegova ima“, pojašnjava Midžić.

Nedžad Jahić, koji je bio u jedinici za održavanje aviona, pojašnjava da je 117. vazduhoplovni puk u sebi imao tri eskadrile, a ispočetka samo dvije – eskadrilu 124 i 125. On ističe da je, u vrijeme kada je otvoren 1968. godine, aerodrom bio opremljen avionima treće generacije, koji su bili u klasi aviona koji su se mogli oduprijeti i bio je ozbiljan takmac u toj hladnoratovskoj krizi koja je u to vrijeme vladala.

„Osim te dvije bila je jedna 352. izviđačka eskadrila koja je bila opremljena uređajima za izviđanje i snimanje, a operativni centar je bio na Golovrhu gdje je bio radarski sistem smješten i imao je u to vrijeme sistem Markuni S 600 pa je zamijenjen sa Markunijem S1000. Taj sistem je imao opseg oko 800 kilomatara vazdušne linije za čijim pultom je bio operater, a pored njega oficir za navođenje koji je navodio avijaciju u slučaju loših vremenskih uslova. Također je tu bilo i postrojenje Savezne uprave za kontrolu letenja. Sve to, vjerujte, bilo je sami vrh u to vrijeme, može pričati ko šta želi, ali tako je. Aerodrom je bio branjen sa izuzetno jakim PVO (Protiv vazdušna odbrana) sistemom, pogotovo pred sami početak rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Ratno vazduhoplovstvo je isprva bilo opremljeno avionima tanderboltima i tanderdžetovima američke proizvodnje i kako svakom avionu dođe rok trajanja, tako je i tim avionima došlo vrijeme da budu zamijenjeni. S obzirom da je u međuvremenu došlo do smirivanja situacije između SSSR-a i Jugoslavije, Tito je došao u poziciju da vrlo povoljno dobije te avione i opremi aerodrom sa tridesetak migova 21. Ti migovi 21 su već bili planirani da se zamjene sa novim verzijama mig 29, koji su došli pred sami rat u Beograd i bili su smješteni na Batajnici. Radilo se o jednoj eskadrili od 15 ili 16 aviona. Galerija na Željavi je već bila preuređena za njih i oni su mogli sletjeti tamo i smjestiti se unutar aerodroma. Zanimljivo je da se pričalo u to vrijeme kako su migovi 21 bili već zastarjeli, da se ne mogu odbraniti od F16, a interesantno je da se oni i dan danas koriste i Izraelci rade čudo kada je u pitanju prepravka tih aviona“, kaže Jahić

Dizanje u zrak

Prema Midžićevim riječima, taktika ratnog vazduhoplovstva JNA bila je da se aerodrom koji se ne može braniti uništi, a takva vrsta naredbe mogla je doći isključivo iz vojnog vrha u Beogradu. Kada je JNA uvidjela da se Jugoslavija neće moći sačuvati u granicama u kakvim je do tad bila, tokom maja, 1992. godine napušta aerodrom Željava i ruši ga sa pedesetak tona eksploziva. Detonacije su počele rano izjutra i probudile lokalno bihaćko stanovništvo. Tada je već svima bilo jasno da je priča o elitnoj avio bazi zauvijek okončana.

„Pet godina prije, rat se već slutio i među oficirima se osjetila podjela u smislu da li ćemo s Rusima ili sa Amerikancima. S obzirom da je SSSR bio sve slabiji i prije samog rata kod nas, očekivao se vojni udar u SSSR-u što su nam govorili i na brifinzima, te se postavljalo pitanje – da li možemo zajedno sa Rusima sačuvati socijalizam? Tako da su prije samog rata bile pripremljene taktike za rušenje aerodroma u slučaju nemogućnosti njihovog branjenja i pred rat su već bili izbušili rupe u zidovima aerodroma u slučaju povlačenja da se aerodrom minira. Prvo je došla naredba da se aerodrom evakuiše, jer je propala ideja da se BiH priključi krnjoj Jugoslaviji i postalo je sasvim jasno da će i ovdje početi rat. Tokom maja mjeseca avioni su odletjeli u Beograd, a ostatak opreme je krenuo da se transportuje kroz Bihać, što je rezervni sastav pokušao da spriječi. Međutim, JNA je zaprijetila bombardovanjem Bihaća, što je rezultiralo sporazumom između tadašnjeg načelnika Nenada Ibrahimpašića i oficira JNA i vojska je evakuirana van grada.

