Posljednji dani bužimskog komandanta – našeg heroja Izeta Nanića
Supruga slavnog komandanta odbrane Bužima i 505. viteške brigade, Sefija Nanić vjeruje da je Izet predvidio svoju smrt! Nekoliko dana prije kobnog 5. avgusta 1995. godine, kada je dao svoj život za domovinu Bosnu i Hercegovinu, odlazio je na mezar svog brata Nevzeta, koji je kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine poginuo još 1992. godine, i tamo dugo ostajao.
Noć prije pogibije, 4. avgusta 1995. godine, komandant Nanić je zabilježio svoja “Razmišljanja”. U svojim “Razmišljanjima”, koja je počeo da bilježi tačno u 21:30, naveo je pravce sutrašnjeg napada 505. viteške brigade i imena starješina kojima je zadatke izdao. Pravac je bio: Previja – Vratnik – Glina. Zadatak:spoj sa Hrvatskom vojskom.
U “Razmišljanima” je naveo i sada već legendarnu misao: “Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima – a onda i narod. Pobjeda je blizu. Ako Bog da, bit će moja BiH. Osjećam se da mogu uraditi zamišljeno. Daje mi snagu i sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno”.
Alija Osmanović, starješina 505. viteške brigade, bilježi da je komandant Nanić 4. avgusta, prilikom postrojavanja elitne jedinice “Hamze”, izjavio: “Ne smijemo dozvoliti da Hrvatska vojska izgubi ovu bitku. Mi se moramo spojiti sa njima. Ako se ne susretnemo sa njima u Dvoru, borbu nastavljamo do Kostajnice, odnosno dok se sa Hrvatskom vojskom ne spojimo”.
Igrom sudbine, Nanić je 5. avgusta, izabrao svoje komandno mjesto na Ćorkovači. Tu su bužimski borci izvojevali prvu veliku pobjedu protiv srpske vojske, 7. oktobra 1992. godine. Između Ćorkovače 1992. i Ćorkovače 5. avgusta 1995. godine bile su mnoge sudbonosne bitke, za opstanak, ne samo Bužima, već cijele BiH. Bužimljani su predvođeni svojim komandantom, i ranije vodili velike bitke, ali su nakon Ćorkovače počeli oslobađati svoju zemlju. Tokom srpske ofanzive “Munja 93”, Nanićevi borci su 2. januara 1993. godine do nogu porazili srpsku vojsku. Također, i u srpskoj ofanzivi “Breza 94”, u septembru 1994. godine, Ratko Mladić je jedva izvukao živu glavu u naletu boraca 505. bužimske brigade. Abdić i njegova Narodna odbrana su najveće poraze doživjeli upravo u borbi protiv boraca 505. brigade. Samo u avgustu 1994. godine, Nanić je osmislio operaciju u kojoj će biti zarobljeno 1 200 pripadnika Narodne odbrane (autnomaša). Smisao operacije je bio da su autonomaši uvučeni duboko u teritoriju pod kontrolom 505. brigade, kako bi se činilo da je 5. korpus potpuno razbijen. Komandant 4. brigade Narodne odbrane, Nevzad Derić Keđa, čak je tada pozivao na predaju Dudakovića i Nanića. Međutim, ubrzo je shvatio da je u klopci. Nanić je sa svojom 505. brigadom prvi ušao i u Veliku Kladušu, kada je prvi put srušena “autonomija”.
Malo je poznato da je Nanić imao i tajni nadimak “Igman”, jer je sanjao da sa svojim oslobodiocima preko Igmana uđe u Sarajevo, koje je bilo pod strahovitom opsadom.
Tog famoznog, 5. avgusta 1995. godine, specijalna jedinica 505. brigade – “Hamze”, već je bila probila srpske linije i bez većih poteškoća napredovala je kroz Hrvatsku u susret Hrvatskoj vojsci. Tada je Nanić naredio da se pođe prema Dvoru. U međuvremenu uspostavljena je i veza sa Komandom 511. brigade. Seadu Deliću je naređeno da sačeka borce 511. brigade i uvede ih u bitku, dok je glavnina boraca na čelu sa Nanićem krenula prema Dvoru.
Alija Osmanović koji se nalazio uz Nanića u tim trenucima bilježi:
“Kretali smo se prema Dvoru, kroz šumu, u rejonu Vijenca, ispod kote Hleb. Ispred nas, koji minut ranije prošla je grupa naših boraca. Putem smo stizali naše borce. Odjednom smo začuli glasove iz šume i pucnjavu. Komandant Nanić je iz stojećeg položaja otvorio vatru, a onda odskočio u stranu, zamijenio okvir i nastavio da puca iz klečećeg stava. Tada sam ga vidio kako pogođen pada. Ja sam se nalazio sa druge strane puta i odmah mu nisam, zbog četničke vatre, mogao prići. U njegovoj blizini našao se borac Zahid Makić, koji mu je prišao prvi i povukao ga za drvo”. Zahid Makić navodi: “Komandat je bio pogođen u glavu i vrat i mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Tada nam je pritrčao Osmanović i naslonio komandantovu glavu na svoje krilo. Komandant je umirući gledao u Osmanovića i uspio samo da ga zovne: ‘Crni…’ i izdahnuo je”.
Pored komandanta Nanića, poginuli su i Ismet Isaković, a malo dalje smrtno je ranjen i njegov brat Suljo. Stotinjak metara ispred Nanića poginuo je i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove. Tada su preživjeli borci raspoređeni u formaciju lijevka i pod borbom je izvlačeno tijelo poginulog komandanta. Nakon što je tijelo komandanta izvučeno tri kilometra dalje, Osmanović je generalu 5. korpusa, Atifu Dudakoviću, poslao poruku koja je glasila: “Komandant 505 poginuo”. Zbog šoka, gotovo dvije minute nije bilo nikakvog odgovora, a onda je stigao generalov odgovor: “Neka najstariji među vama preuzme komandu”. Bio je to Sead Jusić. Od generala Dudakovića je traženo da dođe do mjesta pogibije, ali je on odgovorio da ne može jer se nalazi u Ličkom Petrovom Selu, gdje se očekivao spoj sa Hrvatskom vojskom. Ipak, poslao je načelnika 5. korpusa, Selmanovića. Selmanović je ubrzo došao i saopštio da je Sead Jusić novi komandant 505. bužimske brigade.
Komandant Izet Nanić, brigadir, nosilac “Zlatnog ljiljana”, mozak svih pobjeda 505. brigade i mnogih koje je vodio 5. korpus ARBiH, ukopan je na bužimskom mezarju. Kasnije su, njemu i njegovom bratu šehidu Nevzetu, njegovi Bužimljani podigli turbe u rodnoj Nanića dolini. Smrću komandanta Nanića, njegova kćerka Lejla je promijenila ime u Izeta. Iza njega su ostali sinovi Nevzet i Ibrahim te supruga Sefija.