Nedžad Jahić smatra da je odluka o dizanju aerodroma u zrak, uprkos strategiji koju je JNA imala u tom pogledu, bila preuranjena i tvrdi da se tu radilo o nečem drugom.

„Aerodrom je bio smješten na samoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine što mu je zapečatilo sudbinu.“, kaže Jahić

On dodaje da je aerodrom u konstrukcijskom smislu uništen oko 30 posto, ne računajući opremu i instalacije koje su unutra bile.

„Galerije gdje su bili smješteni avioni i podloga po kojoj su voženi su ispravne. Operativni centar je uništen totalno što se tiče opreme. Što se tiče pancirnih vrata, neka su uništena a neka poluuništena, mada smatram da je i ona koja su čitava vrlo teško pokrenuti i staviti u funkciju. Kada je u pitanju granica i kome pripada aerodrom, tu je bilo određenih pomjeranja u prošlosti, pa je aerodrom jednim dijelom bio nekad u teritoriji BiH, pa se onda postepeno pomjerao u hrvatski teritorij, tako da je na kraju kompletan aerodrom sada na hrvatskoj teritoriji. Mislim da je to urađeno zbog određenih prebjega preko granice kojih je uvijek bilo, i onda se pristupilo dogovoru u kojem su naši ljudi potpisali to pomjeranje da se ne zamaraju osiguranjem tog dijela granice, već da to prepuste Hrvatima da se oni s tim bakću“, pojašnjava Jahić

Nekadašnje vojno čudo putem kojeg se sijao strah u srcima eventualnih neprijatelja, danas je obična pećina ispunjena vlagom i toksičnim gasovima. Neko vrijeme se govorilo o renoviranju aerodroma Željava, koji bi se koristio za civilne svrhe. Međutim, sve te priče ostajale su samo jeftini politički poeni. Ono što je realno, kako smatraju neki, jeste da se aerodrom, ovakav kakav trenutno jeste, pretvori u neku vrstu muzeja i da služi kao turistička atrakcija i mjesto okupljanja jugonostalgičara.

„Ono što je moguće jeste napraviti turističku atrakciju od toga ili, kako se priča, u svrhe odlaganja nuklearnog otpada, što bi bilo katastrofalno za ovaj kraj. Sve su to sad problemi koji su ostali iza aerodroma Željava“, kaže Midžić

Trenutno aerodrom Željava obilazi samo grupa entuzijasta i zaljubljenika u taj kompleks i ono što je on nekada predstavljao u zajedničkoj državi. Prema riječima Nežada Jahića, svake godine ekipa ljubitelja Željave okupi se na aerodromu i druži se uz roštilj, piće i razgovor. Prilika je to, kaže, da se oni koji su radili na Željavi prisjete dobrih starih vremena kada je elitni avio kompleks bio u funkciji i privlačio znatiželju ljubitelja avijacije.

Biskup Franjo Komarica i izaslanik Vatikana, apostolski nuncij monsinjor Luigi Pezotto, boravili su danas u Bihaću.

Posjetili su Katolički školski centar, a razgovorima je, pored direktora Slave Grgića, prisustvovao i Šuhret Fazlić, bihaćki gradonačelnik.

Izaslanik Luiggi Pezzoto je iznio svoje viđenje uloge ove i drugih katolički škola u BiH u izgradnji multietničkog bosanskohercegovačkog društva i kulture. Zahvalio se upravi škole na dosadašnjoj misiji koju provodi u obrazovanju djece koja se podudara sa pogledima i očekivanjima Katoličke crkve.

Biskup Franjo Komarica je naglasio da je Katolički školski centar u Bihaću, zajedno sa još šest centara koji egzistiraju u BiH, na dobrom glasu i da je dobro prihvaćen od građana. Tome u prilog govori i veliki broj učenika koji pohađaju ovu školu.

Nakon Katoličkog školskog centra, svoj boravak u Bihaću visoka delegacija nastavila je posjetom Župnom uredu, gdje su o aktuelnim pitanjima razgovarali sa župnikom fra Bonom Tomićem.

Nakon imenovanja imenovanja treće Vlade, a drugog premijera u Unsko-sanskom kantonu, u mandatnom periodu 2014.-2018. godine, svakodnevno smo u iščekivanju rekonstrukcije Vlade USK.

Zašto? Razlog tome su prije svega same izjave političkog miljea koji su imenovali Vladu na čelu sa premijerom Rošićem polovinom prošle godine. Naime, već tada je rečeno da je imenovana Vlada samo za prelazni period, te će se veoma brzo pristupiti rekonstrukciji sa jasnim obrisima vladajuće koalicije.

Svakako da je demokratsko pravo, u parlamentarnom funkcioniranju, da onaj ko ima većinu kroji sudbinu, ali isto tako pravo građana je da budu sigurni u vlast koja ih vodi i prije svega da znaju ko ih vodi.

Ukoliko građani iščekuju svakodnevno smjenu Vlade, ukoliko je tema na ulicama diljem Kantona novi premijer, novi ministri, većina, manjina, jasna je nesigurnost politička, ali i općenita sigurnost građana u Krajini.

Ne želimo da okrivimo ni ove sadašnje, ni one bivše, ni one buduće, želimo da okrivimo sve one kojima su građani dali povjerenje, a koji se igraju sa strpljenjem istih. U pravilu smo imali burne političke vikende, pa ćemo tako zapisati subotu, 18. februar i nedjelju 19. februar kao mirne vikend-dane. Međutim, poznavajući trenutnu situaciju politike u Unsko-sanskom kantonu, možemo se nadati već narednom vikendu da će nam biti zanimljiv politički, a više se ne veselimo utakmicama Bundeslige, Serie A, Primere ili Premijer lige koje smo iščekivali vikendom, nego smo napeti i navijački nastrojeni “ko će kome zabiti politički gol”.

Baš tako, postali smo navijači, oni koji daju golove budu nagrađeni premijama, fantastičnim platama, a mi na to sve još platimo ulaznicu da ih gledamo.

Dakle, vikend je skoro iza nas, miran, a već naredni ćemo možda svjedočiti trećoj rekonstrukciji sa istim premijerom u nešto više od pola godine ili ćemo dobiti novog premijera, a po svemu sudeći treće opcije nema.

S ciljem sagledavanja privrednih potencijala na području grada Bihaća koji se mogu staviti u funkciju svakom zainteresiranom investitoru, bihaćki gradonačelnik Šuhret Fazlić zajedno sa Nijazom Lipovačom, šefom Odsjeka za upravljanje lokalnim razvojem, posjetio je danas pogone firme Bira Bihać.

U razgovoru sa Arijanom Jašarević, direktoricom Bire Bihać , gradonačelnik Fazlić upoznao se sa trenutnim stanjem u ovoj firmi , odnosno proizvodnim pogonima koji se mogu ponuditi potencijalnim investitorima. Riječ je o preko 30.000 m2 zatvorenog prostora i isto toliko zemljišta koje ima sve potrebne infrastrukturne pogodnosti, među kojima i jeftiniju električnu energiju.

„U razgovoru sa vlasnikom Bire istakao sam spremnost gradske uprave da uz saglasnost vlasnika pokušamo ponuditi ovaj prostor kao pogodno mjesto za investiciju jer je riječ o prostoru koji je pogodan za skoro pa trenutni početak proizvodnje ili možda kao carinska zona. Ono što je bitno podršku za to smo dobili i evo i naša današnja posjeta me je uvjerila koje sve pogodnosti ove hale i pogoni imaju „-kazao je gradonačelnik Fazlić.

Zahvalivši se gradonačelniku Fazliću na posjeti, Arijana Jašarević, direktorica Bire Bihać, istakla je da podrška lokalne zajednice korak naprijed kako bi se pogoni ovog preduzeća ponovo stavili u funkciju kroz način koji to investitor bude želio.

„ Imamo neke intersantne ponude za našu firmu i sasvim sigurno je da će nam podrška gradonačelnika biti od pomoći „- dodala je Jašarević.